Pisci preporučuju omiljene književne naslove: Romana Brolih

Pleziru svakog ponedeljka uživamo u rubrici pisci preporučuju u kojoj saznajemo šta pisci čitaju. Naši dragi gosti, pisci koje volimo, pričaju nam o književnim naslovima i autorima koje sa uživanjem čitaju, preporučuju i poklanjaju svojim prijateljima. Ovog ponedeljka u gostima nam je Romana Brolih književnica čiju smo poeziju i prozu imali priliku da čitamo u Zarezu, Vijencu, Časopisu Re, Balkanskom književnom glasniku,Trećem Trgu, Autsajderskim fragmentima, Knjigomatu, pipschipsvideoclips i Večernjem listu gde je za priču „Ko je to došel Cilika?“ osvojila treću nagradu, a dve godine kasnije ušla u uži izbor s pričom „Mjesec dana prije danas“. Njena prva zbirka „Svemir u prahu” objavljena je 2011. na 16. Međunarodnom susretu izdavača „Put u središte Europe“ 2012. kada je zbirka nagrađena s mesec dana boravka u Bosanskoj kući gde je napisan deo zbirke „Tvoja mama ima dečka”. Krajem juna, izlazi i njena nova zbirka „Zapinjemo”.

Izabrala sam tri knjige koje sam nedavno pročitala, tri kojima se često vraćam i jednu koju još nisam pročitala, stiže mi ovih dana poštom i ja joj vjerujem, intuitivno. Zašto baš ove knjige? Zato što im je smrt blizu ili je već stigla, a znaju je pogoditi životom u glavu bez obzira na sve strahove i (s)lomove. Zato što ih čitate u dahu, a pritom ostajete bez daha. Zato što im rečenice krvare i vrište, a meni se to sviđa. Zato što te istovremeno ruše i dižu, pa ti poslije hodaj, bauljaj, tražeći rukohvate tamo gdje ih nema. Zato što te otvore za plač. Jer imaju ključ za ona vrata koja ne otvaram nikom, pa ni sebi. U najtežim trenucima suočavanja vraćaju se u djetinjstvo. Ne osuđuju, samo pričaju i pričom razbuđuju.

Ne bih previše o sadržaju već ću vam ih pokušati približiti onim što sam osjećala čitajući ih. Ionako je sve stvar senzibiliteta.

foto: Davor Ivanović

Irvin D. Jalom:„Krvnik ljubavi”

Jedna od knjiga kojoj se volim vratiti kad mislim da izlaza nema, kad glava krene kroz zid je „Krvnik ljubavi” Irvin D. Jaloma. Deset priča s psihijatrijskog kauča. Yallom me uspije ugurati u svaku od njih, sjednem s njima u sobu i prisluškujem. I dobro je, sve je dobro. Prisluškivanjem tuđih priča svoje bolje čujem. Promatrač sam i sudionik. Pokušat ću vas zavesti početkom prve priče:

„Ne volim da radim s pacijentima koji su zaljubljeni. Možda je to zbog zavisti. I sam žudim za takvim ushićenjem. Možda je to zato što su ljubav i psihoterapija u osnovi, neuklopive. Dobar psihoterapeut se bori protiv tame i traži prosvjetljenje, dok je romantična ljubav podržana misterijom i raspada se pred analizom. Ne sviđa mi se da budem Krvnik ljubavi.“

Od istog autora preporučila bih i knjigu „Schopenhauer kao lijek”.

Marijan Košiček:„U okviru vlastitog spola”

Knjiga kojoj se vraćam iz sličnih razloga je „U okviru vlastitog spola” doktora Marijana Košičeka. U nju sam se prvi put zaljubila sa 16 godina, ne znam kako se pojavila u kućnoj biblioteci mojih roditelja, ali bila sam jako sretna što postoji čovjek koji homoseksualnost ne doživljava kao prijetnju. I svoje pacijente ne želi izliječiti od homoseksualnosti nego od fobija i strahova koje su im priuštili ljudi oko njih.

Tomas Man:„Tonio Kreger”

„Tonio Kröger” Tomasa Mana, moja velika ljubav, moja slamka. Pojavi se svaki put kad mislim da sam ga izgubila. Tonio, razapet između želje da ga prihvate i nemogućnosti da bude prihvaćen jer krhkost je teret. I umjetnost kojoj služi i život kojem se želi prepustiti. Taj rascijep koji Tonio želi ublažiti prilagodbom ostaje na pokušaju. I baš kad sam pomislila da će pronaći odgovor kako pomiriti sebe i svijet on to nije učinio. „S umjetnikom je gotovo čim postane čovjek i počne osjećati.“

Lejla Kalamujić:„Zovite me Esteban”

Zamislite sliku, na slici je močvara, uže i vatra. Uđete u sliku i odmah krenete prema vatri, tamo provedete neko vrijeme dok ne zadobijete teške, neizdrživo bolne opekline, tada poželite uzeti uže i objesiti se ali vas močvara povuče k sebi, sanira vam rane i voli vas no ubrzo ostajete bez zraka i loš ste plivač, netko nevidljiv baci vam uže, prihvaćate ga, izađete iz močvare, mokri, nema druge nego ugrijati se pored one iste vatre. Eto to je knjiga Lejle Kalamujić, za mene. Urlik na bešumnom.

Senka Marić:„Kintsugi tijela”

Ovo je knjiga o bolesti, životu, samoći, udarcima, o nestajanju i odustajanju, ali drugih od tebe kada skuže da ti od sebe nećeš odustati bez obzira na strah i neizvjesnost koji su sve samo ne osuđujući. Ova je knjiga puna života. Senkin duh na momente zaustavlja dah, pa popiješ malo vode, pa nešto jače, pa plačeš, pa nisi svoj od te borbe i dvoboja, rukavice bačene i tebi u lice jer sve te podsjeća na vlastite užase i odustajanja. Poezija koja šamara nježnošću, pa i eros koji struji ovim romanom hipnotiziraju. Zato Senka Marić i ‘Kintsugi tijela’. Zamisli, roman o bolesti, a ne želiš da završi, skršena si, a ne želiš kraj. Jer kako god bilo i što god se dogodilo poraz je nemoguć.

Tea Tulić:„Kosa posvuda”

Kroz naizgled banalnu priču Tea ulazi baš tamo gdje mi nekako ne bi, jer to boli, pa boli kad te netko tako dobro udara stilom, premješta organe, napuni ih tugom, razvali gorkim humorom provali u podrum utrobe i onda te pusti. A tako piše, tako se sa smrću obračunava Tea Tulić. Potresnom lakoćom. ‘Kosa posvuda’ kao i ‘Maksimum jata’ iste autorice za mene su važne, predivne, prejake i prestrašne knjige.