Kako bih izbegla da vam izazovem susramlje i uvod započnem citatom GRRM, ostaviću vam link do istog samo kao nagoveštaj zašto sam pozvala baš Sonju Lero Maksimović, doktorantkinju na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci i urednicu izdavačke kuće Imprimatur, da pričamo o ljubavi.
I o ženskom pismu, ulozi žena u književnosti, generaciji Z, NIN-ovoj nagradi; o čemu pišu žene a o čemu muškarci kad pišu o ljubavi, i tome da li su samo tragične priče književno vredne.
Tema februarskog broja Plezira je, opšte uzevši, ljubav te sam poželela da sa tobom razgovaram o njoj u književnosti. Prilikom analize susrela sam se sa različitim klasifikacijama ovog i te kako učestalog motiva u književnosti i stekla utisak da se one prevashodno zasnivaju na, uslovno rečeno, ishodu i da je fokus na partnerskoj ljubavi. Tako se u kategorizacijama govori o nemogućoj, tragičnoj, izgubljenoj, seksualnoj, neuzvraćenoj ljubavi… Sa ovim na umu, kakav je tvoj utisak o načinima portretisanja pomenutog motiva i imaš li utisak da se u književnosti nedovoljno pažnje posvećuje predstavljanju drugih oblika ljubavi?
Ovako postavljeno pitanje je zapravo sjajan početak razgovora o ljubavi jer mi pruža priliku da uvežem dvije oblasti kojima se bavim, a to su jezik i književnost. Naime, ako otvorimo Asocijativni rečnik srpskog jezika ili pogledamo neki od radova koji se bave verbalnim asocijacijama (što toplo preporučujem, jer zaista može biti beskrajno zabavno iskustvo, iako na prvu možda čitanje naučne i stručne literature ne djeluje tako), možemo dobiti malo jasniju sliku o tome na šta prvo pomislimo kada čujemo ili vidimo riječ ljubav, ali i kakve nam to sve dalje asocijacije ova riječ budi. S tim u vezi, ovako postavljena klasifikacija u sferi književnosti nije neočekivana, ali ona je isključivo formalne prirode. Uložimo li i najmanji napor da razmislimo o tome koje to sve odnose i fenomene možemo podvesti pod pojam ljubavi, a na koje nailazimo u književnim djelima, vjerujem da će nam odmah postati jasno da je motiv ljubavi jedan od onih sveprisutnih i da su njegovi pojavni vidovi zaista raznoliki. Oni jesu zastupljeni u književnosti, ali mahom izostaju u odrednicama različitih klasifikacija (što zbog vrijednosti primarnih asocijacija, što zbog ekonomičnosti tih odrednica), što je svakako bolja opcija od obrnute.
Budući da si i kao deo tima Imprimatur izdavčke kuće, i kao doktorantkinja srpskog jezika i književnosti imala i imaš priliku da se susretneš sa knjigama autora koji dolaze iz različitih kultura, primećuješ li razliku u predstavljanju ljubavi kroskulturalno, ali i koje su to univerzalne niti koje bismo mogle izdvojiti ovom prilikom?
Naravno, kulturne specifičnosti i razlike koje iz njih proizilaze postoje, one se nekad ogledaju u detaljima, nekad su teško uhvatljive na prvo čitanje, njihovo neprepoznavanje ne mora uvijek ni značajno umanjiti kvalitet čitalačkog doživljaja, dok su nekad, opet, stavljene u prvi plan i mogu predstavljati čak ozbiljnu prepreku za potpuno uranjanje u svijet priče. Takođe, to ne mora biti isključivo rezultat svrstavanja u određeni kulturni kontekst, koliko može zavisiti i od drugih faktora poput recimo istorijskog momenta u kojem je knjiga nastala ili o kojem govori, zakonitosti priče te ideoloških ili žanrovskih nastojanja autora ili autorke da upravo takve segmente u svojim knjigama istaknu u prvi plan.
Kroz istoriju, polazeći od antičke i romanske, preko srednjevekovne, renesansne i književnosti 19. i 20. veka sve do danas, često se događa da kada je ljubav tema nekog dela pretežno se u fokusu nalazila muška figura, glavni junak, dok je žena u najvećem broju slučaja predstavljana kao pasivan objekat čežnje. Možemo li govoriti o promeni paradigme u savremenoj književnosti u kojoj se danas teži proširivanju ove teme, odnosno, sagledavanju iste iz više različitih uglova, opisivanje u kontekstu netradicionalnih konstalacija (različite seksualne orijentacije, poliamorija, otvorene veze…)?
Kada govorimo o pregledima književnosti, uvijek bi valjalo imati na umu razmimoilaženje između onoga što nam je predstavljeno kao svojevrsni kanon i svega onoga što je nesumnjivo prisutno, ali možda, spletom okolnosti, u nekakvoj sjenci ili na margini glavnih tokova. Istorija književnosti na uvid nam pruža zaista raznovrsne primjere kako se pristupalo motivu ljubavi, pri čemu neki od njih odgovaraju ovom opisanom odnosu aktivni junak – ženski lik kao objekat, ali mnogo je tu većih ili manjih odstupanja i zanimljivih rješenja, na primjerima glavnih ili sporednih likova, iz čega su proizašli upečatljivi primjeri junakinja, poput recimo jedne Mol Flanders ili Džejn Ejr. U savremenoj književnosti zaista možemo govoriti o toj težnji ka sveobuhvatnosti i proširenju, na raznim poljima, pa i na primjeru kako pristupiti fenomenu ljubavi. Tome u prilog ide i činjenica da nam je danas znatno jednostavnije pratiti mnogo širi korpus književnosti koja nastaje u ovom trenutku na različitim tačkama svijeta. S druge strane, često nam se ta širina, ili privid širine, nudi iz jedne perspektive (npr. mi možemo pratiti dosta savremene književne produkcije u ovom trenutku, ali velika većina toga jeste ono što nam se nudi ili sa engleskog govornog područja ili kada postane dostupno u prevodu na engleski). Svakako da bi bilo zanimljivo detaljnije pratiti pristup fenomenu ljubavi u sadašnjem trenutku, pogotovo uz pomjeranje van onog što nam nudi isključivo evropocentrična ili anglocentrična perspektiva.
U istraživanjima poput onog koje su radili Asaf Levanon, Paula England, Paul Allison Occupational Feminization and Pay: Assessing Causal Dynamics Using 1950–2000 U.S. Census Data nedvosmisleno se pokazuje da kada u neku profesiju uđu žene te pozicije počinju da budu manje plaćene, manje cenjene i percipirane kao manje zahtevne i važne uprkos tome što su zahtevi (obrazovanje, veštine i iskustvo) ostali nepromenjeni u odnosu na period kada je to bila muška profesija primeri za to su – biologija, medicinske sestre, osoblje za održavanje higijene, dizajn, arhitektura… Isto je i u obrnutom slučaju, kada je programiranje u pitanju, koje je ranije bilo pretežno ženski posao, od kada su u tu profesiju ušli muškarci ona je postala znatno plaćenija, cenjenija i prestižnija. S tim u vezi, uzimajući u obzir to da su žene danas većinska čitalačka publika, kao i da prema statističkim podacima (za SAD) većina pisaca su – spisateljice, zašto barem nije jezički ispraćena ova pojava već je PISAC i dalje muški rod, dok su sve druge karakterisike, čini se, ispraćene (umanjivanje značaja); a uz to i najčešće se i dalje prestižne nagrade dodeljuju muškarcima?
Narativ o većinskoj ženskoj čitalačkoj publici prisutan je već neko vrijeme, kako u svijetu, tako i kod nas, a na njega nas često podsjećaju i izdavači i knjižari. Žene više čitaju i posjećuju ustanove kulture, Žene više čitaju, muškarci vole stručne knjige, Žene čitaju, muškarci gledaju ekranizacije klasika – samo su neki od naslova na koje možemo naići u različitim novinama i na portalima koji se dotaknu ove teme. I dok je, s jedne strane, lijepo vidjeti da su upravo žene važan faktor u prepoznavanju, popularizaciji i održavanju književnosti kao važnog segmenta kulture, s druge, mogli bismo postaviti pitanje kako je moguće da su upravo žene toliko važne u kontekstu recepcije književnoumjetničkih sadržaja, ali zauzimaju toliko mjesta koliko zauzimaju na npr. spiskovima lektira u osnovnim i srednjim školama, književnoistorijskim pregledima ili na listama primalaca književnih nagrada. Komentar o tome kako ne postoje muška i ženska književnost, nego samo dobra i loši stoji, istina, ali teško je ne zapitati se da li je presjek stanja kakav imamo rezultat čisto izbora dobrog ili pak i posljedica dugo građenih i sad već ustaljenih ideja gdje to dobro možemo da tražimo i očekujemo.
Nigerijska autorka Chimamanda Ngozi Adichie je u jednom intervjuu govorila o tome da iako svi pišu o ljubavi, kada muškarac to radi to je politički komentar a kada žena piše o istoj to je samo ljubavna priča. Hajde da razložimo ovo, postoje li suštinske razlike i kriterijumi na koje bi se neko mogao pozvati kada bi zastupao stav da muškarci kad pišu o ljubavi pišu bolje, kvalitetnije i društveno politički značajnije ili bismo odgovor mogli da tražimo u sociološkom fenomenu iz prethodnog pitanja?
Drugi dio ovog pitanja ujedno je i odgovor, a nastavlja se na komentar iz prethodnog. Ovaj stav nije iznikao iz toga o čemu i kako se u knjigama piše, već šta smo naviknuti i naučeni da u njima očekujemo i tražimo.
Shodno pomenutom volela bih i da se osvrnemo na ljubavni roman koji se najčešće karakteriše kao površna, laka, bulevarska literatura čijem su čitanju i pisanju sklone žene. Jasno je odakle potiče ovakav patronizujući stav, ali hajde da sagledamo realnu vrednost istog i pokušamo da napravimo neku analizu značaja ljubavnog romana. Kakvu funkciju za društvo i emancipaciju bismo mogli da pronađemo u ovoj vrsti literature?
Ljubavni roman nerijetko trpi intenzivniju kritiku i nipodaštavanje u odnosu na neke druge primjere žanrovske literature, odnosno popularnih žanrova, poput recimo krimića, horora, avanturističkih romana i slično, kod kojih takođe nailazimo na određenu dozu shematizovanosti pripovijedanja, predvidljivosti, očekivanih i ustaljenih postupaka, likova, završetaka i slično. Međutim, stavimo li na stranu sve te žanrovske odrednice, možemo uočiti i to da ljubavni roman veoma često može donijeti dragocjene uvide u period u koji se smještaju svjetovi priče (pomenimo romane Milice Jakovljević). Dalje, njihova okrenutost ka sudbinama ženskih likova i ženskim pričama (koliko god mahom bile stereotipne ili obilježene patrijarhalnim obrascima) može usmjeriti svjetlo na važeće i stvarne probleme ciljane čitalačke publike, što znači da ih moramo iz te pozicije i sagledavati. Priče u ljubavnim romanima mogu nam pružiti važan uvid u sagledavanje fenomena ženske seksualnosti i uopšte ženskosti, a čitateljkama mogu ponuditi osjećaj prepoznavanja rodnog iskustva i svega što ono sa sobom nosi, tačnije osjećaj jedne posebne bliskosti i razumijevanja. Mislim da tu negdje i leži ključ u čestom posezanju za ovakvim romanima.
Kad smo kod ljubavnog romana, ne može se izostaviti ni Julia Quinn, koju mnogi nazivaju i savremenom Jane Ostin, a koja u jednom intervjuu spominje čestu šalu na račun ove vrste literature koja sugeriše – neizostavno srećan kraj. Zašto je tragičan kraj merilo kvaliteta literature i zašto je sramota pisati i čitati ljubavne romane?
Još iz perioda antike, kod Aristotela, čitamo o uspostavljanju razlike između tragedije i komedije prema predmetu oponašanja, gdje se tragedija povezuje sa oponašanjem ozbiljne i uzvišene radnje i likova, čime se jasno distancira od komedije. Naša potreba za katarzom koju iskustvo čitanja može da nam pruži svakako određuje i nekakav horizont očekivanja od književnog teksta i onoga što on može da nam ponudi. Dalje, često u različitim tekstovima možemo pronaći pozivanja na studije, mahom iz oblasti psihologije, koje se dotiču našeg odnosa prema srećnim i tragičnim krajevima i koje uglavnom ukazuju na naše viđenje tragičnog kao prepoznatljivog, uvjerljivog, poistovjetljivog, bliskog, kao onog što može da
nam probudi empatiju i osjećaj proživljenosti i saživljenosti sa pročitanim, što onda srećne krajeve, pogotovo kada su oni očekivani već samom žanrovskom odrednicom, stavlja u koš neuvjerljivog, nedostižnog i dalekog. Međutim, rekla bih da odnos prema ljubavnim romanima, koji se u najboljim slučajevima pozicioniraju kao neki guilty pleasure, prevazilazi okvire problema koji možemo imati sa forsiranjem onoga što označavamo kao happy end.
Temom ljubavi u moderno vreme se bave mnoge autorke, te bih izdvojila primer Sali Runi i roman Normalni ljudi koji je došao do šire publike kako popularnošću samog romana tako i istoimene serije, koja se bavi savremenim problemima u ljubavnim odnosima i onime što je verovatno ključno za generaciju milenijalaca – problemima u komunikaciji (želja i potreba). Koje primere među autorkama i autorima koji su obradili temu ljubavi (u različitim pojavnim oblicima) bi izdvojila kao dobre?
Zanimljiv mi je, recimo, pripovjedački glas Nađe Petrović, autorke romana Meduze žive zauvek dok ih ne uhvate, u kojem možemo, u nekom širem smislu, prepoznati jednu vrstu relacije prema glasu pomenute Sali Runi. U njenom romanu posebno mjesto se ustupa sestrinskom odnosu kao jednoj posebnoj vrsti ljubavi koja nas definiše, ali i praznini koja ostaje kada se taj odnos prekine. Alisa Ganijeva, savremena dagestanska autorka, u svom romanu Mladoženja i mlada uzima žanrovski okvir jedne gotovo klasične ljubavne priče, ali se njome poigrava na takav način da dobijemo jedan zaista poseban, autentičan i originalan narativ u kojem se spajaju Istok i Zapad, tradicionalno i moderno, tragično i komično, ozbiljno i razigrano. Tu je i druga knjiga, a prvi roman, Nade Kaurin Knežević Drugi album, koja motiv ljubavi povezuje sa motivima gubljenja ideniteta i povratka sebi. I da ne zaboravim Gabrijelu Zevin i njen književni hit Tomorrow, and Tomorrow, and Tomorrow, u kojem je ljubav jedan od osnovnih pokretača za likove, a uveliko prevazilazi granice čisto romantičnog odnosa. Svi ovi naslovi jasno pokazuju na koliko se različitih i međusobno često udaljenih načina može književno pristupiti motivu ljubavi.
Kad već govorimo o ljubavi u februaru podstaknute Danom zaljubljenih, zašto se ne bismo osvrnule i na Black history month koji se takođe obeležava u februaru. U tom smislu bih se nadovezala na temu ljubavi i ženske književnosti i spomenula Toni Morison koja u svojim knjigama u fokus stavlja važne teme, položaj žena, rasizam… Na koje autorke koje možda nisu široko poznate, a koje su govorile i govore o ovim temama bi volela da nam skreneš pažnju?
Toni Morison bez sumnje ide u red meni dražih autorki i svakako bih iskoristila ovu priliku da preporučim njene romane kao što su Voljena, Dom ili Najplavlje oko. Dalje, tu je recimo poezija Rite Dav i zbirka U autobusu sa Rozom Parks, koja već u naslovu najavljuje tematski okvir u kojem će se autorka kretati. Veoma je zanimljiva i knjiga Crvena kuća na ostrvu, koju potpisuje Andrea Li, a koja spaja Italiju, Ameriku i Madagaskar i donosi jednu nesvakidašnju priču o sestrinstvu, nasljeđu i kulturi, odnosima moći i nekim prikrivenim relacijama koje uvezuju na prvi pogled potpuno različite segmente života.
Od pre nekoliko godina na društvenim mrežama, pretežno TikTok-u, aktuelan je „trend” men written by women čime generacija Z upravo naglašava tu razliku u predstavljanju likova u književnosti u zavisnosti od roda autora, gde se prednost daje likovima nastalih iz pera autorki. Kako bi ti objasnila ovaj trend, koji su to (ako je moguće bar zarad ove teme generalizovati) glavne razlike u predstavljanju likova kada ih pišu muškarci odnosno žene?
U drugom poglavlju knjige Nabokov’s Favourite Word Is Mauve Ben Blatt dotiče se upravo sličnosti i razlika u pisanju književnika i književnica, i to na primjeru djela koje svrstava u kategorije classic literature, modern popular fiction i modern litetary fiction. Neke od stvari kojima se pozabavio jesu i upotreba zamjenica on/ona u književnim djelima te način na koji autori i autorke koriste pojedine riječi uz svoje junake i junakinje i rezultati do kojih je došao, prvenstveno kvantitativnom analizom, pokazuju da razlike u pisanju zaista postoje. Izdvojiću samo nešto od primjera: od 50 knjiga iz prve kategorije koje su napisali muškarci, u 44 se zamjenica on koristi više nego ona, a svega u 6 knjiga je obrnuta situacija. S druge strane, u 50 knjiga prve kategorije koje su napisale žene, u 29 se zamjenica ona koristi više nego zamjenica on, a u 21 knjizi je obrnuta situacija. U 50 knjiga sa liste NYT bestselera koje su napisali muškarci, u 45 se zamjenica on koristi više nego ona, a u 5 je obrnuto. Dok od 50 knjiga sa ove liste koje su napisale žene, u 17 se zamjenica ona koristi više nego on, a u 33 je obrnuta situacija. Naravno, ovdje uvijek valja imati na umu da izbor određene lekseme ili konstrukcije najčešće nije rezultat samo jednog faktora koji djeluje izolovano, nezavisno od svega drugog, ali svakako nam može usmjeriti pažnju na neke u najmanju ruku zanimljive pojave. Brojevi nas vode zaključku da dok žene pišu i o muškarcima i ženama, muškarci se mahom okreću pričama muških likova.
Nedavno je dodeljena NIN-ova nagrada za najbolji roman objavljen u 2023. godini i to romanu Poslije zabave, Stevo Grabovac koju je izdao Imprimatur. Budući da si ovaj i druge romane koji su se našli u izboru za pomenutu nagradu imala priliku da pročitaš, i svoje utiske o njima podeliš na svojoj Instagram stranici, neću te pitati da iznova pišeš osvrte, već da uzimajući u obzir posebno tematiku pobedničkog, ali i romana u užem i najužem izboru analiziraš prisutnost ljubavi kao motiva u navedenim romanima?
Na prvu zaista djeluje kao da su glavne teme mnogih romana koji su se našli u širem, užem ili najužem izboru rat i nasilje (roman Poslije zabave, nagrađen NIN-ovom nagradom za najbo najbolji roman, otima od zaborava jedan stravičan događaj koji se desio tokom ratnog perioda, tačnije 1992. godine; Pakrac, koji se našao u najužem izboru, donosi jedan nesvakidašnji uvid u psihologiju veterana pakračkog ratišta čije se lične traume prožimaju sa sveprisutnim nasiljem koje je postalo sastavni dio života u poslijeratnoj Srbiji; u Aperkatu, koji je došao do šireg izbora, autorka nam osvjetljava sliku života na Dorćolu devedesetih godina i dotiče se upravo različitih vidova nasilja koji su nerijetko imali formativnu ulogu u životu junakinje i likova s kojima dolazi u dodir, ispisujući pritom jednu pravu malu istoriju borbenosti). Ipak, ljubav je nesumnjivo našla svoje mjesto kao motiv – nekada u različitim svojim pojavnim oblicima (prve mladalačke ljubavi, ljubav u kontekstu porodice, ljubav kao težnja za bliskošću), a nekada kao fenomen u odsustvu, koji i u toj svojevrsnoj minus poziciji može i te kako da odredi sudbine junaka.
Koji su tvoji kriterijumi kada (kao deo tima Imprimatur izdavačke kuće) biraš dela koja ćete predstaviti domaćoj publici? Šta u nekom, opštem, širem smislu razlikuje dobru od osrednje ili loše književnosti?
Nekakva tačna i precizna formula koje bih se držala svaki put, naravno, ne postoji. Postoje neke teme i postupci koji su meni kao čitateljki naročito privlačni i interesantni i koje vjerovatno radije biram u odnosu na neke druge, ali na kraju, knjiga mora da me zainteresuje kako svojom pričom, tako i načinom na koji je oblikovana i jezikom kojim je ispričana, a odnos koji autor ili autorka gradi između te tri sfere treba da odiše nekakvom autentičnošću. Važno mi je da osjetim da me knjiga na neki način pomjerila kao čitateljku, da mi je ponudila neku novu perspektivu, da me na neki način izmjestila iz pozicije iz koje sam do tada ulazila u svijet priča.
U oktobarskom broju magazina Plezir u kome smo se fokusirale na književnost i kulturu čitanja, u svojoj kolumni Zvjezdana Gvozdenović se osvrnula i na kulturu čitanja generacije Z i zapazila da se pripadnici pomenute generacije prilikom izbora knjiga koje će čitati pretežno oslanjaju na vibe koji neka knjiga ima, pre nego na žanrovske ili druge odrednice. S obzirom na to da kao viši asistent na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci imaš priliku da budeš u neposrednom kontaktu sa mladima, ali i putem svoje Instagram stranice i bloga, kakav pristup neguješ kada želiš da animiraš mlade da se zainteresuju za neku temu, pisca, roman i misliš li da će ovakav način konzumiranja književnosti imati i povratan uticaj ne samo na promociju određenih dela već i na same autore i njihovo pisanje?
Veoma mi je zanimljivo ovo zapažanje za tzv. vajb koji knjige imaju ili kojim odišu i mislim da potvrdu tome možemo naći i ako samo letimično pregledamo sadržaje koji najčešće na društvenim mrežama najbolje prolaze, a to su razne top-liste i najsažetije moguće verzije raznih preporuka. Od njih ne treba nužno bježati, jer upravo tako upakovani sadržaji često najlakše mogu privući pažnju čitalaca i zainteresovati ih za ono što želimo da im približimo, ali sam isto tako uvjerena da forma koja najlakše privlači nečiju pažnju nije nužno najadekvatnije rješenje na duge staze. Ako je forma prvi korak, suština mora biti naredni da ne bi sve izgubilo smisao.
I za kraj, omiljeni ljubić? ☺
Uh, mislim da je ovo pitanje nad kojim sam se ubjedljivo najviše zamislila. Moje srednjoškolsko ja, ako već treba da se držimo nekakve odrednice ljubavnog romana, vjerovatno bi na prvu izdvojilo knjige Marije Jovanović Idi, vreme je i Spletkarenje sa sopstvenom dušom. Ovo taman može da mi posluži kao podsjetnik da provjerim u kakvom bih svjetlu danas čitala njene knjige.
