Što ćemo sada? Što ćemo kada smo prerasli sami sebe? Što ćemo sami sa sobom novi i drugačiji? Što ćemo danas kada više nismo ni blizu sebi od jučer?

Ne znam za vas. Ne znam da li imate iskustva s tim i kako ste se nosili s tim. Možda se još nosite. Možda upravo proživljavate kao i ja. Čudnu jednu fazu. Fazu prerastanja same sebe. Možda su godine, možda iskustvo. Možda ni jedno ni drugo. Možda se jednostavno mijenjamo.

Godinama već, točno znam što želim. Što ne želim. Što me veseli i što me nikako ne veseli. Zadnjih dana, dešava mi se sljedeće. Sve što sam smatrala da me jako veseli, što sam jako željela i što mi je bilo neizmjerno drago, me više ne veseli. Upalila mi se neka lampica. Sitni neki alarm, kaže, umislila si da to želiš. Umislila si da te to veseli. Umislila si da je to tvoj put. Umislila si pod pritiskom odrastanja i društva. Umislila si po ljestvici društva, što je dobro, a što ne. A to obavezno treba da bi bili sretni, veseli uspješni. Sve si to umislila. Nema parametara za sreću. Samo za nesreću. I do nje je put siguran i lak, ako nastaviš po umišljenim srećama i važnim stvarima za koje misliš da te ispunjavaju a zapravo služe kao dokazivanje tebi ili drugima. Ne čini sretno, nekako mi ne treba. Danima već nemam nikakvu potrebu se nikom s ničim ni dokazati ni pokazat. Nemam potrebu nikom biti dobra. Nemam.

Voljela sam kao svi da sam u zadanim okvirima po zadanim mjerama. Da se mnogima sviđa. Da im se dopada da im je dobro to što radim i kako radim. Danas više ne. Danas mi je samo važno da je meni ok. I da svima koji će ovo pročititati bude jedino važno da su sebi ok. I da čitaju jer im se sviđa. Ne jer trebaju. Prerasla sam tu potrebu tko vodene kozice ili gripu. Ne vesele me ni pohvale ni tapšanja ni osmjesi odobravanja. Nisu mi važni. Nije mi važno od koga sam bolja još manje od koga sam gora. Prerasla sam usporedbe i zadane ciljeve. Ljestvice. Sve sam prerasla. Niti me rastužuju kašnjenja, neuspjesi, čekanja. Nekako sam mirna. Sebi taman. Nemam potrebu nikom ništa objasniti. Ni zašto jesam i kako jesam, ni zašto nisam ni zašto neću. Jednostavno. Mir i spokoj. Jednostavno. Ja sam takva. Ista ili drugačija tko bezbroj drugih, a opet s nikim usporediva. I zato se ničim i nikim i ne trebam i ne želim mjeriti.

Imam neku vražju potrebu da je meni dobro. Da mi je udobno. Da mi je lijepo. Da sam sve više sama. Imam vražju potrebu da nikom ne objašnjavam svoje postupke, svoje razloge, svoje smjerove. Imam potrebu sebi biti ja. Ovakve danas. Bez buke. Bez razgovora. Bez opravdanja. Beskrajno sretna jer mi se može. Znate svima nam se može. Da smo sebi po mjeri. Samo trebamo odrasti. Trebamo prerasti dječije bolesti i iluzije. Trebamo se osloboditi ospica i temperatura i leći jer nam se leži. Čitati. Piti kavu. Ili tulumariti. Trebamo ono što mi hoćemo. Ne ono što smo umislili da hoćemo jer time ispunjavamo nametnute snove i standarde.