Decembar, kraj godine, konačni račun sebi za sve iza nas. Za prošlih 365 dana, za trenutke zbog kojih se isplati živjeti i dane i mjesece koji su nam sam prošli, otišli, nestali. Decembar, još jednu godinu ostavljamo, još jednu pozdravljamo, još jedna je iza nas. I nikada više nećemo biti isti, baš kao što svakog jutra više nismo čovijek od jučer, tako i sa svakom godinom više nismo čovijek od lani. Gledajući iza sebe, dvanaest mjeseci svega, svačega i svakoga. Puno mi je donjela i puno odnjela, puno me naučila i puno promjenila. Život se promijenio. Put kojim nastavljam je neki potpuno novi.
Decembar je kao inventura, zbrajanje i oduzimanje, raščišćavanje, stavljanje stvari na svoja mjesta, bacanje nepotrebnih stvari, odlazak od nepotrebnih ljudi, napuštanje onih koji nisu zaslužili svoja mjesta, onih kojima smo dali previše prostora, vremena i dobre pozicije u svojim životima, a oni nas kao i nepotrebne stvari koji nakupimo tokom godine samo opterećuju, zagađuju naš životni prostor.
Možda mi je za ovaj tekst ali i moju intimnu inventuru baš danas, okidač bila jedna želja, najveća koju evo danas još jednom, nakon puno prilika puštam da propadne, čekajući nekog, čekajući neke, čekajući sebe. Dobra vremena i poklopljene karte. Možda je ta želja okidač da prekrižim i sve one želje koje su postale tereti, a kojima nije suđeno da se ostvare, jer nije sve za svakoga, nisu sve želje naše za nas i nije svima sudbina da se ostvare. Pa ih treba pustiti.
Decembar je, danas, za ponovno putovanje, za još jedan nagli rez, za još jedan odlazak. Najviše od svega volim, baciti sve nepotrebno, pokidati sve nevažno i otići. Volim nagle rezove. Odlaske. Velike promjene. Volim što još uvijek ima staza koje želim proći. Što još imam snage za još jednom krenuti sa dna. Volim što taj mali mangup u meni još uvijek ima snage za još jedan san. I nije ga strah još jednom ostati sam.
U ovoj godini, možda više nego ikada, dozvolila sam sebi otvaranje novih puteva, dozvolila sam sebi da probam, okusim, pokušam, dozvolila sam sebi da radim ono što volim, što mislim da je dobro, pa čak i onda kada nije primarno dio moje struke. Shvatila sam, valjda nam to dođe s godinama, da mi je potrebno sve više kanala za izražavanje, da sve teže smještam svoj unutarnji svijet u puteve kroz koje sam se dosad izražavala. Tako je za kraj godine, kao moj poklon vama i vašim najbližima nastao Božić s potpisom ljubavi, okusom soli i mirisom mora. Jedan potpuno novi smijer u mojoj karijeri, potpisan čistom ljubavi, mojoj ljubavi. Moja pobjeda sebe za kraj godine. Priznajem, malo me bilo strah, malo sam oklijevala i pomalo zazirala kada sam stavljala na papir ideju. Bio je to put u nepoznato, sreća što se baš nikada nepoznatog nisam bojala, što sam uvijek željela širiti horizonte, suočiti se sa strahom i prihvatiti izazov. Davno me život naučio da se najdivnije stvari događaju u trenutku kada uradimo ono čega se najviše bojimo.
Stavljajući na papir prošlu godinu, vidim kako najveći padaju na sitnicama, vidim još jednom kako su najmanje stvari, banalne, nebitni momenti najvažniji, i njih još ima, i njih će još uvijek biti, negdje s nekim tko će ih znati cijeniti, prepoznati i podijeliti.
Decembar za još jedan skok s litice, jer sam rođena za takve skokove, u ponor, u nepoznato. Jednom ako i poginem od leta, ako i ne isplivam nakon skoka, znati ću da sam živjela onako kako sam željela, punim plućima. Nečekajući više nikog. Nikada.
