Ima nešto u noći kada se ne spava. Ima nešto magično u miru i tišini. U nama samima, sa sobom. Bez sna. Bez da išta radimo. Ležimo i gledamo. Uživamo. Ne želimo očajnički zaspat, to ne, to donosi nemir, nervozu, moranje. A svako moranje su okovi. Kidanje. Tereti. A nepotrebni.

I baš razmišljam o moranju. Ista stvar. Isto nespavanje. Danas uživam, sinoć sam histerično željela zaspati. Jer trebam. Jer moram ujutro raditi. I nisam zaspala. Ni noćas ni sinoć. Jutros sam sretna. Jučer sam bila frustrirana.

Ovo je primjer, lekcija života, za sve nas, za cijeli život. Čim moramo loše nam je. Grč. Tjeskoba. Poželimo bježati. Nestati. Čim moramo, nakačili smo na sebe kamenja pa ga vučemo. Ista stvar kada ne moramo, može biti naljepša. Užitak. Spokoj i mir. Pa mi odzvanja jedna stara. Samo se umrijet mora. I doista, kad shvatimo da ne moramo. Jednostavno ne moramo. I da ništa ne moramo. Da sve možemo ali ne trebamo. E tada će moranje postati izbor, a kada nešto izaberemo onda to volimo. Kada izaberemo odmah nam je draže. Kad izaberemo onda želimo, a kada želimo onda uživamo.

Koliko jedna mala postavka, jedno minimalno micanje kuta gledanja puno utječe na naš život. Koliko samo jedna sitna odluka u našim vlastitim umovima čini život ljepšim. Koliko je zapravo jednostavno biti zadovoljan i biti sretan. Samo ako odlučimo tako. Ako počnemo životu brojiti vrline umjesto mana, kako je sve dobro kada mi odlučimo da je dobro i koliko se samo mučimo nepotrebno, koliko i zašto jer nešto moramo. Kako ista noć ima dva lica. Od jučerašnjeg užasa, vrčenja po krevetu, nervoze, panike do jutrošnjeg zadovoljstva, sreće, mira i spokoja. Do najljepšeg vremena posvećenog sebi. Samo zato jer nisam morala, jer sam odlučila da mogu ali ne moram zaspati, niti raditi.

I šta sad, što se dogodilo, je li svijet propao, što nam se zaista može dogoditi ako odlučimo, ako postanemo svjesni da ne moramo? Da možemo, ali ne moramo.

Koliko li smo samo živaca u životu potrošili jer smo nešto trebali, jer smo sebi postavili cilj da to moramo, pa ga još uokvirili bodljikavom žicom vremena u kojem nešto mora. Koliko smo samo sebi, nitko drugi nego sami sebi oduzeli brinući se, nervirajući, sijajući žuč, jer mi to moramo sad i odmah, koliko? Što smo dobili s tim moranjem, što? Suze, grčeve, napade panike. Užase u sebi.

Divne li spoznaje. Trenutka. Oslobođenja. Sad uživamo jer možemo. Sad imamo izbor. Pa biramo da uživamo. Tko bi još birao grčeve i žuč. Biramo da gledamo u plafon i vidimo najdivniju noć u životu. Biramo da gledamo sebe u sebi, da se razumijemo, biramo da smo sretni.