Priča o uličnoj fotografkinji: Znamo li ko je Vivian Maier?

Kada sam prije dva dana ušla u Muzej Umjetnosti u Geteborgu, te skrenula lijevo ka Hasselblad Centru, nisam znala šta da očekujem. Rekli su mi da ću biti oduševljena, da ću se možda rasplakati, da će me pojedine scene vratiti u djetinjstvo, da će biti svega i svačega, ali uglavnom igrarije sa emocijama. U ruci sam imala bijeli blok papir i olovku. Naoružana najvažnijom municijom, kada sam podigla glavu susrela sam se lice u lice sa ženom, koja je u ruci držala aparat marke Rolliflex i zadubljeno gledala u svoj lik, u ogledalu. Ona je pravila svoj autoportret. Samo jedan od mnogo njih. A onda je uz ogromnu fotografiju, pored, žutim slovima stajalo:

VIVIAN MAIER

STREET PHOTOGRAPHER

Zdravo Vivian, drago mi je da se upoznajemo.

Kretala sam se polagano do reda prvih fotografija, okačenih na desno. I kako sam prolazila jednu po jednu, tako su me one emotivno „šamarale“, tjerale me da se ježim, da se zapitam, da se nad svakom zamislim, bile su mi tako bliske, savršeno razumljive, a opet svaka je krila dozu tuđih života, nepoznatih, nekih već umrlih, nekih možda odveć zaboravljenih ljudi.

Sitno sam zapisivala neke detalje, koji bi mi pomogle da kasnije napišem priču o Vivian, ženi koja je misterija u tajni, obavijenoj enigmom. Zapisivala sam koje su fotografije koje su me najviše pomjerile, koje bih voljela da posjedujem, tražila poveznicu između svih zajedno, a onda sam zastala.

Hej, pa ovo su prije mene radili mnogi, čitaćeš o tome kasnije, sad uživaj i prepusti se!

I onda je tako i bilo, provela me je Vivian kroz razne periode sredinom prošlog vijeka, kroz Njujork, kroz Čikago, kroz Istok i Zapad. A onda sam sjela i odgledala BBC-ev dokumentarac pod nazivom: „Who Took Nanny’s Pictures“? A potom sam pročitala na destine utisaka različitih ljudi o životu i djelu misteriozne Vivian, čije su fotografije promjenile pogled na fotografiju 20.vijeka. Pustila sam da se sve o Vivian u meni slegne pa da hladne glave i brzim prstima ispišem sve ono što bih da vam prenesem. Ali to prosto nije moj stil, to ne bih bila ja. Zato sam odlučila da vas u ovoj priči ne upoznam sasvim sa ovom nevjerovatnom ženom, već da vas inspirišem da o njoj istražujete i čitate, da se u njene fotografije zadubite i da i vi inspirišete druge.

Od svih pročitanih stvari o njoj, biram ovaj citat, koji je jedan fotograf, meni posebno drag, neki dan o Vivian napisao:

„Vivian je fotografisala život. Mirno, nepretenciozno, radoznalo, emotivno. Vivian je u istoriju fotografije utkala život koji ni sama nije imala. Vivian je bila veća od života i sasvim slučajno postala besmrtna.”

Reći ću vam još tek toliko da vas zaintrigiram:

Da je rođena i umrla u Njujorku, a da je u međuvremenu bila stanovnik svijeta. Da je bila izuzetno povučena i stidljiva, ali da je fotografisala nevjerovatne portrete ljudi na ulici. Da je radila kao dadilja i pritom fotografisala djecu koju je čuvala, ali da nikada nikome nije pokazala ni jednu od tih fotografija. Da je živjela na margini bogatog društva za koje je radila, ali čiji dio nije bila. Da je lažirala mnoge stvari u svom rodnom listu. Da je živjela za fotografiju, putovanja, ulicu i ljude, sa kojima nije razmjenjivala riječi. Da je bila samotnjak i čudak, čiji radovi danas okreću na glavu fotografski umjetnički svijet. Da je fotografisala samo za sebe i da su njene fofografije dospjele u javnost zato što je bila previše siromašna da bi plaćala javno mini stovarište svojih stvari, uglavnom negativa. Da je umrla u bjedi, iako je vrijednost njenih fotografija danas ogromna. Da je dostojna da se nađe na velikom platnu i u najprodavanijoj knjizi. Da je možda sva misterija njenog života i smrti u stvari njeno maslo, jer je željela da je ne otkriju za života. Možda se Vivian sad odozgo smješka na sva istraživanja o njoj, jer shvata da nismo zagrebali ni ispod površine njene istine.

Tako inteligentna, posebna, talentovana, neustrašiva i skromna, ostavila je neizbrisiv trag na fotografiju, fotografe, entuzijaste i nas, obične koji fotografiju „samo“ volimo.