Ovog ponedeljka u rubriku Pisci preporučuju nam stiže književnica, prevoditeljka, urednica i redovna profesorka angloameričke književnosti Tatjana Bijelić koja je za čitaoce Plezira izdvojila nekoliko trenutnih književnih favorita.
Tatjana Bijelić je redovna profesorica angloameričke književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, književnica, prevoditeljica i urednica naučnog časopisa Filolog. Objavila je brojne naučne i stručne radove, nekoliko monografija, tri zbirke poezije (Karta više za pikarski trans (2015), Dva puta iz Oksforda (2009), Rub bez ruba (2006)), kao i roman Dlake na jeziku (2024) i roman u stihu Rihtanje rebra (2025). Dobitnica je nagrade „Risto Ratković” za najbolju knjigu poezije na prostoru Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine (2016) i nagrade „fra Grgo Martić” za najbolju knjigu poezije u BiH (2015). Godine 2012. bila je pobjednica BiH izbora za Evropski pjesnički turnir, a nagradu „Ljupko Račić” za pjesnički prvenac osvojila je 2006. godine. Zastupljena je u antologijama i zbornicima, prevođena na njemački, engleski, slovenački, makedonski, mađarski i danski jezik.
Preporučiti samo nekoliko naslova u moru izvrsnih knjiga težak je zadatak. Zato i ovog puta pribjegavam metodi priručnog izbora. Uzimam neke od knjiga koje su mi trenutno pri ruci, na radnom stolu, kao i knjigu koju sam upravo pročitala. Nisam birala nasumično, ali moralo je biti brzo, da se ne zaglavim u lavirintu pretjeranog razmišljanja. U svakom slučaju, radi se o knjigama koje su na mene ostavile snažan utisak. Neki naredni izbor vjerovatno bi bio drugačiji.
Margaret Atwood i Douglas Preston (ur.): Četrnaest dana – zajednički roman 36 autora
(prev. Mihaela Velina), Profil, 2024.
Četrnaest dana je ambiciozan romaneskni projekat i ,,književni događaj” Američkog društva pisaca. Zamišljen je i ostvaren tako da uvezuje najrazličitije originalne priče trideset šest američkih i kanadskih autora u jedinstvenu cjelinu, koja bi predstavljala omaž ljudskoj solidarnosti i ljekovitosti pripovijedanja u turbulentnom periodu borbe sa koronavirusom. Okvirna radnja romana smještena je u sam početak pandemijske izolacije na njujorškom Menhetnu, krajem marta 2020, kada se na krovu jedne stambene zgrade počinju okupljati stanari koji lupaju loncima u znak podrške medicinskim radnicima. Osim što izvode svoj predvečernji ritual, stanari se u narednih četrnaest dana međusobno hrabre i povezuju, uživajući u piću i zalasku sunca, ali i u neiscrpnom pričanju i slušanju upečatljivih i začuđujućih priča, koje krišom snima i zapisuje kućepaziteljka zgrade.
Širok dijapazon narativa i raznovrsnost kulturoloških markera, kao i pluralitet rasnih, etničkih, vjerskih i rodnih identiteta okupljenih na istom mjestu u isto vrijeme, jasno oslikavaju melting pot samog Menhetna, ali i nagovještaje tragedije koja dobija jednu novu dimenziju neočekivanim epilogom. Zbog svoje zahtjevne stukture, ovo zasigurno nije roman koji se čita u jednom dahu. Njegova pripovjedačka razuđenost, osnažena naracijom Margaret Atvud, Eme Donohju, Dejva Egersa, Džejmsa Šapira, Roksane Robinson i mnogih drugih, stvorena je za čitalački užitak koji traje.
U diskusiji sa studentima periodično se osvrnem na tri kapitalna romana iz osamdesetih godina prošlog vijeka, u kojima su odnosi majki i kćerki, pretkinja i potomkinja, muškaraca i žena, postavljeni u šire civilizacijske kontekste rase, totalitarizma i transnacionalnih migracija.
Toni Morison: Voljena (prev. Dijana Radinović), Laguna, 2013.
Roman Voljena (Beloved, 1987) duboko je potresna priča o strahotama ropstva i sramnoj dehumanizaciji čovječanstva. Autorka Toni Morison, prva Afroamerikanka kojoj je dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, maestralno je povezala motive kolektivnih zlostavljanja, majčinske ljubavi u ekstremnim okolnostima, čedomorstva i gubitka identiteta s gorućom potrebom raskrinkavanja robovlasničkih privilegija i suočavanja s duhovima prošlosti preko simbolike egzorcizma i regeneracije.
Margaret Atvud: Sluškinjina priča (prev. Goran Kapetanović), Laguna, 2006.
Ništa manje zastrašujuća predstava ljudskog sunovrata ispisana je perom Margaret Atvud u obliku distopijskog romana Sluškinjina priča (The Handmaid’s Tale, 1985), čija se popularnost nastavlja brojnim obradama i ekranizacijama. Riječ je o kulturološki prepoznatljivom konceptu ropstva unutar aluzivno zamišljene militarne teokratije Gilijad, u kojoj su žene lišene ekonomske nezavisnosti, kao i prava na obrazovanje i raspolaganje vlastitim tijelima. Stavljene u nemilost brutalnog režima, koji im oduzima slobodu djelovanja i manipuliše njihovim reproduktivnim funkcijama, žene Gilijada postaju jedan obezličen, rascjepkan i pokoren kolektiv. Njihova potpuna podređenost militarnom patrijarhatu upozorava na razne vidove ekstremizma i radikalizma koji vrebaju u sferi ljudskih prava širom svijeta. Premda Voljena i Sluškinjina priča obiluju sumornim slikama sudbina obespravljenih, njihove narative ropstva ispričale su one koje su preživjele u inat okolnostima.
Ejmi Tan: Klub radosti i sreće (prev. Dijana Radinović), Laguna, 2020.
Klub radosti i sreće (The Joy Luck Club, 1989) roman je koji se u nešto manjoj mjeri dotiče tragičnih civilizacijskih tema, ali nam donosi široku lepezu kulturnoistorijskih okvira u čijem su središtu porodični odnosi generacijâ majki i kćerki. Djelimično autobiografski, roman tematizuje iskustva pretkinja i savremenica kinesko-američke autorke Ejmi Tan. Šesnaest međusobno povezanih priča majki rođenih u Kini i njihovih kćerki, koje pripadaju drugoj generaciji kineskih emigranata u Sjedinjenim Državama, govori mnogo o sukobu različitih jezika i kultura, kao i o traumama nasljeđa, međugeneracijskom nerazumijevanju, matrofobiji, muško-ženskim odnosima, ali i blagodatima pripovijedanja. Ovo slojevito prozno djelo može se posmatrati i kao roman o Istoku i Zapadu kroz prizmu sinhronih i dijahronih ženskih identiteta.
Dubravka Ugresic: The Ministry of Pain, Telegram, 2008.
(Dubravka Ugrešić: Ministarstvo boli, Fabrika knjiga, 2004.)
Nakon višegodišnjeg izbivanja s police gdje držim literaturu o egzilu, nedavno mi je vraćen ovaj rado čitan roman intrigantnog naslova. Prvi put susrela sam se s verzijom na engleskom jeziku, prilično davno, kada sam intenzivnije proučavala narative izgnanstva i migracija. Specifična pozicija Tanje Lucić, mlade profesorke književnosti rođene u Zagrebu, kao i životne priče studenata koji su ratnih devedesetih prisilno ili samovoljno migrirali s prostora nekadašnje Jugoslavije u Holandiju i druge evropske države, pružili su mi uvid u šire kontekste balkanskih egzodusa i pojma bezdomnosti. Poput mnogih ljubitelja Dubravkinog cjelokupnog prozno-esejističkog opusa, uživala sam u hrabrim prepletima autobiografskog i fiktivnog, kao i u sveprožimajućoj ideji rekonstrukcije i prezervacije sjećanja preko zajedničkog akademskog projekta pripadnika podijeljenih nacija. Zalazeći u prostore jugonostalgije obiljem pojedinačnih priča, Ministarstvo boli tematizuje fantomske prostore cjelovitosti i gubitka, kao i moduse suočavanja s ratnim traumama i politički nametnutim dislokacijama. Tu je i kriza identiteta. U krupnom planu su i izazovi snalaženja u stranoj zemlji, peripetije zajedničkog i tuđeg jezika, te pomalo iščašen ljubavni odnos glavne junakinje i jednog od studenata. Imajući u vidu da je Ministarstvo boli zapravo naziv sadomazohističkog seks-šopa u kojem radi nekoliko aktera ove priče, čitaoci mogu samo da naslute prirodu i oblike egzilantske boli u neravnopravnim međuodnosima privatnih i javnih sfera.
Ana Bolava: Pripovedač (prev. Milka Kovačević), Imprimatur, 2025.
Kada prošlost i nasljeđe postanu zarđalo sidro i omča oko vrata, životi novih naraštaja stagniraju i zamiru u strahu. Ta misao nametala mi se više puta tokom čitanja ovog izuzetno taktilnog i slojevitog romana Ane Bolave, češke autorke mlađe generacije, čiji pripovjedač vješto žonglira detaljima odrastanja dvojice braće, njihovih rivalstava, reminiscencija i tereta podzemnog prokletstva. Nakon djedove smrti, testamentom je zapisano da staro porodično imanje u zabačenom dijelu provincije nije na prodaju. Ukleta kuća s tamnim hodnicima i razjapljenim ključaonicama, a uz nju kompostna humka pod kojom živi gigantski crv, kao i kamenolom u čijoj dubini obitava svijet hladnih tajni, tjeraju potomke da na različite načine ruju po davnim legendama. Očaravajuća struktura ovog djela, u kome su likovi marionete predačkog predanja, pripovjedača i sveprisutnog bjestvinskog crva, obiluje motivima udvajanja, preplitanja i poistovjećivanja. Pripovjedač kao nepoznata sjenka, svevideći hor, orkestrator zbivanja i višeglasja, koji hoda na dvije i četiri noge i ostavlja duboke tragove, transformiše se u elementu vjetra od stvorenja-nestvorenja do ljudskog alter ega i crva kojeg je izmislio. U varljivo tkivo teksta on ugrađuje promaje, potrese, snoviđenja, prelaske u paralelne svjetove, da bi pred kraj ušao u direktan sukob s jednim od braće, sukob koji podsjeća na vanserijski okršaj kapetana broda i morske nemani iz Melvilovog romana Mobi Dik, s tim što umjesto tragičnog kraja dobijamo priču autentičnog pripovjedača koji poništava djedovsku kletvu.
Ivančica Đerić: Zombi-kombi jezdi regionom (Književna radionica Rašić, 2024) i Tamo na nebu jedu svoj kupus (Rende, 2021)
Ove dvije knjige pjesama, kao i ostala poetska i prozna ostvarenja Ivančice Đerić, autorke bosanskohercegovačkog porijekla s prebivalištem u Torontu, dokaz su drevne mudrosti da vidimo bolje i jasnije sve od čega se odmaknemo dovoljno daleko.
Uronjena u balkanske izraze i mentalitete, a napisana u višestrukom egzilu u Kanadi, na srpskohrvatskom kao maternjem jeziku, ova lucidna, neodoljivo ritmična, kulturološki raskošna poezija širokih jezičkih dometa predstavlja u isto vrijeme zastrašujuće tačne i komične refleksije dugogodišnjih ličnih i kolektivnih zabluda, strahova i tragedija. Vještim prepletima motiva iz bezličnog života u tuđini i slikâ opustjelog zavičaja, te punokrvnim predstavama korumpiranog mizoginog društva, Đerić bespoštedno kritikuje društvene strukture moći. Njeni intenzivni stihovi, podjednako aktuelni i univerzalni, humoristični i potresni, savremeni i folklorni, rastaču se, skupljaju i grme u svom hibridnom, transatlantskom maniru. Usađena u riznicu izvornog jezika, rastezljive pupčane vrpce i dubokog korijenja, ova poezija je iskričavo mentalna i bolno tjelesna, beskompromisna. Bilo da se čitaju u tišini, slušaju ili izvode, pjesme Ivančice Đerić izražavaju rascjep i ambivalentnost lirsko-epskog nomadskog subjekta, izazivajući jake emotivne reakcije kritike i publike, a namijenjene su svima koji na našim prostorima osjećaju i promišljaju.
