Nikada ranije nisam sama pravila i pekla domaći hljeb – barem ne uspješno. Bilo je nekih skorijih pokušaja da se napravi instant zdravi i ukusni oblutak od bilo kog integralnog brašna (svako je bilo isto) sa gomilom sjemenki, zobenih pahuljica, suvog grožđa i kojekakvih začina od kojih ti se zavrti u glavi. Ali svaki je hljepčić bio nekako gnjecav, ili se raspadao. Uopšte nisam mogla da provalim da li je do kraja ispečen ili sam stavila previše masnoće ili previše voća. Tako sam odustala od pokušaja da budem domaćića, i što je još tužnije, od gnječenja i valjanja tijesta u kom sa odmalena uživala. Sa tijestom je bilo zabavno i romantično – iz praha i zrnevlja dobijaš toplu smjesu za igranje, ništa ne smrdi, nema luka, nema prženja, nema vrelog ulja koje te napada, nema vrele pare, nema žurbe, nema hiljadu stvari koje radiš odjednom. Sa tijestom je jednostavno meditativno, posvetiš mu se sasvim, gledaš kako raste, oblikuješ ga kako želiš, pa onda gledaš kako se hvata korica dok upijaš mirise koji možda čak nadmašuju i ukus… Tako je izgledalo pravljenje hljeba nekad, uz ispomoć, a onda dug period nejedenja i nepravljenja hljeba.
Ali u vrijeme izolacije poslali su nam sa sela puno brašna. Njima je bio smiješan napor ljudi iz grada da prikupe zalihe bilo čega – to je bila njihova svakodnevica. Vreće brašna, jabuka, kutije masti, tegle džemova, domaća rezanca, suvomesnati proizvodi, sirevi, zaleđeno povrće, višnje za pitu, i sušeni čajevi iz zabačenih, tamnih, mirišljavih soba. Baba pošalje po malo od svega (a nas pomalo sramota jer ovamo kritikujemo one što po marketima ubijaju za kesu makarona i kutiju uložaka), i tako, između ostalog, jedan džak brašna. Mama ne zna ili ne želi da zna kako se domaći hljeb pravi, a i kaže da joj je bolje da ga ne jede zbog linije; ja se slažem ali nešto me vuče, voljela bih malo da uprljam ruke, malo da se igram. I tako se opet bacim na pravljenje domaćeg hljeba – ali ovog puta, bez modernih komplikacija. Samo čisto, meko, domaće bijelo, i malo integralnog ječmenog čiji miris mnogo volim. Nađem neki recept, najjednostavniji moguć, za koji je u opisu pisalo da ga mogu napraviti i djeca, i bacim se na posao. Samo voda, brašno, malo soli i trunčica ulja i meda, i sve se to varjačom mijesi jer se pravi da bude malo rjeđe, a ipak ne prerijetko. Prvi put mi je bilo prerijetko. Hljeb se razlio po tepsiji, a iako je bio ukusan, nije bio mirišljava šupljikava okruglica kako je trebalo da izgleda. Shvatim da sam prekratko držala da nadođe, budući da kvasca ide tek na vrh kašičice. Sutradan sam ispravila greške: napravila malo gušće, koliko da se ne razlije čim da spustim u tepsiju; čekala sam više od 4 sata, i tijesto je divno nadošlo. Onda uz dodavanje još malo brašna, najzanimljiviji dio: mjesiti tijesto. Mekani otpor hljeba, popuštanje pod pritiskom, migoljenje, glatkoća; na kraju ga skroz pobrašnjavim kako to radi baba i stavim da se peče na 180 stepeni, najčešće oko sat vremena. A onda miris ispuni čitavu kuću i mama odjednom više ne mari za kilograme, a sestra odluči da poslije tri dana izađe iz kreveta. Onda vlažna krpa, pa preko suva krpa, čekamo 15-ak minuta, i konačno vrijeme da se jede – rukama (koronastop) se kida na tri dijela i jede sa maslacem i medom. Mekan, topao, dovoljno sočan, blagi miris meda, hrskava korica, preko se topi maslac…
I tako sam postala majstor za hljeb. Pa, ne baš odmah, ali već tri sedmice svaki dan spremam barem dva mališana – čak i samo od integralnog brašna! Integralno brašno ne voli toliko da se mazi kao bijelo, ali zato mnogo voli da spava. Zamijesim ga pred spavanje, sa trunčicu kvasca i kašikom jabukovog sirćeta (koje ispari tokom pečenja), a ujutru bude divno odmorno i kiselo. Pečem ga malo duže nego obično brašno, i oblikujem da bude malo tanje; ako dodam i bijelog brašna, na kraju oblikujem u malu veknu, i ništa drugo ne dodajem. Ukus je bogat, kiselkast, čuvam ga u pamučnoj krpi, momku kažem „vidi moje bebe“, smijemo se pa pojedemo nježno uz babin sir i dedin pršut. A hljeb je moj, domaći.
A onda se osmjelim pa pravim hljeb sa bananama, dvije u smjesu, jedna preko tijesta – brža verzija je sa praškom za pecivo. Bućnem i malo meda u tijesto, možda malo više, dobar komad maslaca, i prstohvat cimeta. Njega svi vole da gledaju prije nego što pojedu, a meni bude žao što se toliko pažnje ne posveti i mojim ražanim oblutcima i rustičnim bijelim hljepčićima pa ih sve kaznim sa: naredna tri dana samo tvrdi crni! A oni se kao naljute…
Kad pravim hljeb imam osjećaj kao da pravim život – nešto osnovno, bazično, potrebno, puno snage, što uliva povjerenje. Osjećam zadovoljstvo. Kad pravim hljeb osjetim kako mi radi čitavo tijelo: mišići na rukama, krčeći stomak, klecajuće noge dok čekam da se ispeče, prijatno strujanje tijelom dok gledam kako narasta, usta dok ga jedem.
