Za razliku od drugih oblasti kreativnog djelovanja, mnogo je teže odrediti granice savremene mode. Moderna umjetnost je odavno istorizovana i smještena u okvir dvadesetog vijeka, a čak seteži da se i ono što se naziva savremenom umjetnošću smjesti u vremenski okvir pamakar i samo da bi se ukazalo da je njena glavna odlika post-istoričnost, odnosno da počiva na potpuno drugačijim konceptima od umjetnosti prije nje. Za razliku od toga, moda njeguje savremenost u svom najbukvalnijem smislu: savremeno je ono što je sad, što je u toku jedne sezone ili par sezona koje su prepoznate kao slične.
Modno danas postaje modno juče brže nego i u jednoj drugoj oblasti; nakon dvije godine (četiri sezone) već se osjeća promjena pa čak i kada se radi o kolekcijama brendova sa dugom tradicijom. Podjednako brzo se smjenjuju dizajneri, oni prelaze iz jedne modne kuće u drugu ili osnivaju zasebne modne kuće, a sve veći broj mladih svake godine diplomira na nekom od prestižnih fakulteta za modni dizajn kao što su Central Saint Martins ili Parsons. Sa jedne strane gledano, a kako je već napomenuto, to otežava pažljivo praćenje tendencija u savremenoj modi i njihovo vrednovanje, kao i smiještanje u određen društveni kontekst radi proučavanja. Sa druge strane, paradoksalno, upravo zato što je smjena mnogo brža u modi nego u bilo kojoj drugoj kreativnoj oblasti, brže se uspostavlja i distanca. Tako je sada već moguće jasno sagledati modu iz perioda od 2010. do 2015. godine sa mnogim njenim posljedicama i jasnim uvidom u izvore zanrazvoj iste. Okvirno govoreći, radi se o periodu u kom je luksuzna moda učvršćena, ali su se postepeno počele probijati i manje modne kuće, što svakako treba dovesti u vezu sa razvojem socijalnih mreža koje su dovele do svojevrsne demokratizacije mode. Upravo na tim temeljima razvija se moda danas, u ovom trenutku, stoga nije čudno što se glavne mlade snage usmjeravaju ka individualizmu i direktnom kontaktu sa mušterijama putem sajtova i društvenih mreža.
Ipak, valorizacija ostaje problem. Ovdje se ne govori o vrednovanju samih proizvoda (mladi se dizajneri ponegdje ograđuju čak i od koncepta proizvoda), već o istorijskoj vrijednosti nekog pokreta ili individualnog izraza. Dobar primjer za uvid u taj problem je poznata knjiga Fashion Now koju je prvi put izdao Taschen početkom dvijehiljaditih: iako je Terry Jones pokazao izuzetno modno znanje prilikom odabira dizajnera čiji je rad bio prikazan u knjizi, jedan dio njih se danas potpuno povukao sa scene iz ovog ili onog razloga. Neki dizajneri koji su bili predstavljeni i vrednovani u okviru rada za velike modne kuće sada su već prešli „na drugu stranu“, a neki se jednostavno nisu probili. To nipošto ne umanjuje vrijednost knjige, koja je dala dosta jasan obris jednog modnog trenutka; ipak, taj modni trenutak je prošao, a ostaje izazov kako ubuduće prići savremenoj modi bez da to bude modna kritika. Kako je obuhvatiti, i da li je bez obzira na specifičnosti industrije to uopšte moguće bez veće istorijske distance?
Možda je u pisanju takvog pregleda lakše prići suštini mode jednog perioda ako se akcenat ne stavi na pojedinačne dizajnere, već na tokove mode uopšte. To ipak ne bi trebalo da nas odvede u potpunu depersonalizaciju mode, a posebno u ovom trenutku modne savremenosti kada su same tendencije takve da insistiraju upravo na ličnom i neponovljivom. Stoga bih u ovom kratkom pregledu, koji će pratiti dvije glavne mlade modne struje, pokušala uvezati oba pristupa, te uvidom u opšte stanje mode a kroz konkretne primjere približiti ono što svi koji se iole bavimo modom negdje osjećamo ali ne uspijevamo da definišemo i prezentujemo. U suštini, velike modne kuće sa svojim insistiranjem na luksuzu ostaju na vrhu modne piramide. Ni uz sve objave kriza nije došlo do potpunog kraha bilo koje od poznatih modnih kuća, jer one imaju dovoljno uigran tim koji je spreman da prati pa čak i predvidi odnosno odredi nove trendove. Ipak, trendovi su jedno a modni pravci odnosno tendencije sasvim drugo. Prvo su promjene kratkog veka trajanja (kada se radi o modi to znači sezona ili dvije), a drugo su nešto dugoročniji procesi, koji mogu potrajati i godinama. Te krize nastaju upravo onda kada se timovi bave trendovima a ne cjelokupnim novim strujanjima unutar industrije; međutim, oni se pak lako prilagođavaju tržištu i unajmljuju mlade i inovativne dizajnere (odličan je strateški potez Balenciaga-ino zaposlenje Demna Gvasalia-e) ili dizajnere čiji je rad i nepresušni kreativni izvor već provjeren (Maison Margiela koji zapošljava Galliano-a). To prilagođavanje ipak ima svoju cijenu. Jer u doba socijalnih mreža, svaka dovoljno dobra ideja dobija svoju šansu, a zbog prezasićenja informacijama inovativno i lično postaju novi imperativi. Upravo to je omogućilo da se u poslednjih par godina izuzetno dobro probiju mladi talenti, čiji je doprinos u prošlosti ipak bio ograničen. Oni su sada ne samo pratioci nekih tendencija, već nosioci istih – sa kojima sada veće modne kuće moraju sarađivati da bi opstale na pozicijama na kojima jesu. U moru novih tendencija dvije se posebno izdvajaju. Sa jedne strane, čitava eksplozija millennial pink i nove ženstvenosti, koja korijene traži negdje između takozvanog „normcore“ look-a i romantičnih izgleda iz prošlog vijeka; radi se prije svega o prekookeanskom koketiranju između Pariza i Los Anđelesa. Sa druge strane, individualizam kakav moda nikada ranije nije poznavala, jedan začudan spoj primjenjenih i lijepih umjetnosti, te pomijeranje mode ka konceptu – to je staza kojom su krenule generacije dizajnera iz Londona i Njujorka.
Ženstvenost u eri Instagrama: soft normcore
Negdje u vrijeme kada je Instagram postao globalno popularan, okvirno oko 2014. godine, javila se, odnosno, postala je vidljiva nova tendencija u modi za žene. Sada je to već potpuno iskristalisan modni pokret čiji su nosioci podjednako modne kuće (Mansur Gavriel, Sies Marjan, Maryam Nassir Zadeh itd.), online prodavnice vintage komada (npr. Courtyard LA) i mlade djevojke širom svijeta koje su stil stvarale, prihvatile i prilagodile (Jeanne Damas, Ana Kraš, Lucia Zolea…) Glavna odlika novog pokreta koji je zahvaljujući drušvenim mrežama postao globalno popularan jeste oslobođena seksualnost koja se sada prikazuje na suptilan način. Prvobitna estetika millennial pink koja se vezivala za novi talas feminizma (a uključuje prije svega body positive politiku) sada je skrenula sa avangardne staze i dobivši stabilniju formu pod uticajem normcore estetike koja se naročito javljala u kolekcijama za 2017. godinu. To u suštini znači svojevrsnu pobjedu ženstvenosti, ali nipošto na anahron način kako bi se to na prvi pogled moglo činiti. Jer ono što u radu nazivam soft normcore svakako da jeste nastalo pod uticajem vintage mode i romanticizma iz prošlog vijeka; ipak, odbijanjem da se pristane na bilo kakvu standardizaciju ženskog tijela bitno se pomijera sa pozicije žene koja svoju seksualnost pokazuje zarad drugog. Upravo je ta vrsta samosvijesti glavna odlika novog pravca: generacije mladih djevojaka se više ne plaše da slave „nježniju stranu“ jer to postaje stvar izbora a ne nametnutog patrijarhalnog okvira. Tako je moguće da haljina na preklop sa V izrezom i karnerima (jedan od najvećih modnih trendova već par sezona i najkopiraniji model) pređe put od simbola ženstvenosti zarad drugog (muškog) do oslobođene ženstvenosti radi sebe. Isto važi i za pink boju, koja je decenijama zlostavljana u okviru patrijarhalnog svjetonazora, a sada je prisutna na potpuno novi način. Prije par godina značila je ironični feministički komentar, prst u oko jednom sistemu koji nije sposoban ni boju odvojiti od pitanja pola i roda. Sada je boja već toliko prihvaćena da može izgledati apsurdnim to što je rezultat isti kao i početno stanje – da djevojčice nose pink. Naravno, stvar je sada suštinski drugačija, upravo jer postoji samosvijest koja je ranije izostajala.
To znači da je boja sada izbor, a ne nametnuto rešenje. Isto važi i za mnogo drugih modnih elemenata koji sada nose potpuno drugo značenje za žene koje ih nose. Modne kuće koje njeguju ovaj pristup koriste pastelne boje, delikatne materijale, suptilan nakit (vrlo tanko zlato i srebro, tipične kružne minđuše i privjeske za ogrlice), i „ugly“ cipele, ravne ili sa niskom potpeticom, monohromne. Djevojke koje odjeću nose kombinuju nikada više od par jednostavnih komada: mini-suknju A kroja i majicu kratkih rukava, pantalone visokog struka i romantični vintage top, tanke haljine i ponekad vidljiv donji veš, takođe jednostavan, ako ga uopšte i nose. Vintage komadi su popularniji nego ikad, uglavnom su to šezdesete i sedamdesete, poneki blejzer iz osamdesetih, dok se uniseks devedesete naziru tek ponegdje. Ovo je pravac koji izričito nije gender-less, a čak se i „dječački“ komadi pretvaraju u igračke za odrasle djevojčice.
Pravac je svakako korijene imao u dugo njegovanom „kežual” izgledu Francuskinja koje perfektno znaju kako da od minimuma izvuku maksimum i kako da, dozvolivši stilski upad slučajnog i nehajnog, zaobiđu klišee. Sa druge strane, Los Anđeles je grad koji je neformalnost oblačenja njegovao oduvijek; žene koje nose soft normcore kao da uvijek žive u toplim predjelima i nose haljine na tanke bretele bez brushaltera. Uticaj Njujorka takođe postoji, a dolazi od mladih umjetnica čija su djela lična, intimna i suptilna, kao i njihov izgled. Ana Kraš je jedna od začetnica ovog stila – ona je bila jedan od glavnih uzora djevojkama koje su, ponesene pričom o ličnom preduzetništvu i kreativnom življenju i stvaranju, prilagodile stil svojim željama i potrebama. Uticaj Ane Kraš i djevojaka sličnog stila je jak i na našim prostorima, gdje se može naći gomila (previše) sličnih instagram profila čija estetika počiva upravo na ovim načelima. Postoji, ipak, neka ispraznost u ovom pokretu. Lično se istopilo u bezličnom, a kopije i kopije soft normcore komada preplavile su tržište (dovoljno je samo baciti pogled na Zaru, koja je ovaj stil najviše prihvatila). Tek poneka djevojka izbija u masi sličnih, i tek se poneki komad svojim kvalitetom zaista izdvaja. Glavni razlog za to je svakako formalizam – ovo je jedan suštinsko estetski pokret, a to znači da je
moda tu svedena na igru površina i boja. Ipak, iz ugla modne industrije, ovo je tendencija dugog trajanja. Teško da nešto što
opstaje već par godina neće imati većeg uticaja na noviju istoriju mode.
Gender-less individualizam: intimno koje je prodorno
Jedna dosta drugačija modna struja počela se u istom periodu razvijati u Londonu, ali i u Njujorku. Ovdje je teško govoriti o grupi dizajnera, pokretu ili stilu, budući da je individualistički pristup stvaranju potpuno prevladao. Takođe, dizajneri koji kreiraju na ovaj način su vrlo mladi, tek su završili studije i još se pronalaze, istovremeno insistirajući na tome da je sam proces (pronalaženje, istraživanje) ujedno i cilj njihovog stvaranja. To ide tako daleko da mnogi od njih čak negiraju narativ o stvaranju (modnih) objekata uopšte, dok je linija stvaranja primjenjene umjetnosti (mode) i drugih vidova umjetnosti pomjerena, ako ne i izbrisana. Modna industrija od ranije poznaje koncept revije kao performansa i editorijala kao umjetničke fotografije, ali je sada djelovanje dizajnera prošireno: oni uređuju i prostor za izlaganje, sarađuju sa kozmetičkim kućama, u direktnom su kontaktu sa svojim mušterijama (društvene mreže), a barem jedan dio proizvoda je po cijenama dostupan širem broju potencijalnih konzumenata. Ono što je glavna odlika ovakvog kreativnog djelovanja jeste sveopšti otpor prema luksuzu i masovnoj proizvodnji. Stvara se uglavnom ručno, što znači da je broj komada po sezoni ograničen, ali je opsjeg proizvoda veliki da bi bili pristupačni što većem broju ljudi. Taj princip prodaje je doveo do veće potražnje, budući da je koncept unikatnog (podjednako kao i koncept trenda) oduvijek imao veliki broj svojih pristalica u modi.
Najzaslužnija za afirmaciju mladih dizajnera u Londonu svakako je grupa Fashion East, oformljena još 2000. godine sa ciljem da odabrane mlade stvaraoce podrži u njihovom stvaranju i prezentovanju radova. Ipak, tek nedavno je ovo udruženje postalo svjetski prepoznato kao bitno za modnu industriju, pa se sve veći broj velikih kompanija interesuje za saradnju sa kreativcima koji se, iako sa sličnim polazištima, jedni od drugih bitno razlikuju. Jedna od prvih mladih dizajnerki iz Londona koja se usudila na opasan poduhvat ručnog kreiranja komada sasvim lične i neobične estetike jeste Molly Goddard, čije su haljine sada, paradoksalno postaju stvar prestiža. Široke, potpuno negirajući liniju tijela, a opet inspirisane (bojama i oblikom) nježnošću haljina za djevojčice, njene kreacije su začudan spoj odjeće za odrasle i odjeće za djecu. Prezentacije su podjednako lične i neobične, što nije čudno imajući u vidu da je oko sebe okupila tim njoj najbližih ljudi, porodice i bliskih prijatelja. Matty Bovan, Charles Jeffrey (Loverboy), Charlotte Knowles i drugi mladi dizajneri podjednako njeguju ličan pristup radu, svako na svoj način. Bovan se primarno služi bojama i pačvorkom, trudeći se da stvara rodno neutralne kreacije, što je još jedna od odlika ove struje dizajnera. Charles Jeffrey vrlo ozbiljno shvata pitanje printa, a Charlotte se kreće od konstrukcije do dekonstrukcije materijalnosti svojih kreacija. Niko od njih ne koristi reference iz istorije mode i u tom smislu se ne mogu smatrati postmodernistima.
Sa druge strane, ne postoji ni zaokupljenost budućnošću – kao da je sve što žele da rade stvaranje radi sebe, stvaranje kao igra i omogućavanje drugima da u toj igri učestvuju. To je zaista tako, budući da su predmeti koje prodaju (a tu su uključeni i bedževi, nakit, aksesoar, odjeća, itd.) u cijenovnom rangu između komada poznatih brendova i odijevnih komada koji se mogu kupiti u Zari, H&M-u, Mangu i tako dalje. Kvalitet odjeće je ipak nešto na čemu dizajneri nisu pristali na kompromis, ali čemu mnogo nepretencioznije prilaze od svojih starijih kolega. „Da sam neko ko za sebe ima cilj da napravi najbolje pantalone na svijetu, vjerovatno tokom revija ne bih imao vrišteće plesače“, iskreno za sebe kaže jedan od dizajnera iza brenda Loverboy. Upravo ovaj pristup je, više nego i cijena ili bilo šta drugo, pokazatelj koliko se stvari u savremenoj modi brzo i radikalno mijenjaju. Za razliku od modne struje koju sam prethodno predstavila, ovdje je polazište sasvim drugačije, jer ne samo da je pristup neestetski, on zapravo radikalno ukida lijepo kao imperativ uopšte. Produkt se ovdje ne može zamisliti bez potrošača, kome se ostavlja što više prostora za slobodno iskazivanje. Dizajneri iza brenda Rottingdean Bazaar to i doslovno misle, dajući kupcima instrukcije poput „Popuni bijele štrafte na majici trajnim markerom u boji“.
To je za modnu industriju i dalje neshvatljivo i neprihvatljivo (čak uzimajući u obzir i eksperimente devedesetih), budući da se tradicionalno od dizajnera očekuje fokusiranost na finalni proizvod koji mora biti doveden do savršenstva. U tom je smislu velika zasluga mladih kreativaca na polju oslobađanja savremene mode – demokratizacija ionako uvijek rezultira određenim nivoom neformalnosti, ljudskosti.
Sumiranje: Kuda dalje?
U svakom trenutku modne istorije postoje tendencije koje se posebno ističu. Međutim, samo neke od njih su uspijevale da istraju ili da ostave bitnijeg traga na shvatanje mode uopšte. Već je rečeno da je gotovo nemoguće predvidjeti tako nešto. U svakom slučaju, tamo gdje se ove različite modne struje presijecaju treba tražiti izvor mode za skoriju budućnost. Uz sve razlike, oba pravca njeguju pristup modi koji se opire luksuzu. Prvi pokret to čini korišćenjem vintage, second-hand garderobe, a drugi stvaranjem odjeće koja nije savršeno ukrojena i čija je cijena daleko niža od one koju postavlja visoka moda. I jedan i drugi pokret stoga su bitno manje elitistički nastrojeni, što je bitan pomak u modnoj industriji. Takođe, čini se da je pitanje stila dosta zamijenilo pitanje trenda, naročito kada je u pitanju drugi modni pravac koji insistira na individualnom.
Odnos prema kupcima se promijenio već na nivou samog kontakta i dostupnosti, što može dodatno ugroziti već poljuljani modni sistem kada je u pitanju tajming za prikazivanje kolekcija. Pitanje tjelesnog i seksualnog se sada pokreće na jednom novom nivou, uz veću samosvijest nego ikada. Tako je sasvim moguće da se u istom trenutku javi i tendencija modnog isticanja „ženstvenosti“ kao i ona koja zastupa da se usvoji rodno-neutralna odjeća. Nasleđe modne istorije se sada ne koristi kao referenca, već se prema njemu odnosi nehajno – više nego ijedna druga generacija dizajnera, ovo je generacija ovdje i sada. Samo stvaraoci koji sadašnji trenutak shvataju tako ozbiljno, prepuštajući mu se mogu stvarati istinski savremenu modu za savremenog čovjeka.
