U moru aktuelnih književnih preporuka domaćih izdavačkih kuća, blogera i novinara često se mogu naći isključivo novi naslovi u cilju promocije istih. Imajući u vidu da su takve liste najčešće banalne i usmerene na promotivne sadržaje, u Pleziru svakog ponedeljka možete uživati u rubrici pisci preporučuju u kojoj ćete saznati šta vaši omiljeni pisci čitaju. Naši dragi gosti, pisci koje volimo, pričaće nam o književnim naslovima i autorima koje sa uživanjem čitaju i preporučuju svojim prijateljima. Ovog ponedeljka u gostima nam je Slađana Nina Perković, novinarka i književnica, autorka zbirke priča Kuhanje.
Nakon što sam se neko vrijeme dvoumila (naravno da su mi prvo na pamet pali Kiš, Vulf, Salindžer, Ćopić…, ali onda, kažem sebi, ko voli književnost i čita, tu neće otkriti ništa novo, a nema veće sreće, nego otkriti dobru knjigu) odlučila sam vam preporučiti pet knjiga koje sam nedavno pročitala. Biće ovo mali miks sastavljen od jedne domaće autorice, policijskog romana, odličnih priča jedne književnice koja je postala poznata tek nakon smrti, grafičkog romana i knjige koju je teško svrstati u bilo koju kategoriju (hajde da kažemo da se radi o malom umjetničkom djelu).
Daša Drdić – Doppelgänger
Knjiga „Doppelgänger„ Daše Drndić sastoji se od priča „Artur i Isabella” i „Pupi”. Ove dvije priče potpuno nezavisne jedna od druge, na kraju se ipak prepliću, noseći u sebi prizvuk tragičnog (kao što su, uostalom, i naši životi u zemlji u kojoj države traju kraće nego čovjekov vijek). Ukoliko niste upoznati sa pisanjem Daše Drndić, preporučujem vam da pročitate i „Sinnenschein” i „Canzone di guerra”. Uostalom, ako uzmete čitati bilo koju knjigu Daše Drndić, nećete pogriješiti.
Lucia Berlin – Priručnik za spremačice
Lucia Berlin se udavala tri puta, bila je majka četvoro djece, radila je najrazličitije poslove od spremačice do medicinske sestre, borila se s alkoholizmom, išla na rehabilitacije, ponovo tonula u ovisnost i, usput, pisala priče. A kakve su samo te priče! Odrastanje u rudarskim naseljima Aljaske, djetinjstvo u Teksasu tokom Drugog svjetskog rata, povlaštene godine u Čileu, posao medicinske sestre u hitnoj pomoći, centri za detoksikaciju i ostali djelići njenog haotičnog života, stali su u četrdeset i tri priče koje se nalaze u ovoj knjizi. Nažalost, Lucia Berlin je doživjela književnu slavu tek nakon smrti. Na poleđini „Priručnika za spremačice” piše: „Vjerovatno najbolja spisateljica za koju nikada niste čuli”. Ova zbirka priča dođe kao sjajna napomena da trebamo više čitati knjige napisane iz ženske perspektive.
Melba Escobar – La Caza de la Belleza
Knjigu kolumbijske književnice Melbe Escobar (u prevodu na francuski) sam našla u biblioteci, u dijelu rezervisanom za policijske romane. Nikad ne čitam policijske romane i nemam pojma kako sam zalutala među njih. Uglavnom, čim sam otvorila knjigu, nisam je mogla prestati čitati. La Caza de la Belleza je luksuzni kozmetički salon u Bogoti u kome je Karen jedna od najpopularnijih kozmetičarki. Jednoga poslijepodneva joj na depilaciju dolazi tinejdžerka koja ima sastanak u hotelu sa novim momkom. Sutradan djevojku pronalaze mrtvu, a njenu smrt proglašavaju za samoubistvo. Njeni roditelji pokušavaju saznati šta se zapravo desilo i unajmljuju privatnog detektiva. Trag vodi do sina korumpiranog političara. Bolno je i ne služi ničemu znati istinu, ako pravda ne može biti sprovedena, rekao im je privatni detektiv kojeg su unajmili. Ali ovo je samo jedan sloj priče. Ovo je prije svega priča o kolumbijskom društvu, o položaju žena, koji će vam ostaviti gorak ukus u ustima. („Bojala se. Ipak, navika koju je imala da bude poslušna, da ugodi, da nikome ne protivriječi, sprečavala ju je da se pomjeri”, moj prevod). Kada bismo izmijenili imena glavnih likova i ulica, radnja romana bi se komotno mogla dešavati i bilo gdje na Balkanu. Ne vjerujem da je knjiga prevedena ni na jedan od BHS jezika, pa ako neki izdavač čita ove redove, ovo je iskrena preporuka.
Sophie Calle – Histoires vrais
Nisam sigurna da li je i ova knjiga prevedena na bilo koji od naših jezika. Ipak, moram je uvrstiti u ovu listu. „Istinite priče” nisu ni roman ni zbirka kratkih priča. Ova knjiga, je zapravo mali umjetnički performans u nastajanju. Objavljena je prvi put 1994. godine i od tada redovno izlaze nova izdanja koje Sophie Calle dopunjava novim crticama iz svog života. Neke od tih crtica su prlično zabavne i smiješne, neke prilično tužne i okrutne. Sophie Calle je, inače, jedna od najpoznatijih francuskih konceptualnih umjetnica. Jednom je, tako, pratila potpunog stranca koga je srela na ulici. Bilježila je njegova kretanja, fotografisala, i bila toliko uporna u tom poslu da je na kraju, čak, završila u Veneciji. Drugom prilikom, nakon što je na ulici pronašla izgubljeni telefonski imenik, odlučila je, prije nego što ga vrati vlasniku, nazvati sve njegove kontakte i saznati o kakvom se čovjeku zapravo radi. Napredak u njenom „istraživanju”, objavljivao je redovno 1983. godine, francuski dnevni list „Liberation”.
Riad Satouff – Arapin budućnosti
I za kraj, jedan grafički roman. Satouff čija je majka Bretonka (region u Franuskoj), a otac Sirijac, u četiri toma (prema autorovim riječima trebamo možemo još dva nastavka) donosi istinitu priču o odrastanju u Gadafijevoj Libiji, Siriji Asada starijeg i Francuskoj. Jedna sasvim zanimljiva knjiga o životu rastrzanom između Bliskog istoka i Francuske, i želje njegovog oca, inače doktora nauka, da sagradi vilu u svom rodnom selu u Siriji, kako bi dokazao familiji i komšijama da je postao neko i nešto.
