Kako li smo samo uspijeli odgojiti generaciju nezaineresiranih, površnih gotovana? Kako? Gledam ih, neke nove klince, i one malo starije, one koji odavno nisu klinci, one  koji bi danas već trebali koračati stazama svojih života, samostalni i odrasli, gledam i mislim se, je li moguće da smo im uspijeli oteti onu osnovnu ljudsku potrebu, biti svoj, biti samostalan, ne ovisiti o nikom, je li moguće da smo od zdrave dijece napravili ljude nesposobne za život? Stvarno je li moguće? Kako smo samo uspijeli?

Odgajali smo ih na instant mlijeku, instant juhama i instant ljubavi, onoj u kojoj su roditelji postali konobari, kuhari i sluge svoje djece. Pa smo dobili ljude koji s dvadeset i kusur godina čekaju da im majke podgriju mlijeko za doručak, da im skuhaju ručak i postave pred njih, da sve to pokupe i očiste za njima. Zato danas svjedočimo generaciji koja bih umrla od gladi da ih na par dana ostavimo same, dobili smo ljude koji nisu sposobni uzesti jesti i piti kada su gladni ili žedni, o kompliciranijim stvarima kao sto su pranje, peglanje, čišćenje da ne govorim.

Dok društvo vapi za vizionarima mi smo proizvodili gotovane. Trebaju nam mladi i snažni, s vizijom za bolje sutra, trebaju nam borci, neki novi revolucionari. Nažalost od ove generacije to ne možemo očekivati. Nju smo upropastili, naučili da će im sve doći samo od sebe, na krevet. Oni se nisu u stanju brinuti ni sami za sebe, a kako će onda biti u stanju napraviti nešto za društvo.

Dobili smo generaciju hendikepiranih gotovana, koliko god to ružno zvučalo. Generaciju koja se premješta s kauča na krevet, gleda u televiziju i monitore i još jednom čeka da im mi napravimo limunadu. I bolje društvo, i radna mjesta. Generaciju koja nije naučila da se mora maknuti s mjesta, da mora izići i boriti se za sebe, ljude koji ne znaju koristiti ruke i noge, glavu još manje.

I ne, nemojte mi reći da je politička situacija, da je beznađe koje vlada od njih to napravilo, a ne, nego su oni napravili takvu političku situaciju, oni su napravili, skupa s nama koji smo ih proizveli, društvo beznađa, jer su za ništa, osim ležanja. Jer ih nije brige, jer smatraju normalnim da netko napravi sve umjesto  njih. Gledajući ih, ovo društvo je još i dobro prošlo u koga nade polaže, najiskrenije vam kažem, dobro smo mi i prošli.

Ja sam kao vjerujem i većina vas jedva čekala da što viče toga mogu sama, da naučim sebi nešto skuhati, da znam sebi oprati robu, da se sama brinem za sebe, da ne ovisim o nikom. Ja sam jedva čekala biti svoj čovijek, samostalan, oni još puno bliže tridesetoj nego dvadesetoj, danas kao i svakog dana čekaju da im netko servira ručak.