Normalno je, zar ne, da kupljeno u bilo kojoj trgovini u zemlji slobodno dovezemo doma ili rodbini ili prijateljima. Normalno je da kupimo namješaj u Zagrebu i motiramo ga u stan u Splitu ili odjeću kupljenu u Splitu spremimo u ormar u Zagreb. Normalno je, zar ne? Ali ima jedna zemlja, kažu da postoje dvije takve na cijeloj planeti, zemlja u kojoj sa svog teritorija preko tuđe zemlje prelaziš opet u svoj teritorij. Taj prolaz je i jedini mogući put od jednog do drugog dela zemlje. Ovde na ovoj granici i još jednoj udaljenoj svega nekoliko kilometara pada u vodu sva ona moja teorija, sva vaša teorija, sva teorija zdravog razuma s početka o tom što je normalno ili što bi trebalo biti normalno. Ovdje se nekako nameće ona stara iz nekog drugog vremena ali puno istinitija nego onda, što juznije to tužnije.
Zemlja o kojoj pričam je naravno, Hrvatska, a jedini mogući kopneni način za doći do Dubrovnika je preko Bosanskog Neuma. Tako ako ste rođeni na krajnjem jugu ili na otocima s juga zemlje uskraćeni ste za osnovno pravo slobodnog kretanja po svojoj zemlji.
U Zagrebu možete kupiti namještaj za svoj stan u Splitu. Ali ni u Splitu ni u Zagrebu ne možete kupiti namještaj za svoj stan u Dubrovniku. Nejasno vam je? Objasniti ću. Iz Splita ili Zagreba ili Osijeka ništa ne možete donjeti u Dubrovnik. Ludilo? Najblaže rečeno. Jer da biste bilo što kupili i s tim se zaputili doma u Dubrovnik, na Korčulu ili Mljet, trebate ući pa potom izići iz susjedne BiH, a to će trajati satima, to ćete platiti živcima i vremenom i onim najgorim okusom gorčine koji ostaje nakon spoznaje da ste u vlastitoj zemlji građani drugog reda. Građani koji nemaju prava jednaka ostalim građanima iste vam zemlje.
Otežanoj situaciji s nabavkom bilo čega sada pridodajte Hrvatsku obvezu čuvanja vanjskih granica EU, s najnovijom borbom protiv terorizma, pojačanim kontrolama i provjerom svih i svega. Pa vam se nužno putovanje i nabavka namirnica ukoliko živite na Mljetu i po njih idete u Metković može, zapravo, sigurno se pretvara u nepregledne kolone i nebrojene sate čekanja da biste ako imate sreće iz trgovina u svojoj zemlji nabavku odnjeli svojoj kući nakon što je ispipaju svi državni službenici na spomenutim graničnim prelazima. Dakle, otišli ste u najobičniju kupovinu namirnica, sačuvali sve račune da bi ih predočili službenicima voljene nam zemlje, satima strpljivo čekali na jednoj pa na drugoj granici, pričekali da spomenuta gospoda utvrde da li tampona ili tariguza imate u prihvatljivim količinama i potrošili na to cijeli dan.
A što ćete granice Eu su važne, najvažnije, možda nas pohvale da smo dobri, možda s više poštovanja slijedeći put europske glavešine stisu ruke našem premijeru i predsjednici. Pa je i u redu da za taj stisak, jedan ne mali dio građana ispašta. Treba se žrtvovati za zemlju, za ega sadašnjih i budućih predsjednika koječega. Političare, predsjednike, saborske zastupnike ne diraju te granice, dakleko su, predaleko od Zagreba, a kada i slučajno dospiju na njih proći će pod rotacijom bez čekanja. Ne uzbuđuju ih ni kolone nezadovoljnih turista, političare i građane moje zemlje ovih dana muče važniji problemi, nijh proganja ime jednog trga, trga Maršala Tita.
Kakvi smo, bolje nismo ni zaslužili.
