Plezir leksikon: Maša Seničić

Pisanje kao pažljivo opipavanje sopstvenih mogućnosti

Dugo sam čekala na pravi trenutak da u goste pozovem Mašu Seničić, scenaristkinju, urednicu, novinarku, pesnikinju, pažljivog posmatrača i beležničara svega što je okružuje. U njene reči sam se prvi put zaljubila hodajući vrelim beogradskim asfaltom i slušajući Bojanu Vunturišević kako peva Noćni program. Zatim sam otkrila njenu poeziju i uživala u zapisima iz zbirki Okean i Povremena poput vikend-naselja. Maša je, kao što možete da pretpostavite, angažovana u brojnim interesantnim projektima, a o tome šta u poslednje vreme radi i voli otkrila nam je upisavši se u naš septembarski leksikon.

Foto: Aleksandar Duduković

Hajde da u duhu leksikona na samom početku razgovora postavimo i ono čuveno: ,,Ko je Maša Seničić?”
Danas: osoba kojoj u vilici nedostaje donja leva sedmica. Na takvo, čuveno pitanje, moguće je jedino dati trenutni odgovor.

Možeš li da se setiš, kada si napisala svoju prvu pesmu i kako si se zaljubila u pisanu reč?
Napisala sam je iz šale, pre polaska u prvi razred, a tek gledajući unazad mogu da tvrdim da je to bila pesma; nisam pisala sa idejom o poeziji. Nisam ni bila zaljubljena u pisanu reč, a ni u izgovorenu, kao što nisam ni sada – zaljubljenost podrazumeva neku vrstu privrženosti koja je nedopustiva. Jezik me, naprotiv, čini radoznalom, drži me u pripravnosti.

Odrasla si u porodici u kojoj je štampa neizostavni deo svakodnevice i sa te strane ne iznanađuje tvoj dokumentaristički, analogni pristup u svemu što radiš. Kakav je u tom kontekstu tvoj odnos prema digitalnom, bilo da je reč o poetskoj zbirci u PDF formatu, fotografiji na Instagramu ili tekstu na portalu? Primećuješ li razlike u tom pogledu i u čemu se one ogledaju?
Materijalnost izvesnog sadržaja za mene je srž njegove prirode: zbirka nije manje poetična ukoliko se podeli u PDF formatu, ali je uvek važno imati u vidu šta dobijamo ili gubimo kada se odlučujemo za oblike i granice konkretnog materijala. Upravo zbog toga me i digitalno zanima u pogledu teksture i taktilnosti, jer naivno je verovati da ona izostaje samo zato što je nešto nedodirljivo na tradicionalan, čulni način. Za mene je tekstualni sadržaj na ekranu izvanredno poetičan jer izmešta jezik iz konvencionalnog konteksta, daje mu nove funkcije, pa i vizuelni identitet. To je veoma široka tema koju zapravo istražujem u nezavisnim publikacijama (u pripremi), pa i na doktorskim studijama, a jednu pesmu sastavljenu od printskrinova internet-obaveštenja objavila sam u trećem broju časopisa Zent. Uzbudljivo je kad printskrinove dodirneš na papiru i kada link ne vodi nikud: preispituje se uloga teksta, i to na neki do sada nezamisliv način.

Do sada si svoju poeziju oblikovala u dve zbirke pesama „Okean’’ i „Povremena poput vikend-naselja“. Pitanje o toponimima i fokusiranosti na prostor i vreme se nameće kao logično. Možeš li da nam objasniš kako si gradila ove zbirke i kakva je funkcija mape u „Povremena poput vikend-naselja”?
Nadovezujem se na prethodno pitanje: forma je u mom pristupu početak svega, kalup koji ne ograničava već daje nadsmisao. Bilo mi je bitno da knjige budu prostorne, da se smeste u nešto više od samog tekstualnog poetskog sadržaja; sa drugom knjigom mi je bilo od presudne važnosti i da u njoj ne budu isključivo pesme, jer sam okružena raznorodnim tekstualnim i grafičkim pejzažima koji funkcionišu kao predtekst ili fusnota za ono što zapažam. Funkcija mape je ista svuda: da ponudi bolju orijentaciju i jasno predstavi određeni predeo. Ali nimalo zanemarljivo: mapa vikend-naselja ovde je i opipljiva potvrda nepostojećeg područja.

Koliko si ti porasla između ove dve zbirke?
Nisam proveravala. Ako imam sreće – milimetar.

Možeš li da osvestiš odakle potiče tvoja fascinacija vikend-naseljima, velelepnim gradskim dvorištima i uopšte prostorima koji služe kao svedoci jednog vremena?
Iz osećanja da sam i sama prostor, porozan i ne naročito prostran svedok vremena. Okrećem se zato stalno enterijerima i eksterijerima slojevitijim od sebe (u pogledu arhitekture, funkcionalnosti, estetike, izbora materijala) i u njima napipavam društvene fenomene koji me zabavljaju, čude ili plaše. Zvuči romantičarski, a zapravo je vrlo praktično – divim se onim mestima koja su jednako kompleksna sa svih strana.

Na portalu Before After koji uređuješ postoji jedna divna rubrika, „Predmeti”, u kojoj kroz priču o tim malenim stvarima koje nam znače čitav svet saznajemo o univerzumima unutar svakog od nas. Koji su to predmeti koji na najbolji način pričaju priču o tebi i tvom životu?
Ta mi je rubrika najdraža, jer veoma volim predmete i vezujem se za njih: od olovaka i knjiga i sitnica koje su sasvim nefunkcionalne, do ambalaža namirnica ili kozmetičkih proizvoda. Mislim da bi me dobro opisala metalna kutijica sa pepermintom koju uvek imam sa sobom, a u njoj više vrsta mentol bombona. Trenutno, i ovo što imam na stolu: kompaktne makaze u krem futroli i parče selotejpa. Polovina kisele, tvrde jabuke.

Kada imaš dan za „ugađanje sebi” kako ga provodiš, koji su ti najdragoceniji rituali kojima ispunjavaš svoj „životni žurnal?”
Tim danima dugo hodam sama, posmatram i slušam pažljivo. Usput popijem crnu kafu ili špricer (sa bozom i limunadom ili sa vinom i sodom – u zavisnosti od raspoloženja, ugostiteljskog objekta i godišnjeg doba). Na mapu te šetnje često pribeležim neko groblje ili poslastičarnicu; i jedno i drugo me smiruje.

Pisanje eseja, tekstova, intervjua, poezije ili scenarija se u velikoj meri razlikuje i predstavlja izazov u pogledu forme i pristupa, međutim, ti se jednako dobro snalaziš u svim ovim „ulogama”. Kako praviš distinkcije i pronalaziš materijal adekvatan formi na koju si se fokusirala? Koji su u tom pogledu najveći izazovi sa kojima se nosiš?
U samom pitanju to što radim zvuči napornije i kompleksnije od onoga što se zapravo dešava, kao prirodan proizvod osećaja, koji je pak rezultat taloženja nekog znanja i isprobavanja. Unutrašnja logika iznimno mi je važna, kada ređam knjige na policu, voće u činiju, pa i kada određujem odnos materijala i forme (u okviru jednog ili više različitih medija). Stoga ne smatram čitav taj proces odabira i pisanja naročito izazovnim, već ga vidim kao pažljivo opipavanje sopstvenih mogućnosti. Nekada i ne uspe.

U domenu filmskog stvaralaštva učestvuješ u brojnim kreativnim projektima, koselektorka si programa Hrabri Balkan u okviru Festivala autorskog filma, kao i jedna od osnivačica i koordinatorka edukativnih programa Filmkulture. Imajući u vidu da si konstantno u kontaktu sa mladim stvaraocima, kakav je tvoj sud o mogućnostima za napredovanje i budućnosti domaće kinematografije?
Kinematografija napreduje onoliko koliko u njoj ima hrabrosti, integriteta i zapitanosti. Ne nadam se zato grandioznim strateškim odlukama sa visokih pozicija (unutar nasleđene hijerarhije koja me zamara), ali verujem u značajne individualne iskorake. Takvima, uostalom, tretiram i svoje napore, kao i trud svojih kolega na pojedinim projektima; kod mene se to možda najviše ogleda u radu Filmkulture, a tek onda u ličnom doprinosu.

foto: Nemanja Knežević

Šta si poslednje ubeležila u podsetnik?
„Šnajderka, sreda”, a odmah ispod toga „stvari sa prefiksom večno”. Jasnije mi je šta sam htela sebi da poručim povodom šnajderke.

#plezirleksikon

Nešto za početak?
Kesten pire.

Pamtiš li kako si ostala bez prvog mlečnog zuba?
Ne, ali pretpostavljam da to i nije tako neobično; verujem da je za njega bio veći događaj to što je ostao bez mene.

foto: Nemanja Knežević

Slatko, slano, ljuto ili nešto četvrto?
Slatko i ljuto, istovremeno.

Koga smatraš umetnikom življenja?
Nikada nisam bila pristalica tog izraza, jer je takvo umeće proizvoljno.

Omiljeni crtani junak?
Arhimedes (sova) iz crtanog filma „Mač u kamenu”.

Može li se živeti od ljubavi prema onome što radimo?
Može se živeti od rada. Ljubav je privilegija sa kojom se živi drugačije.

Preporuka za čitanje/slušanje/gledanje?
„Usamljenik”, jedini roman Ežena Joneska. Daniel Norgren, švedski muzičar. Filmovi Eriha Romera, da kraj leta traje duže.

foto: Nemanja Knežević

Šta te je poslednji put slatko nasmejalo?
Sedmogodišnji brat od ujaka, kada je rekao da mu se izvesni crtani film veoma dopao jer je tokom čitavog trajanja srećan, u poređenju sa drugim filmovima, koji su najčešće srećni, pa tužni, pa srećni. Pronicljiva i iskrena analiza strukture.

Poruka za kraj?
„Budućnost je posledica neobaveštenosti.”

Share