Da li je u istoriji ljudske vrste postojalo vrijeme čudesnije od ovoga? Mnogi bi uskliknuli u oduševljenju: „What a time to be alive”. Ipak, ta čudesa uspijevaju biti zasijenjena kontradiktornostima. Kroz ljudsku istoriju većina ljudi nije imala privilegije poput uživanja duboke starosti, dobrog zdravlja, svakojakog bogatstva, životne perspektive i prilika koje su danas podrazumijevane. Industrijska revolucija dala nam je mogućnosti poput stvaranja velikih, sjajnih gradova i zbrinjavanja velike količine ljudi u njima. Urbanizacija je promijenila socijalnu organizaciju i šablone dotadašnjeg života. Postmoderni svijet donio je edukaciju, znanje, materijalna bogatstva i vidike u nedogled. Rođeni i odgajani u znaku vrtoglavog rasta, prethodni vijek nam je kao tekovinu zavještao tehnologiju i konzumerizam, a zatim modelovao naš život po njihovoj matrici – matrici koju 21. vijek slijepo prati. Danas ubiremo plodove tih akcija, a ugrožavanje prirodne sredine i biodiverziteta, impersonalizacija ljudskih odnosa i povećanja socijalnih razlika samo su neki od njih. Mnogi među nama postali su izdvojeni od svijeta i milioni ljudi suočavaju se sa problemima poput siromaštva, prenaseljenosti, zagađenja, nasilja, nedostatka socijalne potpore i usamljenosti.
Tako danas imamo brze dejtove, hranu spremnu za tri minute (čitajte instant nudle), tehnike brzog čitanja, ubrzani kurs joge i instant gratifikaciju. U današnjici u kojoj živimo brže, putujemo više, kupujemo više i čini se kao da ne postoji ništa što bi nam moglo faliti, nečega ostajemo gladni.
Sve više ljudi navodi da se neprestano osjećaju siromašno u pogledu vremena kao da imaju previše stvari za obaviti, a premalo vremena za njih. Ipak, dvadesetčetvoročasovni okvir isti je za sve. To nas dovodi do pitanja, na koji način posmatramo vrijeme i njegovo proticanje? U kulturama van naše, vrijeme je ciklično i kao da se pretače.
Na Zapadu (kojem smo skloniji) vrijeme je linearno i ograničen je resurs. Ono ističe, plašeći nas maksimom „use it or lose it”. U tom strahu, naši dani postaju konstantna utrka sa vremenom koje se ovih dana čini kao naš najveći neprijatelj. Koji su rizici te trke? Svako vrijeme zaista nosi svoje breme. Ako nam je ovo naše dalo materijalni prosperitet, osiromašilo nas je za nešto mnogo dragocjenije – brigu, ljubav, osjećaj pripadnosti i spokoja. Pored vode i hrane, zaista, naše osnovne ljudske potrebe.
Kako smo došli do ovolikog ubrzanja? Preskakanje obroka, prekovremeni sati, rad do kasno u noć i opsesivno čekiranje mejlova realnost su mnogih. Tu realnost objeručke prihvatamo kao najrođenijeg.
Za nas je vrijeme jednodimenzionalno. Toliko smo utopljeni u kulturu brzine da ne vidimo njenu štetu. Brz život nije ekvivalent dobrom životu (sem ako ste zavisnici od adrenalina). Nije čudno da se naše postmoderno društvo upoređuje sa trkom pacova. Trka pacova predstavlja nelagodne živote koji vode ljudi sa poslovima koji od njih iziskuju naporan rad kako bi se takmičili sa drugima u novcu, moći i statusu. Dobrota i uljudnost više nisu stvar humanosti, već gubitništva, a njega se plašimo. Na tom strahu se danas zasniva svijet.
U poslednje dvije decenije, evidentan je nagli rast globalnog bogatstva. Ipak, materijalno bogatstvo nije rezultiralo i onim vremenskim. Pojedinci i organizacije koji imaju moć da kreiraju politike često zanemaruju pogubne učinke nedostatka vremena. Svake godine se troše milijarde za ublažavanje materijalnog siromaštva, dok o vremenskom siromaštvu često ne čujemo ni riječi. Za to vrijeme, ono se tiho pogoršava, ugrožavajući cjelokupno blagostanje, zdravlje i produktivnost nemalog broja ljudi koji zbog nedostatka vremena nemaju kada posegnuti oporavku ili traženju bilo kakve vrste pomoći, pa i one medicinske. Iako surova, to je možda neizbježna reakcija na ubrzanje života mnogih od nas, koje donosi priroda tehnologije i komunikacije, kao i sveprisutna opsjednutost produktivnošću koju nam je servirao kasni kapitalizam.
Slow Movement ili Spori pokret, čiji presjek želimo prikazati, označava prekretnicu u kulturnom stavu, u korist sporijeg tempa života. Poenta nije raditi sve puževim tempom, već da stvari radimo pravim tempom. Prema sljedbenicima Sporog pokreta, život živimo prebrzo, a srazmjerno njemu mijenja se i kultura. Oni ne ističu fabričke postavke života i držanje za skute prošlosti, već usporavanje života u modernom svijetu. Pokret se zalaže za povećanje kvalitete hrane, rada, proizvodnje i života smanjenjem brzine.
Slow Movements kolektivni je naziv za organizacije koje obuhvataju mnoge aspekte života i suprotstavljaju se užurbanom potrošačkom životu.
Počeci spore revolucije datiraju iz 80-ih godina prošlog vijeka i borbe protiv širenja franšiza brze hrane. Prvi spori pokret, pod poznatim nazivom „slow food”, počinje davne 1989. godine, kao bojkot protiv otvaranja McDonald’s restorana u samom centru Rima. Njegov začetnik je Carlo Petrini i čin takvog protesta skrenuo je pažnju na važnost zdrave, kvalitetne hrane iz lokalnih izvora. Njegova gastronomska inicijativa se u narednim decenijama proširila kao globalni pokret čiji su principi obuhvatili polja od rada i putovanja, do dizajna i medija. Danas on obuhvata na milione ljudi u preko 160 zemalja.
Slow food pojavio se na više nivoa: od malih farmerskih zajednica i lokalnih proizvoda, do opuštenih obroka u čijem se mirisu, teksturi i ukusu uživa u dobrom društvu. Ovaj pokret vjeruje u povezanost hrane sa mnogim aspektima života i čvrstu vezu između tanjira, planete, ljudi, politike i kulture.
Konzumiranje lokalne hrane doprinosi okolini i našem zdravlju samim tim što namirnice ne moraju biti hemijski obrađene da bi izdržale transport koji sam po sebi izaziva zagađenje. Osnovno je pravilo da sa što daljih lokacija hrana dolazi, to prolazi kroz više štetnih procesa.
Filozofija Slow Food pokreta sastoji se iz tri glavna principa: hrana mora biti dobra (kvalitetna, svježa i zdrava), čista (proizvedena tako da ne šteti okolini, ljudima i životinjama) i pravedna (da je pristupačna kupcima, ali i isplativa proizvođačima). Pored kupovanja lokalne hrane, bitan dio procesa su njeno spremanje i konzumiranje – sve treba biti u duhu poštovanja i pažnje. Ovakvim činom doprinosimo očuvanju lokalnog kulturnog identiteta, ali i sopstvene dobrobiti. Na kraju dana, mi zaista jesmo ono što jedemo.
U Italiji se kao značajna pridošlica sporom pokretu 1999. godine javlja i pokret Cittaslow. Cilj ove organizacije bio je da se odupre homogenizaciji i globalizaciji gradova, kao i da proširi filozofiju Slow Food pokreta primjenjujući koncepte ekogastronomije u svakodnevnom životu. Vremenom je Cittaslow postao pokret međunarodnog karaktera koji svojim programom okuplja gradove bogate tradicije, kulture i snažnog identiteta, s ciljem povratka izgubljene kvalitete svakodnevnog življenja kroz ostvarivanje spokojnijeg i promišljenijeg načina života. Zamisao dobrog življenja značila bi priliku za uživanje u rješenjima i uslugama koje građanima omogućavaju da doživljavaju svoj grad na jednostavan i ugodan način. Živjeti sporo trebalo bi evocirati izreku starih Latina „festina lente” (žuri polako) i pomiriti najbolje od znanja prošlosti sa uživanjem u mogućnostima današnjice. Naravno, ovaj način je zamišljen da bude humaniji, ekološki ispravniji i razumniji za sadašnje i buduće generacije. Projekat treba odati počast malim stvarima u sve više globalno povezanom svijetu.
Spori gradovi nisu glavni gradovi, niti velika sjedišta, ali su jake zajednice koje su donijele svjestan izbor da poboljšaju kvalitet života za svoje stanovnike. Oni teže izvući najviše iz modernog vremena i globalizacije, ali istovremeno zadržati duh i identitet zajednice u jeku globalnih previranja. Kao Cittaslow grad u obzir mogu dolaziti jedino zajednice sa ispod 50 000 stanovnika. Danas organizacija obuhvata oko 300 gradova, u oko 33 zemlje, a posljednja novopridošlica je upravo grad iz našeg regiona – Makarska.
U godini osnivanja pokreta Cittaslow, skandinavac Geir Berthelsen imao je ideju „spore planete” i potrebe da se svijet nauči usporavanju kako bi kreirao zdravije, sretnije i produktivnije pojedince. Iz te ideje je u Norveškoj nastao The World Institute of Slowness. Institut je započeo kao think-tank vođen filozofijom pažnje, ljubavi, bliskosti i zajedništva. Njegova misija je mijenjati način na koji ljudi razmišljaju o vrijednostima, brzini i sveukupnom pristupu životu. Za razliku od hronološkog vremena, nelinearno vrijeme je to koje radi za nas, a sporost leži u balansu. Kako bi dosegli balans, Institut ima spisak od 10 savjeta za nas. Prvo i krucijalno – ne žuriti! Požurivanje nas čini manje produktivnima i daje inferiorne rezultate. Trebamo sebi dati dovoljno vremena da se posvetimo stvarima koje radimo. Drugo, nema multitaskovanja. Ono je loš način da uradimo „skoro” sve, ali nedovoljno. Zaista, studije pokazuju da multitasking (koji je mehanizam svih nas), dovodi do smanjenja produktivnosti za čak 40%. Treće, ne radimo ništa i prepustimo se sanjarenju – tako dopuštamo umu da uspori i luta kuda želi. Četvrto, trebamo uspostaviti balans i stroge granice između posla i slobodnog vremena (zavirivanje u mejlove nije dozvoljeno). Peta stavka je san koji je nužan za usporavanje i resetovanje našeg mozga. Trebamo omogućiti sebi dovoljan broj sati i ne oslanjati se na power nap-ove. Ako ste zaluđeni organizovanjem svog kalendara, šesta stavka vam govori da ga ne pretrpavate. Ne postoji ništa loše u polupraznom kalendaru. Sedam – ne budimo robovi telefona i tuđih poruka. U redu je diskonektovati se. Pod osam, uvijek trebamo poraniti makar 10 minuta, kako bi se smirili i pripremili za šta god da nam slijedi. Devet nam govori da usporimo lično vrijeme, odemo u šetnju, ugasimo uređaje i prepustimo se kontemplaciji. I ono krajnje i možda najvažnije – poklonite svoje vrijeme ljudima i stvarima koji to zaista zaslužuju. Vrijeme je dragocjen poklon.
Vjerovatno najpoznatiji ogranak Slow Movementa je slow fashion (spora moda). Termin je 2007. godine osmislila Kate Fletcher ističući kako ovaj koncept nije još jedan sezonski trend. Značajnu aktuelnost stiče posljednjih godina, kada se modna industrija ustoličila kao jedan od najvećih zagađivača na planeti. Spora moda zasniva se na istim principima kao i pokret spore hrane i predstavlja alternativu masovnoj proizvodnji garderobe, odnosno brzoj modi (fast fashion). Za razliku od masovno proizvedene garderobe lošeg kvaliteta, spora moda fokusira se na produžavanje životnog vijeka komadu robe. Proizvodnja odjeće sa kulturnom ili emocionalnom konekcijom je jedna od glavnih zamisli ovog pokreta: potrošači će odjeću zadržati duže od jedne sezone, ako se za nju vežu na određenoj osnovi. Misao kojom se trebamo voditi je upravo „kvalitet ispred kvantiteta” i njom se sumiraju osnovni principi spore mode. Neki od načina učestvovanja u sporoj modi su i svima dobro poznata kupovina u second handovima ili od lokalnih brendova, ali i ručno prepravljanje i dorađivanje odjeće, dodatna briga o materijalima i njihovom održavanju, donacija odjeće onima kojima je potrebna, kao i sve što možete uraditi kako biste komadu garderobe pružili drugi život umjesto onog na deponiji.
Značajnu kategoriju sporog pokreta čini i slow travel koji u post-covid vremenu sve više dobija na značaju. Slow travel može značiti iznajmljivanje apartmana umjesto hotela, trgovinu na lokalnim pijacama i istraživanje neposredne okoline hodanjem, biciklističkim turama ili drugim sredstvima prevoza ako su u pitanju nešto veće razdaljine. Zamisao ovakvog tipa putovanja je da budu lako podnošljiva za okolinu, budžet i naravno, nas kao osobe željne bijega od svakodnevnog stresa. Za kakav god se odmor odlučili, cilj je usporiti kako bi se izvuklo ono najviše iz svake sekunde avanture na koju smo se odmetnuli. Sporom putovanju po metodi „seeing less is seeing more” nalikuje pokret spore umjetnosti ili njen najbolji predstavnik – Slow Art Day.
Slow Art Day je globalna inicijativa čiji je začetnik Phyl Terry i sa svojim aktivnostima započela je 2010. godine. U svijetu umjetnosti koji je često vođen profitom, ova inicijativa odskače svojom idejom, a ona je prilično jednostavna: usporiti i posmatrati. Posjetioci muzeja i galerija najčešće vide umjetnine kroz svoje ekrane i spora umjetnost treba biti antiteza tome.
Čitava suština ove zamisli je da jednog dana u aprilu svake godine muzeji i galerije širom svijeta otvore svoja vrata i organizuju posebne događaje koji će potaknuti posjetioce da iskuse umjetnost kroz čin sporog gledanja. Pokret želi pomoći ljudima da otkriju čari posmatranja umjetničkih djela, uglavnom kroz posmatranje nekoliko selektovanih radova u trajanju od 10-15 minuta po djelu, nakon čega slijedi zajednička diskusija. Kada ljudi polako gledaju umjetničko djelo, taj čin ih dovodi do otkrića. Najvažnije otkriće do kojeg treba doći je da se umjetnost može vidjeti i iskusiti bez stručnjaka ili prethodnog poznavanja oblasti. Niko vam ne može reći na koji način da uživate u umjetnosti. U toj činjenici leži uzbudljivost i radost otkrića, čime se želi probuditi strast, interesovanje i kreativnost kod posmatrača. Neuronauka je potvrdila ono što su stari umjetnici uvijek znali: mi vidimo samo mali djelić onoga što je oko nas.
Kako bi posjetioce doveli u raspoloženje za sporu umjetnost, neke od institucija koje učestvuju u inicijativi nude jogu i zvučnu meditaciju kako bi vam pripremili čula prije ulaska na izložbu. Čak i par minuta ovakvog posmatranja mogu predstavljati transformativno iskustvo. Od 2010. Slow Art Day organizovao je preko 1 500 individualnih događanja, na svih sedam kontinenata i u preko 700 institucija, tako gradeći jednu veliku kulturnu zajednicu.
Hrana, moda, umjetnost i putovanja samo su neki aspekti borbe sporog pokreta sa tabuima savremenog svijeta. Danas govorimo i o sporom dizajnu, sporoj kupovini, sporim medijima, sporom roditeljstvu, sporom radu, pa i sporom filmu kao posebnom stilu u kinematografiji (dodatna informacija, samo za odvažne ili dovoljno lude – film Satantango režisera Béle Tarra traje oko 7 sati i 30 minuta). U ovom presjeku vidjeli smo da im je zajedničko ukazivanje na opasnosti kratkoročnih dobitaka i ističu se dobrobiti dugoročnog razmišljanja.
Iako se čini da ovo neprijateljsko vrijeme teži ubrzanju samo kako bi zbijalo smicalice na naš račun, baratamo sa istih 24h u danu koje smo oduvijek imali. Jedino šta ga definiše smo mi. Jedino šta treba definisati nas je kako ćemo ga provoditi. Ono što stoji poput prepreke na tom putu je strah da nešto gubimo onog trenutka kada sebi dopustimo da udahnemo. Ali usporavanje nije izgovor za lijenost, već pitanje razuma – preduslov za maštanje, sazrijevanje, igru i rast.
U civilizaciji brzoholičara koja usporava isključivo pod prisilom, usporavanje je luksuz manjine koja se na njega odlučila, kao i izazov. Vrlina, ali i akt pobune protiv trke koja nas simbolično proglašava mrtvima onda kada uvidimo besmislenost njenih pravila – i nje same. Ipak, proleteri svih zemalja, ne očajavajte. Pobjeda u trci pacova ne postoji, kao ni njen krajnji cilj. Jedino što nam preostaje kao karta za izlaz je priznati „gubitak” i ugrabiti šansu za bjekstvo iz te
besmislice dok još imamo priliku da živimo svoj život, prije nego on počne živjeti nas. A u vremenu ludila, tanka je linija između to dvoje.
