Lagali su vas. Povraci ne postoje. Žao mi je, ali ne postoje. Vrijeme ide, ne vraća se, oblikuje nas, mjenja se, mjenja nas, nikada ne možemo biti oni od jučer, ni mjesta, ni okolnosti nikada neće biti oni od jučer. Propušteno je, jednostavno takvo, propušteno, nema tu filozofije.
Bit će prilike, čula sam bezbroj puta, pa se jutros pitam gdje su sve te prilike kojih će biti, oni momenti koje nismo iskoristili jer nije bilo idealno vrijeme, jer je nešto falilo, jer smo još samo nešto htjeli prije nego ugrabimo prilike. Nema ih, pogledajte. Bile i otišle. Baš kao sve u životu.
Vrate nam se neki filmovi, zavrte slike u glavi, pa bi da se vratimo tamo, onima koje smo pustili, pa bi da se još jednom nasmijemo i sebi i njima. Događa nam se ne rijetko da se sjetimo, ulica i kafića, dragih lica, da se sjetimo vremena koja nam i nisu izgledala kao nešto, a sada nam beskrajno fale. Pa se vraćamo, zovemo ljude s kojima smo dijelili ta vremena, i što dobivamo, prazninu, tugu i jad. Jer oni vise nisu isti, jer mi nismo isti. Jer je nemoguće se vratiti. Među nama stoji kamenje vremena veće od ikakvog zida, stoje tereti koje smo u međuvremenu prikupili, stoji sve ono što nas je mjenjalo. Sve ono zbog čega smo danas ovakvi i zbog čega nikada više nećemo biti onakvi.
Proživjeli smo odvojeno neke važne trenutke. Popusti čovjek u održavanju odnosa, pa život popusti u održavanju nas, ali važno da samo jednom rekli, neka sjedi, sutra ćemo, bit će prilike, pa izgubili nepovratno.
I ta ulica, kao i ova, u koju ćeš se jednom poželjeti vratiti, i kava i novine, nikada više neće biti isti. U omiljenom kafiću će te dočekati neki novi ljudi, neka nova lica, u tvojoj ulici možda stanuju neki novi stanari, možda su ti posijekli omiljeno stablo, možda nikog više nema. A možda je sve naizgled isto, a ipak potpuno promijenjeno, jer one ljude koje si ostavio, s kojima si provodio dane, nećeš zateći takve kakve si ih ostavio, sigurno. Dok je tebi išlo vrijeme, dok si ga trošio na drugim mjestima, s drugim ljudima, i njihovo vrijeme je teklo, donjelo im neke druge i nove. Promjenilo im dnevne rutine, i tebe zauvijek maklo iz njih.
Čak i onda kada su obećali da će čekati, kada su učini sve da jednom kad se vratiš budete isto kao prije, kada si im i sam dao obećanje da ćeš se vratiti, nikada ništa neće biti isto. Život je neumoljiv, ne može se biti i ovamo i tamo, u životu uvijek imaš samo jedan izbor, ili jesi ili nisi, nema tu kompromisa, i prilike su sve sad ili nikad. Dobro to zapamti, nema povratka, nema popravnog roka.
Zato se ja ne vraćam, zato ja ne dozvoljavam da mi se vraćaju. Naučila sam da ono što vrijeme sažvaće i ispljune se nikada i ničim ne može popraviti. U jučerašnjem otpadu se ne traži ručak za danas. Da vam je stvarno bilo stalo, da ste stvarno htjeli i željeli, bili biste tu. Kroz sve vrijeme. I po bonaci i u oluji. Sami odredite mjesta u tuđim životima, pa su bunite da su vam sjedalice neudobne. Koliko ste se borili, toliko ste dobili.
