Svi imamo tog nekog svog mr. Big, Facu ili po meni najdražem prjevodu neku svoju Zverku, Onu u prolazu, onu kojoj nikad nismo saznali ni ime a ipak je naša, posebna. Ili onu jednu koja se zove u gluho doba noći sa šanka, kad više vlastitih kočnica nemamo, a za tuđe nas nije briga, o da svi smo bar jednom imali jednu takvu Zverku, samo našu i nikada našu. Pamtimo ona jutra mamurluka, zbrajanja nogu i ruku, sreće što smo živi, ona jutra kada je glava veća od grada, i kada je telefon najgori neprijatelj, pa ga odbijamo pogledati, jer on se sjeća svega čega se mi ne sjećamo, o da, on zna kome smo slali poruke i što je u njima pisalo, koga smo zvali, zna, izdajnik! Pa ga odlažemo, skrećemo pogled, mrzimo ga i  obećavamo sebi da više nikada nećemo.

Sinoć u totalnom razilaženju samih sa sobom, pozdravljeni sa zdravom pameću, nagomilanih emocija i čašicom (pre)više, pisali smo sve što mislimo i ne mislimo, sve što nam je na duši i što već odavno nije, pa priuštili smo sebi ovo jutro koje se pamti, koje će živjeti i kada sami sebi oprostimo poruke i pozive, i kada zaboravimo Zverku i ovu i sve ostale. Posebna su takva jutra, ni svoji ni njihovi, ni ovdje ni tamo, pokušavamo sastaviti slagalicu svega što se događalo, a dijelovi fale, mali i veliki, pa se mučimo, preturamo po svojim glavama i po glavama onih koji su s nama slučajno bili tu. Sljedećih dana ćemo izbjegavati sva mjesta gdje bi evenutalno mogli sresti nekog od suućesnika, nekog tko nas je vidio, a mjesecima još ćemo izbjegavati onog na čiju smo adresu istresli cijelu dušu, sve godine emocija, za sve one prije i poslije, za cijeli život.

Nakon prve kave, dolazimo k sebi, pomireni sa svim, kasno je da žalimo, i nastavljamo sa životom, crne rupe koje je ostavio alkohol je nemoguće popuniti, ne moguće je složiti sliku onog što se stvarno događalo, možda i bolje, možda da znamo sve nikada ne bi sebi oprostili. Ostavljamo to za sobom i nastavljamo tamo gdje smo jučer stali. Trijezni, kulturni, normalni.

A onda puno godina poslije, kao mene jutros, samo jedna pjesma na radiju, samo jedna rečenica koju je netko izgovorio te noći nas vraća tamo, ravno za onaj šank, ravno u jutro glave pune svega, raznih trenutaka, poruka, poziva, sjećanja na sinoć i ne mogućnosti sastavljanja slagalice u smislenu cjelinu. Pa danas ponovno mrzimo sebe, Zverku, sve koji su bili s nama, i telefone i šankove.

Mogli smo bez toga, mogli smo bez telefona, bez poziva i bez poruka, ali nismo, ona čašica priko mjere da održimo kočnice stabilnima je morala progovoriti umjesto nas, morali smo reći što nam se nataložilo na duši, što nas proganja, morali smo to podijeliti s onima koji nas progone. Pa sada i oni imaju o čemu misliti, sada i oni imaju koga zvati sa šanka.

Dobro je da smo i u onakvom stanju  totalnog pomračenja uma, sebi, makar pijani u zoru priznali da imamo svoju Zverku, dobro je jer danas imamo uspomene, imamo se nad čime smijati od srca, do suza u najgorim danima, dobro je znati da jedna Zverka traje za sva vremena.