Sandro Slavnić je čovek u čijim jezičkim bravurama uživamo na instagramu tako i blogu sandrotellingstories. Iako se nismo lično upoznali, u samo par reči koje smo razmenili, Sandro je postao jedan od onih ljudi sa kojima želiš da nazdraviš u ime iskrenosti, vedrine, ljubavi i vrednosti koje često manjkaju svetu, a on ih svakodnevno oživljava svojom rečju. Udahnite, udobno se smestite i prepustite se putovanju dok Sandro poseže za pločama i knjigama, i ne brinite, u sigurnim ste rukama.
Kada si spoznao svoj dar za pisanjem i kako si od bloga stigao do kratke forme koju deliš na instagramu?
Spoznaja ljubavi prema slovu došla je na prelazu između prvog i drugog desetljeća mog odrastanja. Ako na prvih šest, sedam godina odrastanja stavim etiketu „ne sjećam se“, ostaje nam period koji obuhvata polazak u školu, vježbanje ravnih linija i oblikovanje prvih slova, suočavanje s komentarima poput „zašto pišeš s lijevom, hajde probaj s desnom“ kao i moje nerviranje odraslih da mi čitaju titlove američkih filmova. S tako malo godina svi smo usisivači s praznim vrećicama. Oko mene se gledalo jako mnogo filmova (više nego se čitalo) i ja sam to vješto usisao. U prelazu između dva spomenuta desetljeća rodila se ideja da napišem scenarij za jedan film i tu je sve krenulo. Priča oko scenarija, naravno, nikada nije dovršena. Ono što u sebi programiramo kao mali, pratit će nas cijeli život. Barem mene jeste. A dar, talenat ili svemirska mrva, s kojom se svaki čovjek rodi, je iskra koju možemo razviti u pravcati požar ili ju uopće ne rasplamtati. To je u rukama čovjeka, kao i alati za efikasnu paljevinu: rad, rad i samo rad. Ja sam tek zadimio, a vjerujem u jedan veliki vatromet. Netko je, ne baš tako davno, došao na ideju da ubrziga nekoliko mg adrenalina u svijet i naš normalni hod ubrza za određeni broj metara u satu. Danas neprirodno brzo živimo, radimo i krećemo se. Na ovoj udici također visi način konzumiranja informacija s društvenih mreža. Da bi moja pisana riječ osvojila pažnju što većeg broja korisnika, ja moram biti kratak, ciljati u sredinu, ostati vjeran formi i stilu, a prije svega svom duhovnom stanju u datom trenutku. U tome je je tajna.
Sudeći po tvom profilu stičem utisak da ti u životu ne manjka humora kao ni inspiracije. Kako nastaju te rečenice i šta te sve inspiriše u određenom trenutku?
Inspiracija je pješčani sat za jednokratnu upotrebu koji nam s vremena na vrijeme bude dostavljen na kućnu adresu. To su trenuci visoke poletnosti i odlično se osjećamo kada poštar pozvoni na vrata. Međutim, čovjek živi i kada sva zrnca pređu na drugu stranu. Mnogi tapkaju u mjestu misleći da u prikolici kamiona koji vozi u pravcu čovjekove strasti mora biti velika količina euforije. Možda je tako prvih nekoliko minuta, ali veoma brzo poslije toga pričamo o sasvim normalnoj, opuštenoj vožnji gdje ne gledamo na sat i ne primijećujemo kako vrijeme zapravo prolazi. U takvoj mojoj prikolici nema mjesta za kofere i krpe, mjesto popunjuju dnevnici i knjige izlizanih korica, velika kolekcija ploča, jedan ispravan i dva pokvarena gramofona. A naprijed, u kabini…E, tu pričamo o pravom derneku. Nazdravljam s ljudima koje sam do sada upoznao – svi su tu. I dok razgovaramo, naizmjenično posežem za knjigama i pločama. Naravno, gledam kuda vozim.
Putovanja su nešto što te ispunjava i regeneriše tvoju energiju pa me interesuje kako podnosiš izolaciju i da li se trenutno neostvarive želje pretaču u tekstove?
Ja čekam da se granična policija lati barikada i makne ih u stranu, da negdje „zapalim“, što se kaže. Nedostaju mi novi znakovi kraj puta, jer ove oko mene znam napamet (smijeh). Prve dvije sedmice izolacije moj fokus je bio upravo na njoj, a onda sam se trgnuo i krenuo praviti generalku „to do“ lista te se pozabavio s rješavanjem predugo odlaganih stvari. Ostalo je još mnogo posla. S tim da smo se za vrijeme većih sigurnosnih mjera jedva mogli skoncentrirati na neke druge stvari, odlučio sam to nešto, što nam je za vrijeme izolacije bilo na dohvat ruke, ali ipak nedostižno, na svoj način pretočiti u slovo. Bila je to sjajna zabava na mom feedu, koja još uvijek traje.
Pomenuo si kako mnogo voliš da čitaš. Koji autori ti najviše prijaju i koje tri knjige preporučuješ?
Jedan atletičar mora stalno biti u formi i održavati kondiciju. Zašto bi s piscima bilo drugačije? Tko želi pisati, mora čitati. Kraj priče. A dobro je i za um. Ja prelistam doslovno sve što mi dođe pod ruku, a posljednjih mjesec dana prijatelj sam s C. G. Jungom. Pomalo je težak, ali mislim da ćemo se na kraju ipak rukovati. Ja ne čitam književne preporuke i kritike, u 90% slučaja su subjektivne i odražavaju stav čitaoca ili kritičara. Samo ti znaš šta te može nasmijati, oraspoložiti, rasplakati ili raspaliti. Tako i ja. Kada bih pričao o idejama koje je Jung iznio u Liber Novusu, mnogi se s njima ne bi složili, a meni su doslovno pomutile um. Volim djelo Harukija Murakamija i imam sve njegove knjige. On je u svojoj knjizi o pisanju rekao sljedeće: „O djelu treba da sudi svaki čitalac za sebe.“ i tu se slažem s njim. Kako ovdje razgovaramo o mom pisanju i kreativnom izražavanju, osvrnuo bih se na štivo koje ide u tom smjeru. Spomenut ću tri sasvim jednostavne knjižice američkog „pisca koji crta“, Austina Kleona. Radi se o pitkim naslovima na engleskom jeziku: „Steal like an artist“, „Show your work“ i „Keep going“. Meni su pomogle neke od Austinovih ideja, a možda još netko uspije preko njega dopuniti svoju riznicu znanja.
Kako podnosiš kritiku i da li su ljudi slobodni da ti je udele, pošto verujem da za kompliment jesu?
Ako je netko spreman staviti kompliment u džep, onda u njemu mora biti mjesta i za kritiku. U svijet kreativnog djelovanja ulazi se bez zaštitnog plašta. On se oduzima na vratima i ne postoji drugo efikasno sredstvo zaštite osim zdravog, istreniranog razuma. I kompliment i kritika su fantastično gnojivo za rast pojedinca. Ali to se vježba i ne ide preko noći. Potrebno je nekoliko dobrih umotresa da bi čovjekova svijest došla k sebi i napravila prostora za nečije kritično mišljenje. Međutim, važno je razlikovati konstruktivnu i dobronamjernu kritiku od koktela neljubavi ukrašenog kišobrančićem ega, pogotovo od nekoga tko se krije iza avatara i ne predstavlja sebe svojim imenom. Ovaj ispit mnogi ne polože. Tu i tamo pronađe me kritika. Većinom se radi o nečijim lošim danima, transformiranima u nedobronamjerne komentare. Kao takvi, oni samo prozuje kraj mene. Ja plasiram isključivo srcu mio sadržaj koji rezonira s rajom koja mene prati i zbog toga pozitivan feedback prevladava.
Kojom rečenicom bi završio naš razgovor?
Uči, rasti, živi svoju istinu, ne daj da čeprkaju po tvojoj sreći i samo naprijed. Na internetu i društvenim mrežama kupimo većinom informacije, dok se čisto znanje nalazi u dubini knjiga, a ono se prenosi i putem njihovog sjajnog mirisa (smijeh). Kada kažem da se živi svoja istina, mislim na to kako čovjek treba ostati dosljedan sebi i biti „na ti“ sa svojim vjerovanjima, ne namećati drugima svoj film i ne biti predmet namećanja istine drugog. On treba odškrinuti um i prisvjati nove ideje, ako vjeruje da će one pokrpiti rupe na njegovom putu, kuda god da je pošao. Svi su u pravu = koliko ljudi, toliko istina. Zbog toga je važno da se živi svoja i gleda da u njoj ima mnogo kilograma sreće.
