Proteklih nekoliko nedelja obeležile su mnogo toga, između ostalog i surfovanje internetom više nego inače i pronalazak sadržaja koji je ranije, usled ustaljenih obaveza, uspevao da nam promakne. Upravo tako, uspela sam da saznam za jedan neopisivo lep projekat dveju žena. Arijana Lekić Fridrih i Andrea Kaštelan srele su se na Akademiji Dramskih Umjetnosti u Zagrebu, a 2016. zajedno pokrenule projekat Od5do95 u kojem žene različitih starosnih dobi bez zadrške govore o sebi i svojim životima. Nedavno su objavile i novi video, napravljen upravo tokom perioda karantina. Saznajte šta žene bez filtera govore o sebi i svojim iskustvima saznajte posredstvom projekta koji u budućnosti pretenduje da postane virtuelni muzej ženske usmene istorije.
Za početak, volela bih da vas malo bolje predstavim našim čitaocima. Ko su Arijana i Andrea i kako se rodila ideja o projektu od5do95?
Upoznale smo se na Akademiji Dramskih Umjetnosti u Zagrebu gdje je Andrea studirala snimanje, a Arijana Režiju dokumentarnog filma iako smo obje završile i studij Filma i videa na Umjetničkoj akademiji u Splitu, ali u različitim klasama. Andrea je iz Splita, Arijana iz Zagreba, obje puno putujemo iz svojih gradova zbog snimanja Od5Do95 i drugih projekata. Kad smo počele surađivati na studentskim projektima shvatile smo da imamo sličan audiovizualni senzibilitet i da nas zanimaju slične teme. Nekako se dogodilo da su često protagonistice ranijih radova bile žene pa smo provele dosta vremena u razgovoru o poziciji žena u društvu i došle do zaključka da su neke teme koje su imanentno ženske, poput toga kako trudoća zapravo izgleda, menopauze, ali i manifestno razlike u plaćenom radu ili pristup pozicijama moći i dalje tabuizirane, osobito u našem konzervativnom podneblju. To smo željele promijeniti. Moramo spomenuti da je osim nas dvije uz nas i producent Tibor Keser koji nam pomaže i u samoj realizaciji.
Da li postoji i neki lični motiv za pokretanje inicijative i realizacije ovog projekta?
Sam projekt je proizašao iz naših razgovora o ženama oko nas, našim prijateljicama, majkama, bakama. Činjenici da se jedan dio ženskog iskustva i dalje obiteljski prenosi s koljena na koljeno, usmeno i isključivo sa ženske strane. Kasnije smo shvatile da isti obrazac postoji i u krugu prijateljica. Konkretno, obje smo poznavale žene koje su teško zatrudnjele i imale spontane pobačaje. To su teme o kojima se ne govori pred muškarcima, osim partnerima, jer žene često intrinzično smatraju da bi bile stigmatizirane, gledane kao „manje vrijedne“ ili „oštećene“. To je bila naša početna motivacija. Kasnije smo shvatile da nam je primarna motivacija ženama dati vlastiti needitirani glas. Žene se često u medijima prikazuju senzacionalistički, nebitno radi li se o tzv. poznatim osobama ili ženama koje nisu dio medijske scene. Ženske priče su dugo bile senzacionalizirane ili zanemarivane. To je naša motivacija danas. Dati priliku ženama da same kažu o sebi upravo ono što žele reći u javnom prostoru, ne unutar četiri zida.
Interesantan je koncept u kojem žene različitih starosnih dobi i sa različitim pozadinama u životu iskreno i bez zadrške govore o sebi. Koliki je bio podvig otvoriti ih i inspirisati da podele svoje iskustvo?
Nikakav. Snimanja nisu pripremana, žene koje snimamo nas najčešće upoznaju na samom snimanju. Krenule smo naravno od nama bliskih ljudi, ali čini se da je reputacija projekta takva da žene imaju povjerenja u nas iako nas ne poznaju. Sugovornice nam se uglavnom same javljaju, žele ispričati svoju priču. Kod žena zrelije dobi postoji i ta svojevrsna potreba da podijele neku vrstu znanja i iskustva kako mlade žene ne bi ponavljale njihove greške. Naše najstarije sugovornice su često i najliberalnije i najoštrije prema društvu, znaju prepoznati trenutke u kojima su bile prisiljene raditi kompromise upravo zato što su žene. Naravno, prije objave videa naše sugovornice daju autorizaciju za objavu, ali dosad nitko nije zatražio izmjene.
Iako nemamo priliku da čujemo vaša pitanja, sudeći po odgovorima, jasno je da su vrlo intimna i tiču se osećanja, identiteta i međuljudskih odnosa. Da li možete da podelite sa nama kojih su to 8 pitanja za vaše sagovornice?
Pitanja su vrlo općenita i otvorena i ona čine okosnicu razgovora, ali radi se prvenstveno o razgovoru. Ona su formulirana na način da svaka od naših sugovornica odvede priču u svojem smjeru. Upravo zato pokrivamo i takav raspon tema. Naš je stav da svatko ima priču i da je svaka priča – priča. U tome se razlikujemo od ostalih medija pa i tradionalne dokumentaristike koja često postavlja pitanje – gdje je tu priča.
Šta je za vas bio najveći izazov tokom projekta?
Najveći su izazov bile priče koje se tiču bilo koje vrste nasilja. Nakon objave priče o nasilju u obitelji javio nam se velik broj žena koje su tražile pomoć. Potražile smo kontakte centara za pomoć i nevladinih organizacija u Hrvatskoj i regiji i usmjerile ih, ali spoznaja da je psihičko i fizičko nasilje nad ženama toliko prisutno uz činjenicu da mnoge naše sugovornice dok govore o nasilju nisu ni same svjesne da su zlostavljane ili bile zlostavljane – to je spoznaja koja nas je neopravdano zatekla.
Što se učesnica u projektu tiče, kako su one reagovale kada bi videle gotov materijal? Da li ste i dalje sa njima u kontaktu i koliko je njima značilo ovo iskustvo?
Kao što smo spomenule, dosad nismo imale nikakve intervencije u gotov materijal. Za većinu žena koje snimamo ovo je prvi susret s kamerom, ali, barem prema onome što nam odgovaraju, zadovoljne su. Često nam se dogodi da nam sugovornice kažu da im je razgovor bio terapeutski, da su prvi put izgovorile naglas nešto čega ni same nisu bile svjesne. To nas iznimno veseli.
Kroz vekove se ženski glas bori da ga čuju, ali čini se da je u našem regionu konstantno stišavanje i ućutkivanje ipak naglašenije nego u drugim zemljama Evrope i sveta. Zašto je to tako?
Možemo govoriti samo o Hrvatskoj, budući da je projekt zasad vezan uz Hrvatsku, ali vjerujemo da je slično i u drugim zemljama regije. Utjecaj politike i crkve je iznimno velik, ali postoji i taj moment obiteljskog naslijeđa kojim se s generacije na generaciju žena prenosi ta šutnja, šapat, strah od toga na koji način će nas društvo gledati ako budemo buntovne, glasne ili na bilo koji način drugačije. Tješi nas što se pojavljuje sve veći broj žena koje su glasne i koje se bore, ali to je nažalost dijelom posljedica direktnog udara država i crkve na njihova prava. U Hrvatskoj se primjerice nedavno ponovno postavilo pitanje prava na pobačaj. Mlade žene će se morati boriti za prava koje su njihove prabake i bake već izborile.
Kako ste zadovoljne reakcijom ljudi, da li su ispunjena vaša očekivanja?
Projekt je premašio sva naša očekivanja. Osim web platforme i društvenih mreža, postavljamo i izložbe, održavamo predavanja, tako da je projekt u pravom smislu multimedijalan. Prate nas i komentiraju i ljudi iz zemalja regije što je logično jer dijelimo zajedničku povijest i sadašnjost, kao posttranzicijske zemlje. Imamo snažnu podršku, iako nemamo financijsku podršku institucija, ali važnija nam je podrška pratitelja, to nas puni energijom.
Na šta ste najponosnije kada je reč o projektu od5do95? Da li su se desila neka iznenađenja, spoznaje i lekcije koje su vas promenile ne samo na profesionalnom, već i na ličnom planu?
Ponosne smo, prije svega, na tome što smo ustrajale na nečemu što nam je važno s minimalnom ili nikakvom financijskom podrškom. Ništa ne može zamijeniti osjećaj nakon što intervjuirate stogodišnjakinju koja je proživjela tri rata, bezbroj kriza i ima osmijeh na licu i želju za životom. Dokumentirati takvu priču je važno jer se nadamo da u budućnosti nećemo imati priliku razgovarati s nekim tko je prošao toliko ružnih stvari koje su pogađale čitave države pa i svijet tijekom svojeg života. Osobno, postale smo svjesne toga da smo privilegirane jer imamo luksuz baviti se svojom profesijom i donositi vlastite životne odluke. Većina žena nema taj luksuz.
Kako će se ova priča dalje razvijati?
Trenutno imamo snimljeno preko 300 priča od kojih nisu sve objavljene. Zasad smo orijentirane na Hrvatsku i ideja nam je stvoriti virtualni muzej ženske usmene povijesti. Upravo zato molimo sugovornice da nam donesu predmete koji su njima bitni ili su bili važni nekome iz njihove ženske linije, obiteljske ili prijateljske. Katkad priča o predmetu kaže mnogo o društvu i promjenama. Jedna nam je starija sugovornica donijela svoj keramički set koji je dobila zadnji dan na poslu, iznimno je vezana uz njega jer je bila vezana uz svoj posao, ali i zato što je keramički set bio vrlo rijedak u Jugoslaviji. Voljele bismo se proširiti i na regiju i već smo u pregovorima s partnerima iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Slovenije. Uz tehnologiju koju danas imamo, imamo i veće planove, ali naučile smo se strpljenju i planiranju svakog koraka kako projekt ne bi izgubio na kvaliteti.
Kako se nosite sa trenutnom situacijom i periodom izolacije? Koji su najveći izazovi sa kojima se žene tokom pandemije suočavaju?
Nastavile smo snimati i tijekom pandemije, ali zanimljivo, nijedna od žena nije spomenula to da se nalazimo u tom trenutku. Nije bilo ni potrebe jer smo snimale digitalno. Andrea je bila u Splitu, Arijana u Zagrebu, a naše sugovornice u svojim stanovima kako ne bismo kršile pravila. Vjerujemo da svaka kriza donosi nešto novo, svima je trenutno teško, ali treba zadržati volju i optimizam i – ne odustajati.
