Danas, umjesto kolumne kako ste navikli od mene u goste vam dovodim jednog posebnog gosta, čovjeka koji pripada onoj grupi ljudi koja mene inspirira, potiče da radim i dokazuje da se puno toga može, ako se hoće.
Posebna mi je čast, i moram vam priznati velika odgovornost, predstaviti vam, novinara, umjetnika, modnog dizajnera, dizajnera interijera, splićanina Šimu Kovačevića.
Dobar dan Šime, prije svega hvala što si pristao na ovaj razgovor i dao mi mogućnost da te predstavim i čitateljima u Srbiji. S obzirom na to da si nedavno imao prvu samostalnu reviju u sklopu Monture, htjela bih da mi prvo ispričaš malo o kolekciji, pripremama i kako si zadovoljan reakcijama publike?
Kako započeti, iskreno sve mi je kao neki san, lijepi san. Sve se događalo brzo, od moje odluke da nešto napravim, do izlaska na Monturu, zapravo je prošlo malo vremena, tek tri mjeseca. Kažu mi modni stručnjaci koji su dugo u tom poslu, veoma malo vremena sam imao od ideje do gotovog modela. Nisam imao ni krojačicu ni modele – manekene, samo volju, nekako unutrašnji poriv vrijeme je napravilo. Zapravo ima sam podršku veliku od prijatelja koji su vjerovali, posebno Gorica i Biljana Mancic i Dominik Strize. Sjeo sam za stol i naslikao modele i krenuo u potragu za krojačicom. To je najteži bio dio, naći krojačicu. Iskreno, kad sam čuo da mi neki traže negdje oko 150 eura za šivanje jedne jakne bez materijala, mislio sam odustati, činilo mi se preskup san. Al valjda sudbina i kad sam mislio odustati našao sam izvanrednu krojačicu i krenuo. Bilo je tu uspona i padova i neprospavanih noći, s pitanjem sto mi je ovo trebalo, ipak sam javna osoba trebam li ja sad odmah imati reviju i to bok s ljudima koje kao modne kreatore jako cijenim. Al kako bi novi komad odjeće bio gotov, plus prijatelji koji su time bili oduševljeni, nekako sam stekao hrabrost. U međuvremenu sam upoznao prekrasne ljude, mnogima od njih moja revija je bio prvi izlazak na modne piste. Stoga iskrena zahvala svima. Jednostavno, kad su krenuli izlaziti na modnu pistu i ljudi pljeskati, sve loše slutnje i trema, sve je nestalo. Posebno sam zahvalan organizatoru Monture – Toncu Sundovu, jer dati nekom koje izvan modnih krugova, nije školovan zato da kreira i još pokaže pred tisućama Splićana – svaka mu čast. Kako sam zadovoljan pa ja još hodam pola metra od zemlje jer mi je ovo otvorilo neke nove poglede, upoznao sam prekrasne ljude, mnoge oduševio svojim kreacijama a to je i biti života ljude uveseliti. Život je lijep.
Prvu reviju si odradio, po mišljenju mnogih i mene, jako uspješno. Koji su ti planovi za dalje?
Prvo razmišljam, volio bih pročitati dosta toga o modi, učiti i ući malo dublje u taj svijet. Možda vidjeti negdje postoji li neki dobri tečaj gdje se mogu naučiti osnove o povijesti mode, pa čak i šivanju. Što se tiče samih kreacija, udahnuo sam im život i da nekako pronađu put do ljudi koji znaju cijeniti, tu nadam se originalnost.Dio novca od njihove prodaje donirao bih splitskoj udruzi za zaštitu životinja. Već sad sam dobio i ponude za sijedeću reviju, imam i ideja, vidjet ćemo,
Za one koji ne znaju Šime je inače urednik i novinar na Hrvatskoj nacionalnoj televiziji, pa kako jedan novinar u modnim vodama?
Jednostavno kad ste tv novinar i posebno kad ste i voditelj, ono što gledatelji prvo vide jest kako ste se odjenuli taj put, i onda dvadeset godina kombiniranja u glavi kako se odjenuti posebno za uključenja u Dobro jutro Hrvatska, urodili su plodom, da sam se nesvjesno počeo baviti stajlingom. Onda kako je u svim dućanima 90 posto odjeće je za žene, i tek desetak posto za muškarce, a ja volim originalnost koju je teško je naći u muškoj odjeći, onda se kod mene rodio dalmatinski dišpet idem ja napraviti kolekciju za muškarce koji vole biti svoji. Da dva su ženska modela u kolekciji, jer ipak bez žena nema ničeg.
S talentima se rađamo, ali kod različitih ljudi oni na površinu izlaze u različitim životnim dobima. Kada je počelo tvoje intenzivno razmišljanje pa i stvaranje prvih modnih komada.
Od srednje škole, imao sam dobru krojačicu susjedu i ona bi mi po mojim željama prekrajala košulje, jakne, majice… Evo jedne anegdote, Lacoste je jedno ljeto bila majica koju su svi morali imati, a meni je krojačica u umjesto malog krokodila izvezla kajmana od desetak centimetara kojeg sam precrtao iz knjige iz biologije i ja sam po školi govorio kako je moj jedini originalan.
Osim modom, što se umjetnosti tiče aktivan si u slikanju (je sam vam rekla, Šime je čudo, multitalentiran). Što je tvoja inspiracija, što tebe inspirira u tvom stvaralaštvu?
Inspiracija je svugdje oko nas, inspirira me život, a možda je i to slikanje i moda bijeg u neki bolji drugačiji svijet, jer dok stvaram nekako sam nadahnut svime. Kad to završim i onda vidim sretne ljude koje je uveselio moj rad – to je inspiracija. Ti si mi sad inspiracija za dalje, jer moj te rad dodirnuo da pričaš o meni, a moje je stvaralaštvo prema tvom stvaralaštvu tek zrno pijeska.
Koliko je teško uskladiti sve obaveze koje imaš i nositi se s njima i pri tom kvalitetno stvarati kao dizajner?
I televizija i slikarstvo i uređenje prostora i sada moda i moji boksački treninzi, jer u zdravom tijelu zdrav je duh – sve je to za mene igra. To je ta velika tajna. Nikada ne smijemo uništiti dijete u sebi. Posao i sportske obveze moraju biti igra, ne mučenje.
Što bi naglasio kao posebnost kod svog branda, što je to što ga čini unikatnim, drugačijim?
Posebnost je to što sam dao dio sebe. Kažu da sam spojio nespojivo – to kažu modni stručnjaci, valjda je to to.
Kome je namijenjen tvoj brend? Tko je ciljana publika?
Namijenjen je muškarcu koji je želi bit primjećen, koji ima dijete u sebi, koji se voli igrati, koji voli biti svoj, a ne uniformiran iako je zapravo riječ o jaknama inspiriranim uniformama, ali ne za ratovanje, moje uniforme su samo tu, jer su po meni najljepši muški komadi odjeće, zapravo dijelovi uniforme ili tradicijskih jakni poput splitske nošnje.
Aktualna kolekcija zove se No 7, molim te da nam kažeš malo više o njoj, od tehničkih stvari pa do inspiracije i načina na koji je ti vidiš.
Moj brend je no7 nije James Bond, (smjeh) već broj sedam jer ipak sam novinar prije svega, a novinarstvo je sedma sila i ja još uvijek vjerujem da su mnogi novinari pozitivno promijenili svijet svojim istraživačkim novinarstvom. Također kroz novinarstvo sam upoznao i krasne ljude kao i tebe i zavirio u neke tajne poput mode. Vidio sam na licu mjesta kako se stvara. Uostalom, otvorilo mi je mnoga vrata. Inspiracija je djetinjstvo, pruski i vojnici iz Napoleonovog doba, s druge strane jeans koji je postao nezaobilazni dio svih, od djeteta do starca, od siromaha do bogataša, od Amerikanca do Afrikanaca, al i jeans ne mora biti uniformiran, treba mu dat svoj pečat. Moj pečat slikarstvom – ručno sam oslikavao hlače motivima koji su mi jednostavno došli. Pred sobom sam imao hlače kao platno i jednostavno sam crtao.. U cijeloj kolekciji, moram biti iskren, ja sam uživao i to je za mene bilo jedno prekrasno iskustvo! Što dalje? Ne znam, život je nepredvidiv i LIJEP.
