Buđenje s prvim zracima sunca uz jogu, doručak uz tihu muziku, ispijanje omiljenog čaja uvek u isto vreme, priprema zdravih obroka, čitanje u određenom delu stana, opuštanje uz filmsko veče ili utakmicu s društvom, topla kupka, sve su ovo rituali koji boje naše dane i čine da se osećamo sigurno i prijatno. U trenucima povećanog stresa i kriza poput ove kojoj čovečanstvo danas svedoči, psiholozi nam kažu da ako već spoljašnji svet ne možemo kontrolisati, dobro je negovati svoje dnevne rutine i rituale koji dovode do toga da se dobro osećamo i izazivaju nam prijatna osećanja. O ritualima, usporavanju, zadovoljstvu i tuzi, pričala sam sa Ivanom Karmišević, autorkom bloga posvećenog svesnom življenju u skladu sa prirodom Cup of Tea koju, verujem, ne treba posebno predstavljati ako nas redovno pratite.

Kako započinješ dan?
Kada san počne blijediti, ja krenem s osnovnim istezanjima već pod prekrivačem. Kažem tijelu „dobro jutro“, a posebno vratu, leđima i desnom stopalu koji traže posebnu pažnju. Otvorim oba vrata balkona da udahnem svježi zrak i pošaljem tijelu i mozgu signal da je jutro, novi dan pred nama. Volim se malo smrznuti jer nakon toga idem u kupaonicu gdje se umivam termalnom vodom, a onda hladnim rukama nanosim kremu za lice i oko očiju. Ako se i jesam probudila malo naotečena, na ovaj način sve nestaje. Pristavim vodu za čaj i kreće priprema doručka za mene i kćer koja će se uskoro probuditi. Doručak mi se sastoji najčešće od šalice tople povrtne juhe ili temeljca, paštete koju sama radim od iznutrica, povrća i recimo batata ili nekih popečki. Reći ću vam odmah da je ova kombinacija bolja od bilo kakve kave. Lijepo me podigne, uvede u dan i ne spušta naglo. Nema promjena raspoloženja, želje za slatkim i hungry situacija. Nakon doručka i spremanja kćeri u vrtić kreće posao koji uvijek započnem sa šalicom čaja.

Na šta pomisliš kad čuješ reč plezir?
Prvo dobijem specifičan osjećaj pun nade jer tako se osjećam kada listam magazin. Tako sam se osjećala i u razgovoru u Beogradu s Teodorom. Pomislim na uživanje, dokolicu, promišljanje, zajednicu, razumijevanje, a moram priznati i da mi odmah jazz zasvira u glavi.

Na koji način brineš o svom zdravlju?
Vjerujem i osjećam da imam, da svi imamo, tri faktora na koja moramo obratiti pažnju – tijelo, um i duh. O tijelu se brinem prehranom, dugim šetnjama, istezanjem, njegom iznutra i izvana i redovitim pregledima. O umu, a i o duhu se brinem redovitim razgovorima s psihologom. O duhu se brinem kroz promišljanja, molitvu, meditaciju, iskrene razgovore. Primjetila sam da sam najmirnija kada mi je sve što je na umu (duši) i na drumu. Imam nevjerojatnu sposobnost gomilati razmišljanja i nikada izgovorene želje i osjećaje dok se ne prevrnu i zatrpaju me. Zato – ostani
otvoren/a.

Iza tebe je izazovan period (pandemija, zemljotres, vreme kada si se starala o članovima porodice koji su bili bolesni usput završavajući poslednji rad na magistarskim studijama). Na koji način si u teškim momentima pronalazila samopouzdanje, energiju i motivaciju?
Bilo je vrlo, vrlo izazovno i još uvijek se oporavljam. Energiju mi daje moja kćer. Ona je ta mala, ali najsnažnija zraka koja me diže i kada mislim da ne mogu ustati. U svom još relativno kratkom životu naučila sam da kada se nešto mora, nema mjesta izgovorima, kukanju i samosažaljevanju jer gubim vrijeme i odugovlačim. Motiviraju me snovi i planovi za budućnost. Kada mi je bilo najteže razmišljala sam kako će ovo jednog dana biti iza mene dok budem stajala u svojoj kući, rezala voćke i gledala Juliju kroz prozor kako se igra s psom i mačkom. Znaš što? Jedino mi možemo napraviti promjenu i jednom kada to prihvatiš, postane lakše. Isto tako svaki izazovan period donosi mnoštvo lekcija, zato sam zahvalna, ostajem otvorena i učim.

Na svom profilu i blogu govoriš otvoreno o teškim temama, o bolu, strahovima, nesigurnost ima, prevazilaženju gubitka voljene osobe sa kojim si se suočila u prošlosti. Godina iza nas je vreme kada se mnogo razmišljalo i govorilo o smrti, a mnogi ljudi su izgubili svoje bližnje usled direktnih ili indirektnih posledica pandemije, međutim vrlo malo se priča o tome kako se suočiti sa svim emocijama koje ostaju nakon ovakvih trauma. Šta je tebi pomoglo da pronađeš snagu da se suočiš sa traumom iznenadnog gubitka voljene osobe?
Sjedim već neko vrijeme uz ovo pitanje i razmišljam. Kod mene su i tata i sestra otišli nenadano i činilo se kao da mi je netko iščupao srce iz grudi. Odjednom je postalo teško izvoditi osnovne radnje kao što je disanje, gledanje, razgovaranje, hranjenje, razmišljanje… Nakon toliko gubitaka i sprovoda možda bi čovjek pomislio da ću biti spremna drugi put, ali nikada nisi spreman. Ono što sam naučila su nekakvi psihološki i emotivni momenti i obrasci koji se ponavljaju i kojih sam postala svjesna s godinama. Dozvolim si apsolutno svaki moment da se dogodi spontano i kada god želi da se dogodi i možda je baš u tome moja snaga. Plačem i slomim se kada to trebam, a isto tako kada završim s tim ne ostajem u tom momentu, nego idem dalje. Uvijek se podsjetim da vrijeme ne liječi rane ako se ne krećem s njim. Boljelo me kada sam bila dijete to što moja sestra propušta razne događaje ili što nikada neću vidjeti kako stari, kako ima možda svoju djecu, svoje najobičnije svakodnevne brige, ali potrebno je tu puno rada na sebi da prihvatiš da možda u svemu tome najviše žališ – sebe. Mislim da bi puno ranije naučila i došla do određenih alata da sam krenula kod psihologa još kao dijete. Ovako sam učila na teži način i ne bi to nikada mijenjala, jer mislim da sve ima svoj razlog, svaka lekcija donijela je jedno zrno mudrosti. Voljela bi da ljudi odlaze psihologu kao što odlaze na frizuru, nokte ili nešto drugo. Odlazak na takve razgovore nije znak slabosti, upravo suprotno. Zapamti to.

Događaji oko nas često mogu biti okidač za razne bolne uspomene i neprorađene situacije, na koji način ti uspevaš da očuvaš svoj mir?
Mislim da je ključ ovog pitanja u „bolne uspomene i neprorađene situacije“. Upravo bavljenje s njima održava taj mir, čistoču i balans u umu i duhu. Dok to ne prokopamo, ne možemo biti u miru. Buđenje u rano jutro, topli čaj, dobar doručak, istezanje, udah svježeg zraka, zagrljaji i poljupci, vođenje ljubavi, prihvaćanje, razgovor, mali dnevni ciljevi, prisutnost, držanje elektroničkih uređaja izvan spavaće sobe, meditacija, zahvalnost, spavanje u hladnoj sobi i u mraku… Svi ti elementi malo po malo stvaraju kao jednu zaštitu koja će me dočekati ako krenem padati.

Kome se obraćaš kada nisi „sva svoja“?
Obratim se svom mužu, mami, najbližim prijateljicama, ali i psihologu. Vrlo često kada izgovorim nekome na glas ono što me muči, odjednom to nešto postane vrlo malo ili nestane.

Koja je tvoja omiljena „hrana“ za duh/telo/um?
Prvo mi je palo na pamet plesanje u mraku s mužem kada nam kćer zaspi. Ima nešto u tom miru, tihoj glazbi, toplini tijela i pucketanju parketa pod našim nogama. Volim duge šetnje prirodom jer mi one raspetljaju sve zapetljane misli. U šetnjama volim fotografirati jer na taj način živim u momentu koji pokušavam zabilježiti. Igranje s kćeri, šetnje s njom i razgovori. Kuhanje, sporo, dugo kuhanje, a onda i svjesno uživanje u svakom zalogaju. Istezanja raznih vrsta kako bi postala svjesna svakog djelića svog divnog tijela. Zahvalnost u rano jutro i prije nego idem leći. Sve što je „slow“ jako dobro djeluje na mene, ali i na moju okolinu.

Omiljeni dnevni ritual?
Kuhanje čaja, priprema obroka, umivanje hladnom vodom, oblačenje u 100% second hand outfit, fotografiranje, pisanje, planiranje svega, odlazak po kćer u vrtić, šetnja, igranje s njom, vrijeme za mamu i tatu i večernje slušanje glazbe.

Ima li razlike u tvojim rutinama kada si na selu ili u stanu u gradu?
Moji zahtjevi su jednaki pa se trudim da nema razlike u rutini, ali svakako je ljepše kada sam na selu jer tamo su jutra i večeri svakako drugačije. Postoji taj jedan mir i tišina koji se teško pronalaze u gradovima. Voljela bi kada se odselimo na selo uvesti u rutinu recimo jutarnje hranjenje psa, mačke, koza i kokoši, eh, to bi onda bio život.

Na koji način nagrađuješ sebe?
Nagrađujem se svakodnevno svakom pozitivnom odlukom koju donesem – kuham zdravo, odlazim u šetnju, ustajem rano, opraštam, dajem si vremena, volim se baš kakva jesam, nježna sam
prema sebi, nježna sma prema drugima, svjesna sam kada moje misli dolaze iz ega…

Šta radiš kada „ne radiš ništa“?
Možda je do mene kao osobe ili možda do horoskopskog znaka (blizanac), ali ja i kada ne radim ništa, radim nešto. Zapravo najbolje ideje i najbolji projekti proizašli su iz mog dokoličarenja. Ležim na ljuljaški u dvorištu dok kćer spava, grickam grožđe i čovjek bi svakako zaključio da ne radim ništa, ali moj mozak stvara. Zato često volim „ne raditi ništa“ jer si u tim trenucima dopustim da lutam i maštam, bez brige i ograničenja.

Najbitnija lekcija kojoj te je naučila 2020. godina?
Naučila me da živim iz dana u dan, iz trenutka u trenutak i budem zahvalna. Ne mogu predvidjeti potres niti nečiju smrt, apsolutno ništa od toga nije u mojim, a ni u ničijim rukama. Jedino što mogu je svjesno živjeti svaki dan, svaki trenutak i pamtiti ih dok god me glava služi i zahvaljivati na tome. Život je toliko čarobniji kada ne letimo kroz njega.

Preporuči nam dobru knjigu/pesmu/film/seriju/igricu/podkast/newsleter/blog?
Dobra knjiga:„Autoimuni nutrivor – kuharica bez alergena“, autorica Ivane Zovak i Petre Krolo kao odličan vodič ka boljem, zdravijem životu. Prepuna je konkretnih informacija, savjeta i recepata. „Umijeće dokolice“, autora Hermana Hesse-a je knjiga kojoj se vratim svakih nekoliko godina i uvijek u njoj pronađem nešto novo o njoj i o sebi. Pročitala sam je prvi put s 12 godina i toliko mi je tada imala smisla na svoj način. Dobra pjesma: Richard Swift: „Broken Finger Blues“ Obožavam pjesme koje su kao kazalište s raznim kulisama i ovo je jedna od njih. Toliko puna, toliko ljudska, toliko predivna! Brent Cobb: „Keep ’Em on They Toes“ Slatka pjesma, slatkog izvođača. Muž i ja obožavamo country i ovo je jedna od pjesama koju si često pustimo i ljuljuškamo uz nju. Nisam baš od serija, a ni od filmova, ali pogledala sam jedan divan film nedavno, a zove se Wild Mountain Thyme. Jako sladak, životan i polagan film. Ako volite spore filmove, uvijek preporučim bilo koji film Adreja Tarkovskog. Vjerujte mi da vrijedi pogledati. Od podcasta slušam samo The Joe Rogan Experience na Spotify-u i uvijek se iznenadim nevjerojatnim gostima.

Podeli sa nama jedan svoj san kome ćeš u ovoj godini dati krila?
Ove godine ću se odvažiti i potpuno posvetiti fotografiji. Fotografiji na moj način. Prošle godine sam se našla u blokadi zbog mnoštva sadržaja koji mi svakodnevno iskače posvuda i zapala sam u nekakvo stanje u kojem sam mislila da to o čemu sanjam nema smisla jer svijet je prepun fotografa, ali kada maknem sve te sumnje i pitam samu sebe „Ivana, što TI želiš?“, uvijek je odgovor fotografija. Držite mi fige.

Share

• Tweet
• Pin It