Moje upoznavanje sa second hand kulturom, a mogla bih reći i načinom života, desio se prije dvije godine, dok sam kao stipendista Erasmus+ programa boravila u glavnom gradu Letonije, Rigi. Naravno, znala sam i ranije za ovaj koncept i bilo mi je interesantno da čujem priče iskusnih posjetilaca second hand prodavnica i sajmova, ali sam, nažalost, kao i većina ljudi bila rob predrasuda te sam imala blago averzivan stav po ovom pitanju.

Međutim, pozitivno iskustvo u direktnom susretu sa ovakvim načinom kupovine, brzo je odagnalo moje nepovjerenje i suzdržanost. Jedna od stvari koje sam prvo primijetila kada sam počela da istražujem grad bio je veliki broj prodavnica pod nazivom „Humana“, „KiloMax“ i slične. Čak i na prvi pogled bilo mi je jasno da se ne radi o uobičajenim radnjama trgovinskih lanaca koji nude brzu modu. Sa druge strane, brojnost i raznolikost ljudi koji se mogu primijetiti na ovim mjestima me je zaintrigirala. Gotovo uvijek ima gužve, a akteri kupovine su različitih godina, imovinskog statusa ili životnog stila. Igrom slučaja, moja prva posjeta second hand radnji desila se na dan prijema „nove“ robe. Ovo je dan kada po pravilu vlada najveća gužva, jer se najbolja roba najbrže rasproda. Prizor sjajno stilizovanog para, koji je vukao pune kese iz KiloMax-a pobijedio je glas koji je šaputao: „Ali ko zna ko je to nosio prije tebe!“ i narednog minuta sam već pokušavala da se snađem u tom haosu boja, stilova i brendova. Iako je, za moj ukus, dobar dio garderobe bio krš što se kvaliteta i dizajna tiče, bilo je stvarno fenomenalnih komada. Tako sam se na prvi pogled zaljubila u narandžastu Gap haljinicu, koja se pokazala kao pravi izbor za fotografisanje po ulicama Sankt Peterburga. Cijena je bila malo više od 3 eura, što u odnosu na originalnih šezdesetak uopšte nije loše. Našla sam još nekoliko super krpica, ali mana ovih prodavnica je nedostatak veličina, tako da se moja prva second hand tura završila prije nego što sam očekivala, ali i to je bilo dovoljno da se „navučem“. Ukoliko me sjećanje dobro služi, KiloMax dobija robu dva puta mjesečno, cijene su najviše prvog dana, a onda postepeno opadaju. Kao što naziv sugeriše, odjeća se kupuje na kilo, tako da plaćate količinu u težini, a ne određeni komad garderobe. Ovakav koncept mi je bio jako neobičan na početku, ali se i te kako isplatilo kupiti 400 grama laganih bluza. Moj drugi omiljeni second hand lanac je Humana. Kako sam tada čula, većina njihove robe stiže iz Skandinavije, što skoro da garantuje kvalitet. Dobar dio ove garderobe je savršeno očuvan, nošen vjerovatno jednu sezonu ili čak ni toliko, pa su tako „kožne“ helanke koje sam kupila jednom prilikom još uvijek imale etiketu na sebi. Humana ima drugačiji sistem prodaje od KiloMax-a. U ovim radnjama se kupuje određeni komad garderobe, bez obzira na težinu, ali brend igra značajnu ulogu u formiranju cijene, tako da se Versace ili MaxMara nalaze u odvojenom dijelu prostora, sa nešto višom cijenom. Dodatna prednost Humane je nešto poput happy hour-a, kada u toku tih sat vremena sva garderoba bude na 50% popusta, a prodavci ljubazno preko razglasa napomenu kada poslednjih 5 minuta počinje da ističe. Ukoliko je vrijeme isteklo, a vi iz nekog razloga nijeste uspjeli da iskoristite ovu pogodnost, kupcima se izlazi u susret nekoliko dodatnih minuta tako da je nezadovoljstvo mušterija nešto sa čim se osoblje u ovim radnjama rijetko susreće. Definitivno praksa na koju dobar dio njihovih kolega na Balkanu treba da se ugleda.

Meni veoma interesantan ogranak ovih radnji je bio vintage, koji osim u sklopu već pomenutih, postoji i kao zasebna prodajna mjesta. Uglavnom u ponudi dominiraju komadi iz perioda SSSR-a, ali se može naći i nešto iz drugih epoha. Najčešće su to modni dodaci poput ešarpi, kožnih rukavica, nakita, ali i gramofonskih ploča, knjiga i slično. Garderoba je u drugom planu, tako da u cijeloj radnji postoji svega desetak komada. Cijela radnja je uređena u vintage duhu, tako da imate osjećaj da ste ušli u nečiju kuću, a ne u prodavnicu. Naravno, cijene su mnogo više nego u ostalim second handovima, ali i značajno niže nego u antikvarnicama, na primjer.

Još jedan zanimljiv koncept su second hand radnje humanitarnog karaktera – Otra Elpa. Princip po kojem Otra Elpa funkcioniše je sledeći: vi donirate nepotrebne stvari, koje oni dalje prodaju, a profit ide u humanitarne svrhe. Garderoba ovdje čini veoma mali dio ponude, uglavnom su to vintage komadi, dok su u fokusu namještaj, knjige, posuđe i slično. Ovo je odličan način da se deponije spasu od gomilanja otpada, koji se umesto toga koristi u humanitarne svrhe, budući da klasična donacija u ovakvim slučajevima ne zadovoljava realne potrebe onih kojima je namijenjena.

Definitivno najuzbudljiviji second hand momenti u Rigi povezani su sa sajmom antikviteta u Spikeri kvartu. Spikeri je inače istorijski kvart u kojem se redovno održavaju različite kulturne manifestacije, a kvart prirodno posjeduje taj umjetnički šmek. Što se sajma tiče, tamo može se naći zaista sve – od vojničkih šlemova, oružja, preko igračaka, posuđa do knjiga i odjeće. Cijene su negdje fiksne, a negdje stvar vještine pregovaranja. Ne znam kakva je situacija sada, ali dok sam boravila tamo, ovaj sajam se održavao dva puta mjesečno i više je predstavljao raj za ljubitelje prošlosti, bilo da su došli da zadovolje nostalgiju za minulim vremenima ili želju za profitom, dok ostali žitelji grada na Daugavi ipak imaju neke druge prioritete kada su u pitanju već korišćeni predmeti.

Kada smo već kod stanovništva, second hand kultura je veoma rasprostranjena. Osim već pomenutih radnji, razvijeno je i online tržište, tako da se na grupama na društvenim mrežama može pronaći sve od „igle do lokomotive”. Situacija je veoma slična i u studentskim domovima, gdje se pri povratku kući veliki broj predmeta za svakodnevnu upotrebu ostavlja na korišćenje budućim stanarima, pa tako pojedini predmeti već imaju čitavu istoriju zanimljivih priča iza sebe. Ja sam, na primjer, u knjizi iz domske biblioteke pronašla novčanicu od 10 dinara, iako nikoga iz Srbije nijesam upoznala za tih pola godine.

Upravo ta razvijena svijest o prednostima second hand-a je jedna od stvari koja me je oduševila kod Letonaca. Pristup koji imaju ka korišćenim stvarima i šira perspektiva koja im omogućava da uvide upotrebnu vrijednost istih je zaista nešto iz čega može dosta da se nauči, i da vas inspiriše na promjenu životnog stila, pogleda na svijet ili pruži nove ideje.

Kada jednom shvatimo da ovakav način života štedi novac i čuva planetu, takav pozitivan primjer rado ćemo dijeliti sa drugima. Ja znam da je mene boravak u Rigi svakako promenio i promenio moj stav prema ponovnoj upotrebi korišćenih dobara.

Fotografije: spikeri.lv

Share

• Tweet
• Pin It