Intervju: Nikolina Gavrilov
Ne znam kako bismo drugačije mogle početi sem od početka; te bih te najpre zamolila da sa nama podeliš kako je uopšte došlo do toga da organizuješ svojevrsni pokret žena u fizici?
Projekt Women in Physics nastajao je postupno. Naime, već se nekoliko godina bavim popularizacijom znanosti i primijetila sam uzorak koji se ponavlja. Kada god bismo pokazivali pokuse i radionice, djevojčice su bile sramežljive i šutljive, ne bi postavljale pitanja niti odgovarale na naša i to me potaknulo da se zapitam zašto je tome tako. Potom sam također počela uviđati koliko djevojaka studira sa mnom te sam shvatila da je to zapravo manje od pola ukupnog broja studenata. Tek sam kasnije saznala da je situacija nešto lošija te da je na studiju fizike u Zagrebu samo trideset posto djevojaka. Iz svega toga razvio se znanstveno-popularni festival Women in Physics kojemu je primarni cilj bio pokazati važnost i doprinos žena u fizici.
Posebno mi je bilo simpatično kada si spomenula da s vremena na vreme organizujete događaje na kojima mlađoj populaciji pokazujete da fizika nije bauk. Koji su neki od eksperimenata koje obično izvodite i kakva je reakcija mališana na njih?
Najčešće izvodimo eksperimente koje oni nisu u mogućnosti vidjeti u školama. Primjerice, pokazujemo im Van de Graaffov generator kojim možemo podići kosu na glavi osobi koja se drži za njega, vakuumsko zvono gdje voda proključa bez da smo je zagrijali, a za one malo starije imamo spreman levitator s kojim mogu naučiti nešto o magnetskoj levitaciji i polju. No osobno, najdraži pokus mi je onaj s tekućim dušikom s kojim se može mnogo toga pokazati, od supravodljivosti do vrlo jednostavne demonstracije s bananom gdje pokazujemo što bi se dogodilo našoj koži da je duže vrijeme držimo u tekućem dušiku. Mislim da je to jedan od najdražih pokusa svima jer nemaju svaki dan mogućnost staviti ruku u tekućinu koja je na -197 stupnjeva Celzijevih (naravno, vrlo kratko).
Takođe, vi ste osmislile i mini online kurseve na kojima pričate o osnovama astrofizike. Šta je ono o čemu ste govorile prethodni put, a šta je ono što je bila glavna tema ove godine?
Prošlogodišnje događanje je u središtu imalo naš svemir, odnosno astrofiziku koja ga proučava. Pristupnici su mogli naučiti nešto o galaksijama i njihovom nastanku, famoznim crnim rupama, manje poznatim bijelim patuljcima i još mnogim drugim temama. Ove godine tema je bila fizika elementarnih čestica i visokih energija. Možda mnogi nisu sigurni što je to točno, ali sigurno su čuli za elektron ili „Božju česticu“, odnosno Higgsov bozon koje su jedne od elementarnih čestica. Svi ovogodišnji sudionici naučili su kako je zapravo građen proton, što su to neutrini, kako izgledaju veliki ubrzivači čestica i čemu oni služe. Naravno, osim predavanja čekale su ih i radionice gdje su mogli vidjeti što se događa kada sve čestice uklonimo iz nekog prostora i stvorimo vakuum ili radionice gdje su mogli izgraditi svoj vlastiti detektor ionizirajućeg zračenja.
Koliko je zapravo „šarena“ publika koja pohađa ova predavanja?
Publika je vrlo šarena. Na primjer, prošle godine su predavanja i radionice slušala djeca vrtićke dobi koje fascinira svemir i odrasli ljudi koji nisu imali priliku čuti puno o tim temama, a zanimaju ih. Ove godine imali smo posjetitelje iz osnovne škole, koji još nisu imali doticaj s fizikom te njihove roditelje koji su ih doveli, ali su na kraju ostali i sudjelovali u predavanjima i radionicama. Uz njih, posjetili su nas i učenici srednjih škola, ali i studenti drugih fakulteta koje fascinira fizika.
Da li bi sada za nas mogla da organizuješ jedan ad hoc „crash course“ nekih osnovnih termina u astrofizici?
Mislim da je to pitanje ekvivalentno onome kada pitaš nekoga tko priča neki strani jezik da ti kaže nešto na tom jeziku. Uvijek je pitanje: „A što da te zanima?“ Vrlo je teško znati od kuda započeti jer se i ja osjećam kao da znam vrlo malo o toj temi koja je izuzetno široka. Možemo započeti od toga što se uopće nalazi u svemiru. Galaksije koje se sastoje od zvijezda i planeta, onda se možemo pitati od čega su sagrađene zvijezde itd. Tema je vrlo opširna i o svakom dijelu se može reći puno toga, ali ono što bih istaknula kao iznenađujuću činjenicu jest da sve što možemo vidjeti u našem svemiru, a sastoji se od materije ili energije, čini samo oko pet posto ukupnog sadržaja svemira, a sve ostalo nam je potpuno nepoznato. Te komponente svemira o kojima ne znamo gotovo ništa nazivamo tamna materija i tamna energija što nam ponovno govori da jako malo znamo o našem svemiru.
Odlično! Sa čim bi volela da počnemo?
Kako kažu, uvijek je najbolje početi od početka, odnosno ovdje možemo reći od najmanjih gradivnih elemenata. U školi nas uče da je atom najmanja gradivna jedinica, ali ono što su fizičari napravili je da su rastavili i atom na dijelove, odnosno protone, neutrone i elektrone. A onda su otkrili da se proton i neutron sastoje od još manjih gradivnih jedinica koje su nazvali kvarkovima. Upravo je o tome bila riječ na ovogodišnjem događanju, o elementarnim česticama, odnosno o česticama za koje se smatra da nisu građene od još manjih čestica, nego su one najmanje što postoji i gradi svu materiju.
Sad kad smo razjasnili šta je to što čini samu bit svih stvari, da li bi nam mogla objasniti šta je to ona materija čije značenje slabo ko od nas laika razume, tj. tamna materija?
Službena definicija tamne materije je da je to ona materija koja ne emitira i ne reflektira elektromagnetsko zračenje te je iz tog razloga ne možemo vidjeti. Ono kako mi inače vidimo stvari i boje je upravo zbog refleksije i apsorpcije svjetlosti koja dolazi do te stvari. Na primjer, plava kocka nam je plava jer ona apsorbira sve boje osim plave koju reflektira i onda je naše oko vidi. To možemo usporediti s onime što vidimo na nebu, na primjer zvijezde su te koje stvaraju svoju svjetlost odnosno emitiraju je, a planeti su oni koji reflektiraju svjetlost koja pada na njih sa zvijezda i zato ih mi vidimo. Tamna materija je ona koju mi jednostavno ne vidimo niti golim okom niti nekim drugim uređajima koji rade tako da promatraju infracrvene ili ultraljubičaste valne duljine. A kako znamo da postoji? Zbog računa koji smo proveli. Znamo da sve što ima masu privlači druga tijela koja imaju masu gravitacijskom silom i tako je izračunato kolika bi masa bila potrebna u galaksiji kako bi se ona držala na okupu te je primjećeno da svi dijelovi galaksije kada se zbroje imaju manju masu nego što bi trebali imati da bi galaksija postojala. Zato je zaključeno da postoji još nešto što daje taj dio mase koji nedostaje te je prozvano tamna materija jer znamo da postoji, ali je ne vidimo.
Prosto te sad moram pitati za dodatno razjašnjenje i onoga za šta smo gotovo svi čuli, ali možda nikada baš shvatili do kraja. Šta su to crne rupe i zašto se toliko često priča o njima?
Crna rupa je dio prostora u koji je zbijeno ekstremno puno mase u jako maloj točki u kojoj je gravitacijska sila toliko jaka da joj se ništa ne može oduprijeti pa čak ni svjetlost. Crne rupe mogu nastati tako da zvijezde vrlo velike mase, na tisuće i tisuće puta veće od našeg Sunca, eksplodiraju na kraju svog života i zbog svoje gravitacije se uruše same u sebe u vrlo mali prostor. Postoji i druga vrsta crnih rupa, supermasivne crne rupe za koje se smatra da su u središtima galaksija i da su nastale kada i same galaksije. Vjerujem da su crne rupe vrlo zanimljive jer se ne zna što se u njima događa. Kada se prođe jedna granica nazvana horizont događaja, mi više ne dobivamo nikakve informacije jer i one ostaju zarobljene unutar središta crne rupe. Vjerujem da je ta mističnost razlog zašto su ljudima vrlo zanimljive.
Zanima me, kako ti, Eva, kao neko ko izučava jednu egzaktnu nauku reaguješ na razne „teorije zavere“ koje se polako gomilaju i u tvom polju istraživanja i šta je ono što te posebno nasmeje kada pročitaš?
Moram priznati da ne znam od kuda dolaze sve teorije koje se u zadnje vrijeme gomilaju poput one o ravnoj Zemlji, ali ljudi nisu spremni čuti i vidjeti dokaze koji su pred njima. Za svaki argument koji je baziran na znanosti oni imaju protuargument i ništa im ne mijenja mišljenje. Također, odlični su mi i naslovi u medijima koji mame čitatelje na otvaranje članka poput onog gdje su obznanili da su znanstvenici uspjeli okrenuti vrijeme. Naravno, bila je riječ o simulaciji na kvantnom računalu i, iako je to zbilja bilo revolucionarno otkriće, ipak nije bilo ono što su ljudi mislili da je.
Kako tvoja država ima i nuklearnu elektranu, prirodno se nameće pitanje, kako regulišete pitanje nuklearnog otpada? Da li ljudska rasa zapravo ima više štete nego koristi od primene nuklearne energije ili je situacija obrnuta?
Hrvatska je suvlasnica Nuklearne elektrane Krško koja se nalazi na teritoriju Republike Slovenije. Obaveza naše države je skladištiti dio nuklearnog otpada koji nastaje u elektrani i tu često nastaje problem jer stanovnici ne žele nuklearni otpad u svom dvorištu. Iz moje perspektive, taj strah je utemeljen na medijskim natpisima koji su vrlo zvučni, dok izjave znanstvenika i inženjera često nisu takve. Ono što mogu pouzdano reći je da znam da se poduzimaju sve potrebne mjere kako bi se taj otpad skladišto na siguran način i za ljude i za okoliš te da nitko ne želi ugroziti zdravlje stanovnika. Uz to, skladišta nuklearnog otpada projektirana su kako bi izdržala sve priorodne nepogode, a povrh toga zauzimaju vrlo mali prostor.
Nuklearna energija je puno čišća od one koja nastaje upotrebom fosilnih goriva jer nuklearne elektrane pri proizvodnji električne energije ne ispuštaju ugljikov dioksid. Svakako bih rekla da su ljudi u prošlosti imali i da trenutno imaju više koristi, nego štete od nuklearnih elektrana jer nam je svima potrebna električna energija za život, a nuklearne elektrane ne proizvode plinove koji stvaraju efekt staklenika, odnosno ne doprinose globalnom zatopljenju. Naravno, nameće se pitanje zračenja, ali zračenje koje dolazi iz nuklearne elektrane je 1000 puta manje od onoga koje dolazi iz okoliša pa možemo zaključiti i da je sigurna za zdravlje. Najbolji dokaz tome su uzgajališta voća i vinove loze koja se nalaze u neposrednoj blizini elektrane u Sloveniji i ondje rastu zdravi i jestivi plodovi.
U poslednje vreme se dosta digla svest o otpadu na Zemlji, kako nuklearnom, o kom si malopre govorila, tako i o ovom „običnom“ otpadu, ali retko se diskutuje o problematici otpada u svemiru, da li bi nam mogla reći nešto više o tome?
Naravno, kako ljudi stvaraju otpad na Zemlji, tako ga stvaraju i u Zemljinoj orbiti. Svaka raketa ili satelit koji lansiramo postaje dio velike nakupine smeća koje kruži oko Zemlje. Procjenjuje se da postoji oko 3000 neaktivnih satelita i preko 20 tisuća komadića smeća koji kruže u orbiti i vrlo su opasni za aktivne satelite i svemirske letjelice. Međutim, znanstvenici su pronašli neku vrstu rješenja, jer je u planu poslati robota koji bi skupljao to smeće i zatim se s njim vraćao u atmosferu gdje bi i izgorio. Vidjet ćemo kada će to biti ostvareno i koliko će biti efikasno, no dokle god imamo velike probleme na zemlji, od klimatskih promjena, gladi u svijetu do ratova, vjerojatno će vrlo malen udio financijskih sredstava bit će odvojen za sanaciju tako „dalekog“ problema.
Dotakle smo se dosta „ozbiljnih“ pitanja, pa je red da ti sad postavim i neko malo opuštenije. Koji ti je omiljeni film čija se radnja primarno bazira na teorijama koje potiču iz fizike?
Mislim da ćeš od mene dobiti odgovor kao i od većine fizičarki i fizičara, a to je svakako film Interstellar. To nije ni čudno kada je na filmu, kao savjetnik, radio i Kip Thorne koji je 2017. dobio i Nobelovu nagradu iz fizike. Film je jednostavno dobro osmišljen s vrlo točnim prikazom crne rupe, bar za to vrijeme. Naravno, puno toga što se u filmu događa je čisto teoretiziranje, no mora se priznati, film je vrlo zanimljiv, u određenim trenucima izuzetno napet, a k tome i znanstveno točan.
Pitala bih te još ovo – šta bi poručila svima koji žele da počnu da se bave nekom naukom?
Prvo što bih rekla je da ne gube svoju znatiželju, maštu i kreativnost. Školski sustav često nas zna tjerati u neke okvire, a za znanost je potrebno razmišljati izvan okvira. Također, znanost nije jedostavna i ne treba izgubiti motivaciju i ljubav prema učenju novih stvari samo zato što je teško i ponekad nerazumljivo. Za kraj bih rekla da o tome koliko si dobar znanstvenik ovisi samo tvoja upornost, želja i trud i svatko tko ima dovoljno toga, uspjet će!
