Hronika trčanja: Orijentiring

Orijentiring ili orijentisanje je sport u kome uz pomoć kompasa i topografske karte, na što brži način pronalazite kontrolne tačke na terenu. Puteve koje u brzini igre birate su jedinstveni i onaj ko otkrije najkraću distancu i sakupi sve kontrole, sigurni je pobednik.

Ovaj sport datira iz 19. veka (1886. godine) i dolazi iz Švedske, ali je tada bio samo za pripadnike Švedske vojne akademije. Bilo je potrebno da prođe čitava decenija da bi se njime mogli baviti i civili u Skandinaviji, a čitav jedan vek da taj sport dođe i do nas.

  • Da biste se bavili ovim sportom ne morate da imate kondiciju, jer možete i samo prošetati stazom.
  • Ne postoje ni ograničenja u godinama, te ako se ubrajate u grupu između 10 i 65+ godina, svakako ste dobrodošli.
  • Ne morate da imate nikakvu specijalnu opremu, za početak su vam dovoljne patike, pamučna majica i duge trenerke.
  • Ali ono što morate da imate je avanturistički duh. I morate biti spremni da ćete se bar jednom naljutiti na sebe, jer ovde je na prvom mestu borba čoveka sa sobom, a potom i sa konkurencijom.

Ovako to izgleda:

Na leđima ti je zakačen takmičarski broj, radi evidencije. U levoj ruci je kompas, u desnoj čip (mala spravica, veličine kažiprsta, na koji se najčešće stavlja) i sa njim se overava kontrola. Kontrolna tačka ili samo kontrola je obeležena vrećicom u obliku prizme, narandžaste boje (da bi u zelenilu šume bila uočljiva) i ima na sebi broj koji treba da odgovara broju sa tvoje karte. U slučaju da se brojevi ne poklapaju, to značil da si se izgubio, ali nema razloga za brigu, jer uskoro dolazi orijentirac, drug na stazi, koji ima tu kontrolu na svojoj karti pa ga možeš zamoliti da ti pomogne. Niko se nikada nije izgubio na orijentiringu. U ovom sportu čovek može samo da PRONAĐE SEBE.

Kao takmičar, moram da tri minuta pred takmičenje budem u pred-startnom prostoru i čekam svoje vreme. Tada se obavljaju sve procedure, prozivanje imena, brojeva i tada gubite kontakt sa masom ljudi koji su iza vas i čekaju svoj start. Tada počinje srce da vam kuca jače, telo se privikava na mod „beži ili bori se“, zato što adrenalin radi svoje. Ne čujete više graju ljudi oko sebe, samo svoje misli i molite im se da vas služe na stazi u vidu dobre koncentracije. Sat otkucava poslednji minut, neizvesnost kulja i kada zapišti vreme za start trčeći uzimam geografsku (topografsku) kartu za svoju kategoriju, na brzinu podešavam sever karte sa severom kompasa i krećem od startne prizme, koja je svima zajednička, a potom, redom tražim i ostale kontrolne tačke. Osećaj pronalaženja kontrole poistovećujem sa pronalaženjem blaga. Naročito, ako si debelo pre toga izgrešio i umesto 200m, zbog brzine u kojoj su greške neminovne, pređeš 2km. Dolazim do svoje kontrole i na njoj se nalazi mali uređaj u koji ubacujem čip. Kontrola me pozdravlja, jasnim pištanjem i daje mi do znanja da sam je overila. Nakon trke ću zahvaljujući tom sistemu, znati tačno u kom trenu-minuti i sekundi sam bila na tom mestu. Kada kreneš na orijentiring, put koji pri tome prolaziš je SAMO TVOJ PUT.

Ono što sam naučila zahvaljujući orijentiringu jeste da u svakodnevnici brzo odlučujem, zato što je odluka-da li se penjati uz strmo brdo ili ići okolo kroz šipražje-zlata vredna. Dogodi se da strašno ožednim, ali da naletim na potok i ništa slađe od čiste, usputne, planinske vode kao okrepe. Napominjem da svi strahovi vezani za zmije, daždevnjake, medvede, vukove i sve moguće zveri, kojim nas mozak uobazrivi, ovde nestaju. Ja NEMAM KADA da mislim o tome, zato što mi je konkurencija za petama. Takođe, ako pada kiša ili sneg, to samo jača tvoju volju da nastaviš. Ovo je i jedan od razloga zbog kog, kada sam aktivna u orijentiringu, nikad se ne prehladim tokom cele godine, ojačava mi se imunski sistem. Znači, orijentiring me je učinio i hrabrijom i snažnijom. Ponekad se na tim avanturama osetim ko hajduk u vrletima bivše zemlje. (ja i dalje Jadransko more, Jahorinu i Jagodinu sve doživljavam kao svoju zemlju).

Ako sam DOBRO BIRALA, brzo trčala i raspoređivala snagu, pronašla sva svoja blaga, odnosno kontrole i overila ih, onda me na kraju čeka kontrola sa brojem 100, zato što sam DALA 100% SEBE NA STAZI i kraj je blizu. Ta stotka je još jedna zajednička kontrola, pored startne i često se do nje trkam sa konkurencijom. To uvek bude zanimljivo, zato što posle toga ide cilj na kome, iako smo jedni drugima konkurenti, ipak smo prvo ljudi-pa se i ljudski izgrlimo i proslavimo što smo uspešno ili manje uspešno završili trku.

Dešava se i da omašim kontrolu, da odem u susednu njivu ili završim na putu koji nije ucrtan na karti. Naiđe neko pa mi pomogne. Orijentirci su druželjubiv i dobar narod i svi su nekad bili u toj situaciji.

Sećam se i najvećih čuda sa staze. Jednom prilikom sam se izgubila na terenu „Babe“, koji je poznat kao nalazište rude gvožđa, pa igla kompasa daje pogrešne smerove. Ono što mi je „pokazalo“ put bila je srna. Pojavila se niotkuda i taj put na koji je izašla iz grmlja je bio put za mene.

Teren je različit, od smaragdnih livada Šumadije preko mističnih vrtača Istočne Srbije, do Stounhendža (znanog kao Markov kamen u srcu Kopaonika), do polja omorike, smreke i hladnih potoka, pritoka Drine. Nikad Srbiju nisam više volela nego kada sam upoznala njeno blago. Orijentiring je tome doprineo.

Postoje dva tipa takmičenja-po šumama i gorama, gde su srednje i nešto duže distance (od 3km do10+ km), ali postoje i ture po gradovima Srbije koje su nalik lavirintu. To su brze ili sprint trke do 3km dužine. Od novobeogradskih blokova do tunela Kalemegdana. Vrlo lepe sprint trke su i u Smederevskoj Palanci, parkovima Vrnjačke banje i neponovljivom Petrovaradinu. Kod nas se organizuje i orijentiring na biciklima, ali i meni posebno izazovan „Noćni orijentirng“ na kome je dodatno sredstvo pored karte, kompasa i čipa – lampa. Takve trke se organizuju na nešto jednostavnijim terenima kao što je Ada Ciganlija i ta trka je pravi gušt među orijentircima. Posle svake trke se osećate kao kada pređete nivo neke zanimljive igrice, ali je dobit veća. Aktivirao si se fizički, dobrano umorio i svi biohemijski procesi u telu su ti zahvalni. Pobedio si sebe! Uspeo si da pronađeš sve kontrole! E tada počinješ ozbiljno da se ložiš na orijentiring.

Kako i Ti možeš da se baviš ovim sportom ili da ponekad odeš na orijentiring:

  1. Možeš da se učlaniš u neki, tebi najbliži orijenting klub. Većina klubova je smeštena u Beogradu, ali ih ima i u drugim mestima:

Beograd: Pobeda, Magic Map, PTT, DIF, Avala, Maslačak, DMB, Hrabro srce

Košutnjak: atletsko-orijentacioni klub

Pančevo: Osa

Novi Sad: istoimeni klub

Sremski Karlovci: Stražilovo

Paraćin: istoimeni klub

Smederevo: Čelik

Smederevska Palanka: Jasenica

Možeš da probaš kao individualac da vidiš da li ti se sviđa ovaj sport. Kompas i čip se mogu iznajmiti po ceni jednog kolača.

  1. Ukucaš u internet pretraživaču: „Orijentirng klub…( pa naziv kluba) i neki će imati veb stranicu, a neki Fb stranicu. Dalje možeš da im pišete, pozovete ih i informišete se detaljnije.
  2. Najbrojniji klub „Pobeda“ pred svaku sezonu (početak proleća) organizuje besplatna tri časa, za decu i studente o osnovama orijentiringa, na različitim terenima, a za starije, po simboličnim cenama. Zove se „Pobedina škola orijentacije“ i više informacija imate na Pobedinoj fb stranici.

Ako želiš lepe, ispunjene vikende u sezoni proleće i jesen, želiš da upoznaš nove ljude koje spaja ista strast, onda je orijentiring pravi sport za tebe! „U društvo si primljen rado!“

Fotografije: Orijentiring savez Srbije

Share