Ideali su dio nas, jedna posebna sfera našeg postojanja, ono za što se borimo iako je borba neisplativa, iako nema smisla. Ideali su ono što ostaje kada više ničeg drugog nema ili ono što bi trebalo da ostaje, ono za što bi se trebali boriti.

Sa idealima se rađamo, godinama ih izgrađujemo i stječemo. Možda vas čudi odabir teme, možda vam je nejasan povod za pisanje o idealima. Drugi je krug parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, a politika je ideal, možda ne realan, često neobjašnjiv, ali ideal, jer svi imamo nekakav svoj svjetonazor, obojan često zastavama pojedinih opcija, orijentiran prema onima s kojima dijelimo ideale.

Mene uvijek iznova iznenadi jedna ljudska vrsta, ona bez ideala, bez zastave i boja. Ne mislim tu na apolitične ljude, kojih politika ne zanima, ne oni imaju svoj ideal, onaj koji ne uključuje politiku. Mene iznova uvijek iznenadi ona najniža ljudska vrsta, trgovci. U ovom slučaju trgovci sobom, trgovci stavom i trgovci idealom. Dakle ljudi bez ičeg, jer gdje ideali, gdje naša uvjerenja i borba za njih prestaju, prestajemo i mi.

Iznenađuju me, da ne kažem i iznova razočaraju i natjeraju na žaljenje, ljudi koji svoj glas, svoja uvjerenja i svoje ideale naplaćuju, vrlo plastično trgujući stavom za 100 eura. Za izvesan novac su ljudi, jedan dio nas koji hoda po ovoj zemlji, spremni biti bilo tko, zalagati se za bilo što i stajati iza bilo čijih ideja. Ako ovo nije nisko, ako ovo nije sumrak čovijeka, zdravog razuma, ako ovo nije najniže gdje čovijek kao svjesno i odgovorno biće može pasti, onda ne znam što jest. Znate i vi sigurno takve ljude. Svi ih znamo. Mijenjali su kroz godine zastave i kandidate, bili su obojani svim bojama ako su od toga imali koristi. Svi su njihovi, jer svima kada su na putu prema vlasti a poglavito kada su na vlasti vire, moram se tako prosto izraziti, iz dupeta. Jer korist je koristi. Vlast je vlast, a 100 eura je 100 eura.