Danas ću novo poglavlje u životu koje otvaram ovim tekstom i priliku da svoj život dijelim sa svim ženama, majkama, kraljicama i nama raspuštenicama, započeti tekstom o krajevima i počecima. O točkama i novim rađanjima.

Svaki puta kada na jedan dio svog života stavimo točku. Kada neka poglavlja zatvorimo ili cak spalimo cijele knjige, dajemo sebi priliku da se ponovno rodimo. I to je najdivnije sto nam je život omogućio. U svakom trenu možemo stati, okrenuti se, i početi iz početka. Bezbroj puta se možemo roditi i bezbroj puta krenuti iz početka. A ipak to rijetko činimo. To nam je najveća greška.

Mi žene smo rođeni borci, nježnije ali hrabrije, plahije ali jače, mi žene možemo sve kada to odlučimo, zato vas ja danas pozivam da uzmete svoj život u svoje ruke, da ga prigrlite i poživite po svojim snovima, nikada nije prekasno, ni prerano. Uvijek je pravo vrijeme za još jedan san, još jedno rađanje. Oslobodite se okova društva, odgoja, oslobodite se tih okova prividne sigurnosti i poletite, to dugujete sebi.

Zato ja volim točke, na kraju rečenice, kraju dana, kraju priče. Nakon njih dolazi nešto veliko. Vjeruj mi, život me je naučio. Nikada nisam razumjela živote ispisane pričama kojima je jedini smisao da traju, beskonačno, pa ih razvlače bez smisla i sadržaja, muče se ali ne odustaju. Jer previše su vremena potrošili, previše života uložili, pa čine sve samo da traju, umjesto da čine sve da budu ljepe, a kada to više nisu da krenu u nove potrage, u nove priče.

Ja baš nikada nisam bila za takve priče, za takve odnose, nikada nisam mjerila danima već osmijesima, nikada godinama već trenucima. I uvijek sam voljela točke. Tiho i dostojanstveno, bez buke, s osmijehom, okrenem se i odem. I to je to, kraj, zauvijek. Nakon toga više ništa nema smisla, sve što si htio a nisi učinio, sve što si mislio a nisi rekao, sva pitanja koja imaš za postaviti, sve što misliš da još trebamo, da smo mogli, za sve je kasno. Natrag nema.

Pamtim sve te priče kao ljepe, životne, trenutke u kojima sam bila sretna, ali ne živim na groblju uspomena, žao mi je. Bez obzira koliko je bilo jako, dobro i ljepo, bez obzira koliko je trajalo. Točke su baš za to divne, kada su na pravim mjestima. Bez razvodnjavanja, bez razvlačenja, bez gorčine. Nikada nisam bila kukavica, uvijek sam znala kada je vrijeme za kraj, zapravo, čini mi se da to najbolje radim, jedan osmijeh i točka za kraj.

Baš zato sam, simbolično baš na današnji dan prije godinu dana, stavila točku na dotadašnji život, napustila sve sigurnosti i sve ljude i krenula, sama kao nikada do tada, putem svojih snova. Odlučila sam postati cura s otoka, i baš zato, s malo ludosti i hrabrosti i puno sebe, ćete vi drage žene imati priliku na ovim stranicama pratiti život dizajnera na otoku, život netipične cure, život borca, život onog koji odustaje od svega osim sebe. Nadam se da ću i vas time potaknuti na promjene, ponuditi vam vrata kroz koja vode u nebo umjesto sigurnosti tamnica.