Ovog ponedeljka u rubriku Pisci preporučuju nam stiže nagrađivana pesnikinja Snježana Vračar Mihelač. Za čitaoce Plezira napravila je fantastičan izbor poezije i proze regionalnih autora, a kako sama kaže ovog puta u njenom fokusu su žene. Čitajmo žene!
Snježana Vračar Mihelač, rođena je u Puli. Objavljuje u zbornicima, literarnim časopisima i internetskim portalima. Dobitnica je treće nagrade za priču Treptaj u sklopu tribine Književni petak i natječaja Zagrebu – riječju i slikom, te zlatnog priznanja literarnog natječaja Sosed tvojega brega 2020-2021. Rukopis Kad zatvorim oči vidim modro, pobijedio je na VIII Presingovom konkursu za najbolju neobjavljenu zbirku pjesama i krajem 2022. godine izašao kao njen literarni prvenac. Pjesme su joj nagrađene u sklopu međunarodnog natječaja Zana Literature Festival III. Poema Pozdrav s oslobođenog teritorija osvojila je treću nagradu 54. književnog natječaja Susret riječi Bedekovčina. Pjesmom Jugoplastika osvojila je prvu nagradu za poeziju na regionalnom natječaju časopisa Ulaznica. Pjesme su joj prevedene na slovenski, engleski, makedonski i albanski jezik. Živi i radi u Ljubljani.
Uz obavezne klasike iz kućne biblioteke, volim podržati i kupovati knjige regionalnih autora. To činim i zbog aktualnosti – ne treba čekati da budu dostupne na jezicima koje čitam i na police stižu još vruće iz tiskare, a dopada mi se i taj posttranzicijski/posttraumatski kaos u našim glavama. Za višetomne romane nažalost nemam više strpljenja, no zadovoljna sam što nije bilo tako u formativnom razdoblju. Istaknuto mjesto u mojoj kućnoj biblioteci ima poezija – njoj se uvijek vraćam.
Moja prva knjižna preporuka je Mejno stanje, najnovija zbirka pjesama Lidije Dimkovske. Vrlo je potresna i djeluje kao magnetna rezonanca današnjeg društva. Lidija piše na makedonskom jeziku kojeg nažalost ne razumijem u dovoljnoj mjeri, a onda je najviše volim čitati u prevodu Aleša Mustara tj. slovenska izdanja njenih knjiga.
Odlični literarni prvenci sasvim zasluženo dominiraju mojim policama. Jedna od takvih je zrela, istančana i vrlo aktualna zbirka Samoumevno Natalije Milovanović, izašla pri izdavaču Aleph 2021. u Ljubljani. Budući da Natalija prevodi i piše dvojezično podjednako dobro, nadam se da ćemo je uskoro čitati na BCHS jezicima.
Črna skrinjica, slovenski nezavisni izdavač, je u dvije godine postojanja objavio brojne hrabre i nekonvencionalne pjesničke zbirke, a moram napomenuti da su sve knjige izdavača divno oblikovane. U Črnoj skrinjici je objavljena i zbirka Trgetanje Pina Pograjca, u kojoj otvoreno, spretno i smjelo piše o bolnim i tabuiziranim temama.
Neizmjerno se veselim pjesničkom prvencu slovenskoj literarnoj javnosti već dobro poznate Tanje Božić. Zbirka poezije Vejo po vejo (LUD Literatura) bi trebala izaći svakog trenutka. Tanja se vješto igra riječima, pri njoj sve počinje s idejom, dosjetkom i slikom, a poezija je očišćena svakog viška.
Selma Skenderović u svojoj zbirci priča Zakaj molčiš, Hava? progovara o važnoj temi diskriminacije doseljenika i ostalih marginaliziranih grupa.
Alena Begić, je autorica koja živi u Sloveniji, piše na BCHS jezicima, a njena je knjiga Dan za ispravljanje, izašla pri izdavaču Durieux. Alena piše začudno, a njene su priče neobične, bizarne i kako u opisu knjige stoji „s iščašenim humorom”.
Što se tiče autorica koje žive i pišu u Sloveniji, zaokružujem preporuku za čitanje sjajnim pjesnikinjama Anjom Zag Golob, čija su zbirke Izdržaj u zgibu i Da ne prevedene na BCHS jezike, te Ninom Dragičević, autoricom brojnih nagrađenih knjiga, između ostalog poeme Ljubav reče greva, koju možete poslušati ovdje.
Burnu „poema vs. roman” raspravu, je u javnosti potaknula knjiga Milene Marković Deca, a tematski i formom joj je slična, mada atmosferom različita Smiljko i ja si mahnemo Eveline Rudan. Ta „balada na mahove” je topla i duhovita, te emocionalno potresna knjiga na temu prijateljstva, odrastanja i prolaznosti napisana na čakavštini. Knjizi je priložen i mali rječnik istarskog dijalekta.
Ukoliko niste čitali Nadu Topić i njenu pjesničku trilogiju Otac, Sestra i Majka, to je moja sljedeća preporuka, a ovdje je manji izbor njene poezije.
U isti nostalgično-emotivan registar smjestila sam pjesnikinju VItomirku Trebovac, a Sve drveće sva deca i svi bicikli u meni sedam godina od izlaska i dalje mi je jedna od najdražih zbirki. Kao i kod Nade Topić, Vitomirkina poezija odiše vedrinom i ljudskošću, naprosto, čovjek bi se nastanio da zauvijek ostane negdje među njihovim stihovima.
Sjajna je Reci vatra, zbirka poezije Selme Asotić a doživljavam je kao antiratnu i feminističku knjigu koja beskompromisno traga za smislom i istinom.
Volim čitati i blizak mi je senzibilitet Aleksandre Jovičić i Katarine Fiamengo. S knjigom Pioniri maleni mi smo morska trava Andree Popov Miletić dijelim istu začuđenost, doživljaj mora i Jadrana, te odrastanja u Jugoslaviji.
U segmentu emotivnih preporuka, moram spomenuti dragu Fridu Šarar, kojoj zavidim na pjesmi Jebo vas jezik. Dugo sam promišljala o drugosti u jeziku, a Frida je zakucala i na tu temu nemam više ništa dodati. Frida piše sočno, bez okolišanja, kalkuliranja i prenemaganja. Višnja Begović je još jedna meni draga autorica, nedavno je pod okriljem Enklave objavila Džet leg, knjigu o njenom američkom iskustvu, međuidentitetima i međuprostorima.
Literatura otpora, feministička i angažirana igraju značajnu ulogu u mom životu. Ljubljanu je u oktobru posjetila Catherine Malabou, a tim povodom je prevedena i njena knjiga Izbrisani užitek (Maska, 2023).
Sa svog nedavnog putovanja u Novi Sad donijela sam i dvije vrlo važne knjige izašle pri Omladinskom centru CK13, Govorila sam samo istinu i ništa nisam prećutala Sojourner Truth u prevodu Ivane Maksić i Hrabrost da se Bude i Ode Mary Daly koju su priredili i preveli Milena Milojević i Borislav Prodanović.
U moju angažiranu policu spadaju i Pesmi, Pat Parker, u prevodu Nataše Velikonje, kao i zbirka Rite Dove U autobusu s Rozom Parks, izdavača Imprimatur.
Početne koordinate i Lovostaj Monike Herceg, pokrenule su u meni lavinu promjena, ako još niste, krenite s Monikom u preispitivanje vlastitog ishodišta i identiteta.
Dok ovo pišem, inspirirana performansom This is my truth, tell me yours, uživam u esejima Jasne Jasne Žmak; temama poput rodnog identiteta, seksualne orijentacije i demistifikacijom „onih stvari”, okupljenim u knjizi logičnog naslova One stvari. Knjiga među ostalim poručuje i da je osobno uvijek političko. Kad smo kod suvremene kulture, eseja, hrabrosti i emancipacije to mjesto je rezervirano i za Susan Sontag, Joan Didion, Dubravku Ugrešić i Svetlanu Slapšak.
Pošto sam odnedavno „mačkarica”, s posebnim zanimanjem sam pročitala svježe izašlu knjigu Moje mačkoljubne zgodbe, pri izdavaču Kulturni centar Danilo Kiš iz Ljubljane, koja otkriva detalje iz suživota mačaka i Svetlane Slapšak, kroz njen osebujan životni put.
Dubravku Ugrešić obožavam i njoj se neprestano vraćam. Zadnje sam pročitala Brnjicu za vještice, osvrt na četrdeset godina zajedničkog života autorice i Štefice Cvek – literarnog lika, te razgovor Dubravke s teoretičarkom književnosti i feministkinjom Merimom Omeragić.
Čitam još jednu veliku ženu, Annie Ernaux. Izdavačka kuća Štrik objavila je brojne njene prevode, a tko se s Annie nije susretao, predlažem da započne sa Godinama.
Knjižnu policu sam obogatila i slovenskim prevodom eseja Vlastita soba (Lastna soba, Virginia Woolf, CF, 2023), a teza da žena za literarno stvaranje treba sitnice poput vremena, novca i vlastitog prostora nikad nije bila aktualnija nego danas. Na popisu za kupovinu mi je i njen Dnevnik spisateljice (Fraktura), u prevodu Ande Bukvić Pažin.
Dok bi prethodne preporuke mogle nositi naslov „Čitati žene” i literaturu koja ima moć senzibilizirati, ali i osnažiti na promjene, drugi dio preporuka moram započeti sa nedavno preminulim Danijelom Dragojevićem. Njegova posljednja knjiga Kasno ljeto, odavno je rasprodana, stoga za susret s njime treba posjetiti knjižnice; pretpostavljam da se u onim koje drže do svog ugleda može naći nešto iz pjesnikovog osebujnog opusa. Samozatajni Dragojević je unikatna pojava na literarnoj sceni, a o njegovom stvaralaštvu još nije rečeno zadnje.
Smještam ga uz bok s neprežaljenom Wislawom Szymborskom i Adamom Zagajewskim, autorima koji su utjecali ne samo na moje pisanje, već i poimanje života. Logičnim slijedom dolazim do Georgija Gospodinova i zbirke kratkih kratkih priča Sva naša tijela, forme koja me strašno uzbuđuje, vjerovatno i zbog profesionalne deformacije – već godinama radim kao copywriter, te romana Vremensko utočište koji nastavlja srozavanje svijeta udesno i novodobno nazadnjaštvo, tj. kolektivno sjećanje ili još bolje kolektivni zaborav. Obje knjige odnedavno možemo čitati na našim jezicima.
Roman Niko nije zaboravljen i ničega se ne sećamo, žanrovski se svrstava u detektivske, međutim ta knjiga nudi puno više i čita se slojevito. Mirjana Drljević je uspjela ono što kod literature najviše volim, sve joj vjerujem. Zaokružen Mirjanin prvenac (ah, kako ta žena piše), knjiga je koju sam pročitala gotovo u dahu, što ne govori o njenom obimu, već koliko drži pozornost čitatelja.
Draga mi je i zbirka kratkih priča Srđana Gavrilovića Nemoj ići u Anderlecht. Ispunjava me u onom segmentu gdje je nastala praznina prijevremenim odlaskom Bekima Sejranovića.
Ponoćni glagoli Marka Pogačara, jedna od najboljih zbirki poezije na ovim prostorima 2023. godine. Uz Marka bih svakako preporučila i meni vrlo blisku poeziju Petra Matovića, posebno knjigu Ne hleb, već morfijum (Durieux). Antej Jelenić je nakon zbirke Stalak za svijet, ove godine izdao novu knjigu, Ultrazvuk, koja je također na mom popisu to-read i jedvačekanje. Na istom popisu nalazi se i Vejavica, Ivane Maksić.
Započela sam čitanje Vile Fazanke Bojana Krivokapića; čita se fino, ljubav je na prvi pogled i ne govorim samo o predivnim koricama. To što čitam nekoliko knjiga istovremeno, ne pomaže u usredočenosti i brzini, ali nema mi pomoći.
Dokotrljala sam se do meni možda i najvažnije kategorije – knjige koje bih rado čitala u skorijoj budućnosti, npr. prevedenu pjesnikinju Dorianne Laux. Veselim se i budućim knjigama Tamare Kovačević, pronicljivim i duhovitim pričama s odličnim dijalozima i istančanim smislom za detalje, te Biljane Žikić, pjesnikinje koja piše meni vrlo blisku društveno osvještenu i budnu poeziju. Posebno cijenim literaturu u migraciji, ima drugačije poglede, dublje uvide, a nepravedno, treba joj više snage da prodre na književna tržišta.
Na kraju, sasvim slučajno, ali s neskrivenim zadovoljstvom primjećujem da je među mojim preporukama puno više autorica nego autora. Čitajte knjige i čitajte žene!
