Vremena su teška ili možda nisu, sa svačijeg stajališta su drugačija. Generalno gledano, za većinu ljudi, mogla bi biti bolja. Kako bi vremena mnogima mogla biti bolja, što je više onih koji misle da zaslužuju više, da mogu bolje, što su mediji puniji nekih koji žive živote s naslovnica, bajke i snove, to su frustracije izraženije. Što imamo više frustriranih, imamo više onih koji tragaju za svakom i svakakvom pomoći, pristaju na sve i slijede svakoga ne bi li bilo bolje.
Puno nezadovoljnih, puno frustriranih, puno onih koji traže spas su veliko tržište za one koji razne vrste spasa nude. Od realnih do nerealnih, od ljudi koji svojim znanjem, stručnošću i iskustvom žele pomoći do onih koji imaju čudotvorna riješenja i onih koji puno zuje, a malo meda daju.
Upravo su oni moja današnja tema. Uočila sam, ima tome već dosta vremena, kako ljudi dijele čudne postove, čudotvorna riješenja za svaki problem u kojem smo se našli. Uočila sam odavno kako je Blakan preplavio kult pozitivnog razmišljanja po kome smo sami krivi za sve ono što nemamo, odnosno kriv je naš razum, zdrav razum. Jer kada bismo bili malo manje racionalni, kada bismo uvjeravai sebe da baš sve imamo, kada bismo bili spremni prihvatiti sve što nam je život u stanju pružiti, bili bismo sretni.
Zanimljivo. Meni nejasno da netko svjesno sebi uskraćuje nešto, bilo tko od nas. Svako od nas uvjerena sam, sebi želi najbolje, svatko misli da zaslužuje i treba sve. Pa kako onda da radimo protiv sebe?
Ja možda, ma ne možda, vrlo vjerovatno nikada ne bih pisala o ovoj temi da ona nije malo otišla predaleko, da svi ti učitelji života nisu uzeli previše maha i da nije sve otišlo u toliki apsurd da se ljudima koji su sve te metode probali, kako sami kažu na sebi i svojim sljedbenicima, ne daje legitimitet znanstvenika, da im se ne daje jednaka važnost kao ljudima koji doista godinama proučavaju razne aspekte ljudskog života. Okidač za ovaj tekst mi je jedna reality emisija koja se upravo prikazuje na jednoj od Hrvatskih javnih televizija, Život na Vagi, u njoj sudjeluju ljudi sa po nekoliko puta prevelikom težinom od preporučene, ljudi s 120, 130, pa do 180 kilograma. O njima u tom istom showu brinu te im pomažu u skidanju kilograma treneri. Ljudi koji su se dokazali u sportskom životu. Međutim ono što je mene užasnulo u tom programu je pozivanje u pomoć tzv. osobnog učitelja života, jednog od onih ljudi koje sam gore opisala, a kojih je sve više, koji eto tvrde da su naša uvjerenja kriva za sve u našem životu, pa tako i za prekomjernu težinu, i da jedan takav učitelj će radom s kandidatima pomoći da oni uklone svoje prepreke koje su ih dovele do tih kilograma, da se oslobode i počnu mršavljeti.
Meni se, ljudski, nameće tu niz pitanja. Tko su ti ljudi, za što su školovani, koji su rezultati njihovog rada, i osim što su se samoprozvali učiteljima života, tko im je dao legitimitet u njihovom ludilu, da s televizije, teroriziraju naciju. Nameće mi se još jedno pitanje, da li se ovo stvarno događa? Pitam se tako danima, kako netko samoobučen, samoškolovan može izigravati psihologa, psihijatra ili što već, kopat po ljudskim sudbinama, životima, bolima, prošlošću i nuditi riješenje za budućnost? S kojim pravom?
Krenula sam u istraživanje teme, odgledala razna videa, prepun ih je youtube, čitala komentare ispod i onako se ljudski zapitala, kako je moguće da imaju tolike vojske sljedbenika. Odgovor se nametnuo sam od sebe, nude sve, obećavaju sve. Ljudi danas bježe od sebe, od svojih života. Ljudima je muka od profitera, ljudima je muka da ne mogu živjeti od svog rada, ljudima je dosta neizvjesnosti, ljudi su u strahu, za sebe, za svoju djecu. Ljudima je potreban čaroban napitak, ljudima je potrebno bilo što da bi i bilo lakše. Ljudi će u sve vjerovati ako imaju i najmanju nadu da će biti bolje.
A netko od toga dobro živi, s jednom bitnom razlikom, od toga ne žive dobro oni kojima je obećano da hoće, već oni koji obećavaju…
Ja im čestitam na poslovnosti, na uspijehu, na pronalasku svog mejsta pod suncem, ja im se divim jer uspijevaju toliko dobro naplatiti sveku izgovorenu riječ, ali smatram da bi početak i kraj njihovog djelovanja trebao biti tamo gdje su ljudi dobrovoljno sudionici njihovih seansi, gdje ih ljudi dobrovoljno žele čuti, na njihovim stranicama, društvenim profilima, youtube kanalima, knjigama koje izdaju i seminarima koje održavaju. Svaka daljnja promocija putem javnih medija, svako davanje vjetra u leđa u javnom prostoru, smatram da se graniči s ludošću. Pa koliko god se njihovih sljedbenika u ovom trenutku ljutilo na mene. Zanima me, onako usput, još jedna stvar, a što kada čuda izostanu, što kada čovijek ostane bez zadnje slamke spasa, što će onda biti s tim ljudima? Ponovo će nekom biti lak pljen za prodaju čudotvornih riješenja. Mislim da bi se svak tko prodaje sve ta čuda, a prije svega svatko onaj tko da bilo kakav javni prostor takvim ljudima, ovo trebao zapitati, prije nego im dozvoli da na mala vrata velikim korakom rade o glavi velikog broja ljudi. Svatko etičan i moralan.
