Buđenje s prvim zracima sunca uz jogu, doručak uz tihu muziku, ispijanje omiljenog čaja uvek u isto vreme, priprema zdravih obroka, čitanje u određenom delu stana, opuštanje uz filmsko veče ili utakmicu s društvom, topla
kupka, sve su ovo rituali koji boje naše dane i čine da se osećamo sigurno i prijatno. U trenucima povećanog stresa i kriza psiholozi nam savetuju da ako već spoljašnji svet ne možemo kontrolisati, dobro je negovati svoje dnevne rutine i rituale koji dovode do toga da se dobro osećamo i izazivaju nam prijatna osećanja.
U društvu u kome je poželjna osobina biti konstantno prezauzet, funkcionisati na svim poljima jednako uspešno i izdržati taj ritam iz dana u dan, burnout ili sindrom izgaranja je postao sve češći. Međutim, mnoge žene (da, ovo je problem sa kojim se uglavnom žene suočavaju), i dalje teško pronalaze način da čak i nakon doživljenog burnouta istraju u tome da ne ponavljaju iste greške i štetne obrasce zanemarivanja svojih potreba koje su ih već jednom dovele u takvu situaciju. Naravno, uz rad sa psihologom, odgovarajuću terapiju i podršku okoline promene su moguće, a onda i jedno takvo negativno iskustvo donese nešto pozitivno, u pogledu promene koju smo za sebe učinili.
O usporavanju, uživanju u životu, svesnom odvajanju vremena za brigu o sebi, mindfulnessu i metalnom zdravlju razgovarala sam ovog meseca sa novinarkom i osnivačicom Instagram profila, bloga i studija u nastanku Salty nest, Tanjom Giovanelli. Razgovarale smo o dobrim navikama, važnosti postavljanja granica, negovanju i osluškivanju sebe i pronalasku užitka u slikanju akvarelima iz čega se uskoro otvara jedno novo poglavlje u njenom životu.
Kako započinješ dan?
Uz šalicu zelenog čaja. Obično ustanem iz kreveta i dok uzavri voda obavim higijenu pa dok se napravi čaj otvorim prozor, poravnam jastuke na kauču i sredim nered koji su u kuhinji eventualno ostavila djeca, zatim na stolu zapalim svijeću i pripremim teku, a pred vratima od terase rasprostrem prostirku za jogu. To je ta neka scena koja me dovodi u podržavajuće stanje duha i s kojom volim započeti dan. Tada prvo popijem dva-tri vruća gutljaja čaja, da mi ugriju dušu i tijelo, te se na tren umirim i samu sebe pozdravim, a potom se spustim na prostirku gdje saberem misli kroz kratku mindfulness meditaciju, zatim se pomolim, zahvalim i pozdravim novi dan. Nakon toga slijede vježbe istezanja i disanja pa ispisivanje jutarnjih stranica uz preostali čaj. Tada se negdje bude i moji ukućani pa zajedno doručkujemo i pomažem djeci da se pripreme za školu. Ovakvu rutinu uvela sam prije par godina kada sam se počela buditi sat vremena prije svih, kako bih se stigla posvetiti sebi prije nego ću se posvetiti njima, domaćinstvu i poslu. Vjerujem da je to najkorisnija praksa koju sam usvojila i svakako je razlog zašto toliko volim jutra.
Na šta pomisliš kad čuješ reč plezir?
(smeh) Na Ivanu Karmišević, jer sam prvi puta čula za magazin kada ga je ona podijelila u svojim storyjima na Instagramu. Osim toga, na užitak. Riječ sama ima svoju energiju. Podsjeća me na mekane teksture i fluidne obrise, nježne mirise, prelijevanje boja u odsjaju, izdah…
Imaš li omiljeni dnevni ritual?
Moja jutarnja rutina. I šetnje, šećem svaki dan. Imam sreće da stanujem uz šumu, na par koraka od mora tako da su mi šetnje zaista postale svojevrstan ritual i highlight svakog dana. Tvoj Instagram profil i blog Salty nest nastali su nakon oporavka od burnouta i paničnog poremećaja, sa svrhom zagovaranja važnosti brige o sebi i smislenog, ispunjenog življenja.
Možeš li da nam ispričaš u kom momentu si odlučila da potražiš pomoć?
Da, zato često kažem da je burnout bio jedna od najgorih stvari koje su mi se dogodile, ali i najboljih, zbog svih pozitivnih promijena na koje me je pota knuo. Moram kazati da su mom burnoutu prethodili panični napadaji, i to dvije ili tri epizode kroz par godina, tako da sam neposredno prije burnouta već zbog njih počela viđati psihologa. Odnosno zbog straha od ponavljanja paničnog napadaja iliti anticipatory anxiety, jer to su mučna iskustva koje ne može razumjeti nitko tko ih nije osjetio na svojoj koži. A kao astmatičarka sam se bojala da bi kombinacija simptoma mogla dovesti do kritičnih komplikacija tako da sam se našla u nekom paralizirajućem stanju gdje sam počela izbjegavati sve situacije koje bi mogle trigerirati napadaj panike; od shopping centara, kina, koncerata, frizera, automobila, pa do dućana. Gotovo se nigdje nisam usuđivala ići bez supruga ili nekoga na koga se mogu osloniti, niti sam voljela ostajati sama kod kuće. Kvaliteta života mi se bitno srozala, a nažalost i mojim ukućanima koji su patili zbog posljedica mojih ograničenja, a pogotovo mom suprugu na čija je leđa odjednom palo sve. Zbog toga sam potražila pomoć, jer, koliko god sam sama bila sprema zadržati se u toj skučenoj komfor zoni, nisam imala srca isto očekivati od moje obitelji. Kada se na sve to uskoro desio i burnout, a na preporuku moje liječnice obiteljske medicine koja je prepoznala znakove kada sam joj se obratila tražeći uputnicu za kardiologa zbog problema sa srcem koji su se u tom smislu pojavili, zatražila sam i pomoć psihijatra. Dodat ću i kako se burnout manifestira kroz više različitih simptoma i često ga zanemarujemo dok oni ne postanu fizička prijetnja. Dok naše tijelo ne počne odbacivati naše izbore. Pa ako ne prije, vjerujem da će se svatko složiti kako je tu svakako pravo vrijeme za potražiti pomoć.
Koliko ti je razgovor o ovoj temi na mrežama kasnije pomogao u procesu oporavka?
Puno. U mom je okružju malo tko otvoreno pričao o iskustvima paničnih napadaja, burnouta ili mentalnih tegoba uopće. Tek kada sam sama otvoreno progovorila o svom iskustvu, kolegice su mi se počele otvarati sa sličnim iskustvima za koja ranije nisam znala da su prošle. To kao da je bilo nešto što se drži za sebe čak i kada se o tome pričalo, uvijek uz neku prešutnu dozu srama. No na Instagramu se o tome pričalo otvorenije i to me je ohrabrilo u mom oporavku. Ne samo činjenica da nisam jedina, već i sam narativ oko tog, nažalost trenda, koji nas poziva da se, umjesto kao žrtvu posramljenu zbog vlastite slabosti doživimo kao potencijalnog revolucionara koji se ima mogućnost oduprijeti sustavu jer je doživio to otrježnjujuće iskustvo. U tome sam za sebe vidjela priliku. Ne samo za vlastiti oporavak, već i za poticanje drugih na usvajanje te osnažujuće perspektive.
Jedan deo priznanja da nam je potrebna pomoć nosi sa sobom i strah od stigme i svega onoga što iz nje proističe. Imajući u vidu da si o ovoj temi pisala u nekoliko navrata iz vlastitog iskustva, možeš li nam reći, čini li ti se da se situacija u tom pogledu promenila proteklih godina?
Teško mi je dati objektivnu procjenu, jer u mom se vidokrugu svakako promijenila, no kako sam na to i sama puno utjecala, ne znam da li je u široj perspektivi doživljaj sličan. Svakako ide na bolje i o mentalnom se zdravlju, a najviše zahvaljujući posljedicama pandemije piše i govori više nego ikada. No stigma je još uvijek tu, osjećam je i sama. Takve se stvari nažalost ne mogu promijeniti preko noći i zato ću o tome pisati, odnosno govoriti dok god bude onih koji o tome žele čitati.
Kakav je tvoj utisak o ulozi društvenih mreža u odnosu na ovu temu?
U mom su iskustvu imale su presudnu ulogu. Ne samo da se kroz njih možemo povezati s pojedincima koji dijele slična iskustva, te imamo priliku o sve mu govoriti iskreno i otvoreno, već i anonimno. I ja sam tako krenula, namjerno na engleskom jeziku da se što je više moguće udaljim od poznatih okvira i straha od osuđivanja. Tek sam s vremenom, kada sam se osnažila, iza svojih riječi stavila svoje ime i suočila se poznatim licima. Osim toga, društvene nam mreže pružaju priliku da se povežemo i sa stručnjacima i organizacijama koje rade na boljem razumijevanju problematike i unaprijeđenju kvalitete života te zagovaraju važnost prioritiziranja mentalnog zdravlja, a od kojih možemo učiti.
Šta je po tvom iskustvu bilo ono što je najvažnije u samom procesu prevazilaženja sindroma izgaranja, kao i u
sprečavanju da se on ponovo dogodi?
Suočavanje s uzrocima i preuzimanje odgovornosti, te poduzimanje koraka ka promjenama koje će eliminirati ponovno pojavljivanje tih uzroka. Osim toga, vrijeme koje smo spremni posvetiti oporavku i podrška okoline. Nažalost svjedočila sam iskustvima žena kojima se burnout ponavljao jer su odbijale osvijestiti gdje sebi čine nažao. Odnosno nisu imale bilo hrabrosti, snage ili motivacije za iskorak, jer burnout je po meni poziv na promjenu. Nije dovoljno uzeti par mjeseci bolovanja i turu antidepresiva i anksiolitika ako se potom vraćamo na staro. Po meni je osnovno generirati dovoljno samoljublja da za sebe učinimo ono što bismo savjetovali sestri ili najboljoj prijateljici da se nađu u istoj situaciji..
Koji su po tvom mišljenju prvi pokazatelji da smo upali u vrtlog koji nas može odvesti do brnouta jer ponovo
zanemarujemo sebe, i šta preduzimaš u takvim momentima?
Pretpostavljam da su ti pokazatelji za svaku od nas drugačiji, no logika mi govori da to mora biti svijest o istim štetnim obrascima ponašanja. Jer ponekad napravimo „promjenu“ izvana, tipa, promijenimo posao, ali, ne promijenimo pristup pa i na novom poslu na sebe pristajemo preuzeti više obaveza nego smo kapacitirani ispuniti, da ne kažem više nego je realno od ikoga očekivati da može dugoročno ispunjavati. Osobno sam na tom planu morala napraviti neke kompromise tako da sam se degradirala po pitanju karijere kako bih zaštitila zdravlje. Moramo biti spremni odrediti i štiti prioritete, odnosno naučiti se postavljati granice.
Koje su to aktivnosti koje nisu u korelaciji s tvojim poslom, ali za koje ćeš uvek naći vremena jer ti donose radost?
Uvijek ću pronaći vrijeme za svoju djecu i svog supruga jer me zajedništvo koje dijelimo najviše ispunjava. U svakom danu barem jednom zajedno sjednemo za stol i podijelimo obrok, a nastojimo da to bude i više puta. Njegujemo tu kulturu uživanja u hrani i vinu i za stolom nikad ne sjedimo manje od pola sata, a ručak se otegne i na sat vremena. To su nam najdragocjeniji zajednički trenuci. Također ću gotovo uvijek pronaći vrijeme za šetnje jer sam shvatila da o njima ovisi moje cjelovito zdravlje. A osim toga tu je vrijeme za kreativnost; za fotografiju, slikanje, pisanje, za učenje. I konačno vrijeme za druženje, kako s obitelji, tako i s prijateljima.
Kome se obraćaš kad nisi sva svoja?
Hmm… najčešće mužu, ali za neke stvari mi je sestra nezamjenjiva.
Šta ti pomaže da i u teškim periodima ne izgubiš samopouzdanje, snagu i volju i da nastaviš da se baviš sobom i svojim zdravljem?
Puno je lakše pronaći tu snagu jednom kada osjetiš benefite takvog ponašanja prema sebi. U početku je poticaj bio dijelom strah da mi se ne bi pogoršalo zdravlje, ali i znatiželja, koliko mogu napraviti za sebe i kako mi to može pomoći. A sada je to poznavanje tog osjećaja kada te preplavi ljubav prema sebi i životu. Postala sam opijena tom milošću koju si ukazujem, jer sve su to činovi ljubavi i nježnosti prema sebi, povjerenja i vjere u sebe, odnosno prepoznavanja da smo vrijedni vlastite ljubavi.
Kako sezona, odnosno promjene u prirodnim ciklusima utiču na tvoje raspoloženje, izgled dana i tvoje dnevne
rituale?
Koliko se osjetim pozvano živim u skladu s energijama koje nose, no uvažavam i neke intuitivne impulse kojima na njih reagiram iz pozicije tjeskobe, koja, iako sve manje, i dalje negdje u meni čuči. Proljeće me, kao i sve, budi i pokreće, i u rano proljeće te kasnu jesen imam najizraženiju kreativnu energiju i najviše stvaram. No svibanj i pogotovo lipanj unose mi nemir jer se radost i uzbuđenje u meni prelijevaju u nervozu. I tada dižem ručnu, usporavam…. Ljeta sam tako, posljednjih godina provodila u svojevrsnoj hibernaciji, te pred sebe nisam stavljala nikakva očekivanja niti zadatke. Jesen obožavam. Sve se umiri, utiša i moja se duša tada konačno osjeti sigurno da se pusti od kraja i prodiše, zavrti ideje. Iako mi je prosinac izazovan, jer, ma kako mu pristupam, koliko god se izaberem poštedjeti, nađe način da me obori; siječanj i pogotovo veljača donose olakšanje. Čak u njima uživam, veljača me podsjeća na bakin zagrljaj. Zimi, tako, sanjarim i postavljam namjere, te gradim temelje. Kroz sve ovo moja se rutina mijenja samo da se prilagodi živi na termometru pa se tako na šetnje ljeti odlučujem u sumrak, a zimi ujutro. Jutarnju rutinu ljeti obavljam na terasi pa je ona utoliko bogatija, a kako je dan duži koliko i topliji tako tek navečer uistinu prodišem. Zato se ujutro kasnije budim pa svoje rituale obavljam kasnije, što nije problem jer djeca ljeti nemaju školu pa se ne ustaju tako rano. I umjesto popodnevne šalice čaja češće posežem za dobro ohlađenim gin tonicom. (smeh) Taj kasno popodnevni predah u hladovini terase mi je moguće omiljeni ljetni ritual.
A šta radiš kad ne radiš ništa?
Gledam televiziju. To je moje grešno zadovoljstvo, porok kojeg se još nisam pomišljala riješiti. Nakon večere volim sjesti na kauč i pogledati nastavak neke serije, a vikendom i film. Srećom, imuna sam na binganje. Nisam u stanju gledati TV duže od dva, tri sata u komadu.
Na profilu između ostalog često govoriš o mindfulnessu i novootkrivenom hobiju slikanja akvarelima. Do kakvih uvida si došla okretanjem ovom hobiju?
Uff, to se pokazalo baš kao transformativno iskustvo. Odmalena sam voljela crtati ali sam negdje u dvadesetima izgubila doticaj s tim dijelom sebe. I tek sam ga nedavno obnovila, zov je bio toliko snažan da me nije bilo briga što ne znam ništa o ničemu. I na tome mogu zahvaliti Instagramu jer sam tamo naišla na toliko žena koje su u mojim godinama obnovile ili pak otkrile svoju ljubav prema likovnom stvaralaštvu i njihovi su me primjeri inspirirali i ohrabrili. Većinom su samouke i uporno izdvajaju vrijeme za crtanje i slikanje, za sebe, unatoč obavezama oko djece, kućanstva i posla. Tako da sam pomislila – ako mogu one, mogu i ja. Krenula sam s tutorialima na YouTubu, Skillsharu, te sam investirala i u neke online tečajeve, profesionalne materijale i pomalo učim. No uz vještine i tehnike slikanja učim se i strpljenju, učim se odbaciti očekivanja i perfekcionizam, biti nježna prema sebi, prihvaćati sebe takvu kakva jesam, ali isto tako i zauzeti se za sebe, braniti svoje vrijeme, imati povjerenja u sebe, usuditi se sanjati… A mindfulness u tome ima veliku ulogu, jer se upravo u tim aktivnostima nalazim posve prisutna u trenutku. Tijek misli koje nam svima jure glavom po cijele dane u ovim trenucima kao da s autoputa skreće na neku zaobilaznicu pa krivuda lagano i uživa u krajoliku.
Iz pomenute ljubavi prema slikanju, proizašao je i tvoj set kartica. Ispričaj nam nešto više o nameri koja stoji iza ovog projekta?
One na neki način utjelovljuju cijelu priču. Priču o mom iskustvu postajanja ženom kakva biram biti. Kroz njih sam s drugima htjela podijeliti tu njegujuću energiju putem niza podržavajućih poruka, možemo reći i afirmacija, koje utjelovljuju onaj unutarnji narativ koji nam može pomoći da se izdignemo iz patologije besperspektivnosti, otuđenja, apatije, cinizma i mizantropije nataloženih u društvu.
Nastale su neplanski, kao odjek prve kolekcije apstraktnih akvarela koju sam spontano naslikala čim sam nabavila prvi set materijala. Sve se desilo u desetak dana; i kolekcija i set kartica, na krilima silnog vala kreativne energije u koju sam bez zadrške uronila te joj se prepustila. I bilo je divno, a takav je bio i odgovor na kartice. Zaista su lijepo primljene. Vjerujem da je to zato što je moje iskustvo zapravo univerzalno. Ja sam samo zajahala taj val osobnog rasta koji nas poziva na istraživanje plime. I bilo je onih koji su se u tome prepoznali, a njihov me je feedback učvrstio u namjeri da se nastavim izgrađivati na tom putu.
Preporuči nam dobru knjigu/film/seriju/podkast/blog.
Hmmm, knjiga mora biti “Big magic“ Elizabeth Gilbert za sve koji ju nisu pročitali; jer je meni bila prekretnica. Također bilo što od Mary Oliver ili knjiga ˝Braiding Sweetgrass˝ od Robin Vall Kimmerer. Najdojmljiviji filmovi koje sam relativno nedavno pogledala su ˝La grande belleza˝ i ˝La giovinezza˝ Paola Sorrentina. A blogove po pravilu čitam ovisno o temi od interesa pa je tu teško davati preporuke jer ovisi koga što zanima, ali od nekih životnih volim sve što piše moja prijateljica Marina Čosić na svom Oil on paper blogu, a duboko rezoniram i s načinom na koji razmišlja Kayte na Simple and season blogu. No ne mogu ne spomenuti i „Budi dobro“, iako je to što je Indira napravila više od bloga, kao i „Heiter magazin“ koji je nedavno prerastao blog.
Podeli s nama jedan svoj san kome ćeš u ovoj godini dati krila.
U ovoj godini naslućujem neke velike promijene u mom životu i na tom se tragu planiram više posvetiti slikanju te nekako pokušati tu svoju strast pretvoriti u izvor prihoda. Svjesna sam zamke koju si postavljam, ali želja je ovdje jača od razuma, jer umjetnost je takva, traži da bude podijeljena i tako služi svojoj primarnoj svrsi komunikacije.
Fotografije: Tina Gavranić; privatna arhiva
