Dočekali smo Novu godinu, pa nema idealnijeg vremena za sumirati lekcije iz prošle, nema idealnijeg trenutka od ovog kada smo se otrijeznili od zabava i dočeka za krenuti dalje bolji, hrabriji, spremniji.
Žalosti me činjenica da nam je potrebna nova godina, euforija, nametnuta kolektivna svijest da bismo se mijenjali, da bismo mijenjali svoje živote. Trebali bismo to raditi svakog dana jer svaki dan je novi, poseban, drugačiji, mala nova godina.
Prošlu godinu će mi sigurno obilježiti jedna lekcija, pa bih je danas htjela podijeliti s vama, da na početku ove godine kao i ja raščistite zauvijek s nekim stvarima i ljudima. Nisam netko tko donosi novogodišnje odluke, ali eto ove godine slučajno su mi se neki veliki rezovi i promjene poklopile s početkom godine. Uredi to život, kada već nismo u stanju sami.
Najdragocijenija lekcija koju sam usvojila je o „mrtvima“ sve najbolje. Pri tom ne mislim na umrle, na ljude koje nam je život uzeo, već na one koji su nama mrtvi, u našim životima na našem putu a mi ih prisilno oživljavamo, držimo na aparatima i ne puštamo. Na one koje trebamo pokopati, zbog izdaja, zbog laži, zbog prevara, zbog previše prokockanih šansi. Na one koji se svako toliko vraćaju na koljenima, obećavaju da više nikada neće, da nas vole i da im je žao, pa opet prvom prilikom gle čuda nam one iste noževe ture u leđa. Vrijeme je da shvatimo, takvima je jedino mjesto groblje naših promašaja. Koliko god da su nam važni bili, koliko god da smo ih voljeli, koliko god da smo vjerovali da će se promjeniti. Vrijeme je da to više ne činimo. Vrijeme je da ispred njih konačno jednom stavimo sebe. Da počnemo cijeniti sebe više nego nas oni cijene i nego cijenimo njih. Vrijeme je za pružanje prilika sebi, a ne više njima.
Ajde da ih danas pokopamo, kao ljudi, da ih smjestimo tamo gdje pripadaju, pod zemlju naših života. Ajde da ih više ne držimo na aparatima, ne dajemo umjetna disanja, jer toga nisu vrijedni.
Puno puta smo se brinuli kako ih sačuvati, spasiti, kako se oni osjećaju, željeli smo im pomoći, željeli smo da su dobro. A zaboravili smo da mi moramo biti dobro. Da smo mi samo odgovorni za sebe i svoju sreću. Da ne možemo, da nam to nije ni zadatak ni potreba brinuti za njihovu sreću. I na kraju krajeva, možemo im pomagati, truditi se, ali im ne možemo pomoći, svi oni trebaju pomoći sebi. Potrošili smo i svoju i njihovu energiju da bi eto danas imali što pokopati pod zemlju povijesti našeg života.
Pod mrtvima mislim na ljude, ali i dane, godine i događaje, na sve ono što je bilo jučer što nas prati kao sjena, truje, ali nam više ne koristi. Na sve ono što čuvamo kao naviku koja nas opterećuje bez da nas usrećuje. Pustimo to. Bilo je ljepo. Bilo je divno. Bilo je dobro. Ili je možda bilo loše, ružno i teško, sasvim ne bitno. Danas nema veze s nama, danas nije tu niti će ikada više biti. Prestanimo pretresati po glavama, sve što su nam donjeli i odnjeli, sve što je moglo, što je bilo i što je trebalo biti. Oprostimo im. Oprostimo sebi. I krenimo dalje. Kažimo im bilo je divno s vama dijeliti život i kada je najviše boljelo, naučili ste me ako ništa onda kakva ja ne želim biti.
O godini koja je prošla, o jučerašnjem danu, kao ni bivšim ljudima, prijateljima, ljubavima ne treba misliti, ne treba pričati, a najmanje što treba je opisivati ih lošim, pogrdnim imenima. Bili, otišli. Bogu hvala da je tako. Svaki puta kada dođete u napast da kažete o bilo kome od njih nešto ružno sjetite se da time samo rasipate svoju energiju, još jednom sebi nanosite bol proživljavajući nanovo teške trenutke ili pak lijepe, ali kada znate da se neće ponoviti oni bole. Jednostavno ih otpustite.
I uvijek, baš uvijek zapamtite, o „mrtvima“, o svima i svemu što je prošlo, sve najbolje. Zahvaljući svemu tome, zahvaljujući svima njima, danas ste ovdje takvi kakvi jeste.
Danas spoznajte, danas osvjestite sebi, da je vaš posao samo vaša sreća i da na nju imate pravo, da se za nju trebate boriti, da imate pravo biti kakvi god želite, gdje god želite i s kim god želite, sve dok vam to stavlja osmijeh na lica.
