Ovog ponedeljka u rubrici Pisci preporučuju gostuje književnica, prevoditeljka i profesorka engleske književnosti Olja Knežević.
Olja je radila i kao freelance prevoditeljka i novinarka na Radiju Brod, asistentikinja menadžera na projektu socijalne pomoći Danskog saveta za izbeglice, profesorka engleskog jezika i književnosti u podgoričkoj gimnaziji. Godine 2008. je magistrirala kreativno pisanje na Birkbeck koledžu Univerziteta u Londonu, a za svoj magistarski rad iste je godine dobila Overall Prize. Njena kratka priča Učionica (The Classroom) je objavljena 2009. godine u antologiji FREEDOM Amnesty Internationala uz priče poznatih svetskih autora. U periodu od 2010. do 2014. za magazin Art pisala je kolumne i priče od kojih je nastala zbirka Londonske priče juga, objavljena 2013. godine. Dosad je objavila romane Milena & druge društvene reforme, (Crna Gora, 2011.; Hrvatska, 2012.), Gospođa Black (Crna Gora, 2015.) i Katarina, velika i mala. Roman Katarina, velika i mala je na takmičenju izdavačke kuće Tisak media i V.B.Z-a proglašen najboljim romanom 2019. godine. Delo je prevedeno na engleski jezik i objavljeno kao Catherine the Great and the Small za Istros Books u Velikoj Britaniji 2020. godine.
Kada pišem nešto svoje, kao što je to sada slučaj, čitam samo određenu grupu knjiga, koja se sastoji od najviše njih desetak, uglavnom na engleskom jeziku. Te knjige budu raštrkane po stanu, tako da su mi uvijek pri ruci, jer iz njih, svaki put s istim optimizmom, pokušavam nešto uzeti, ako ništa drugo, barem dodatnu količinu materijala za podebljavanje takozvanog shit-detectora, za sopstvene pisanije, naravno, jer za tuđe sam pisanije, vjerujem, odavno ugradila jedan, prilično neprobojan, takav detektor.
Preporučiću ovdje nekolike od tih knjiga koje su mi uvijek pri ruci dok pišem svoje, a koje su prevedene i na neki od ovih naših jezika. Možda bih, u drugačijim okolnostima – zaljubljenost, ljeto, putovanje, povratak kući, pripreme za nešto određeno, neki određeni projekat – preporučila drugačiju grupu knjiga, ali sada mi ništa osim ovih dolje pobrojanih ne pada na pamet.
LJUBAVNIK, Marguerite Duras
Marguerite Duras, ili „to malo francusko čudovište”, kako ju je nazvala jedna moja prijateljica, Parižanka, ovaj je kratki roman, od stotinjak stranica, koji bi se mogao nazvati i novelom ili dužom pripovijetkom, isklesala iz svog prethodnog, debljeg romana „Brana na Pacifiku”. Hrabrost „ubijanja najdražih” isplatila joj se – Ljubavnik je njeno najpoznatije djelo. Što je kanila napraviti kada je uzela Branu i iz nje izvukla Ljubavnika? Kako i sama piše: „Povijest mog života ne postoji. To ne postoji… Prije sam govorila o jasnim razdobljima, onima koji su bili osvijetljeni. Ovdje opet govorimo o skrivenim djelovima te iste mladosti, nekim stvarima koje sam bila zakopala, izvjesnim osjećanjima, izvjesnim događajima koje sada izvlačim iz tame.” Sjene, znači; sjene su uvijek u osnovi magije pisanja. Duras se u Ljubavniku, svojim nevjerovatnim, muzikalnim, istovremeno i sjetnim i lucidnim i sanjarskim i tvrdim tonom, i sa neophodne distance, fokusira na sebe kao petnaestogodišnjakinju koja prelazi rijeku Mekong i tako upoznaje svog prvog ljubavnika, dobrostojećeg Kineza, pa kroz taj fokus obrađuje toliko toga, obrađuje, čini se, čitav tadašnji svijet i vladajući svjetonazor, pa tako: zabranjeni odnos između odraslog muškarca i djevojčice, ali iz perspektive te djevojčice, koja je „s petnaest imala lice koje je nagovještavalo lice što će mi ga podariti alkohol u srednjim godinama mog života. Alkohol je učinio ono što Bog nije kanio, ubio me, ubio. To alkoholičarsko lice imala sam prije uživanja alkohola…”; zatim, i rasni, klasni i socijalni momenat, ali na način koji je san svakoga pisca, dakle tako da ona to svoje obrađivanje tema i društvenih momenata ne planira, ne želi, nego ga naprosto uspijeva pokazati jasno, kao na dlanu, zato jer je spleteno s istinom njenog iskustva, koje Duras u „Ljubavniku” duboko promišlja, kao sama sa sobom, i naizgled ne mareći hoće li biti objavljeno, a, opet, ne čini to ni naprosto dnevnički. Ovo malo remek-djelo može biti i priručnik o tome kako od onoga što nam je važno napraviti književnost, jer uz neprestanu potragu za nečim neuhvatljivim u sebi, književnost je i bespoštedno trijebljenje suvišnosti i neistine.
VRIJEME NOĆ, Ljudmila Petruševska
I ovaj bi se roman mogao nazvati novelom. Mislim da mi kratki romani pomažu dok pišem svoje, upravo zato što su surovo rezani, lucidni i pisani poput nekog hrabrog inaćenja, nešto kao „E, baš da vidim kako će mi proći ovaj eksperiment gdje ću paziti da samo sebe ne razočaram, a za sve ostale baš me briga…” I, premda se tome divim, nisam još uspjela skupiti takvu hrabrost, barem ne do sada, ali ne odustajem. Zato Petruševsku i držim uz sebe, i često nasumice otvaram njeno „Vrijeme noć”, što su, zapravo, zapisi izvjesne pjesnikinje Ane Andrianovne, s podnaslovom „Zapisi na rubu stola”, a pronađeni nakon njene smrti, u kojima ona, matrijarh napaćene obitelji, pokazuje svu kompleksnost odnosa i emocija unutar porodice, u ovom slučaju često i do gladi siromašne, čije sve članove ona mora hraniti i spašavati od raznoraznih nevolja koje život donosi. No, i odnosi u manje siromašnim, pa čak i imućnim obiteljima, od ovih se razlikuju samo u površinskim nijansama, a kod Petruševske ili Ane Andrianovne, jer roman je pisan u prvom licu, nema površinskog, ona odmah skače glavom u duboko, u vrtlog, potvrđujući poznati zakon pisanja „što intimnije, to univerzalnije”. Želim dodati da je za hrvatsko izdanje s ruskog jezika ovaj roman maestralno preveo Igor Buljan.
ORIS, TRANZIT, LOVORIKE, trilogija Rachel Cusk
Oduševljena sam genijalnošću i hrabrošću Rachel Cusk da nam u ovoj trilogiji pruži nešto sasvim originalno. Oris, Tranzit i Lovorike čitaju se kao da su, rekla bih, izvrnuti romani, kao kada se neka torba izvrne, pa joj i naličje i sadržaj vidimo na drugi način, u drugačijem stanju, položaju. Nakon što je zbog autofikcije u knjigama „Aftermath” i „A Life’s Work” bila izložena napadima, jer je pisala o svojim osjećanjima, u tom slučaju osjećanjima vezanima za brak i djecu, kao ne baš laganim poduhvatima, a koji su joj došli u vrijeme kada je ona za poduhvat više od svega htjela pisanje, Cusk se povukla i godinama tražila način da piše iz svog iskustva, a da se pritom „ne zamjera”, jer shvatila je da će se, kao žena pisac, opet nekome, ili cijelom svijetu, zamjeriti, to jest djelovati poput narcisoidne osobe, ukoliko nastavi uzimati iz sebe i pisati onako kako ona jedino želi pisati, a to je – bez laži. Cusk, naime, smatra da je pisanje kao pretvaranje da prethodno znanje ne postoji – prevaziđeno i neiskreno. Jer, ako pisac-svevideći-posmatrač više nije toliko zastupljen, na način na koji je to bio u, recimo, viktorijanskom romanu, pa ko je onda, u modernom romanu, to pripovjedačko Ja ili Ne-Ja, koje ima prethodno znanje o radnji, mjestu i likovima romana? Ako neko Ne-Ja piše roman, onda to, smatra Cusk, ne proizilazi iz proživljenog iskustva i stoga je lažno. Cusk je, stoga, pokušavala ne iznevjeriti sebe, pisati iz sebe, a istovremeno pronaći takvo osjetljivo mjesto pripovjedača u modernom romanu, gdje je pripovjedač, dakle, autorovo Ja, koje ne priča autobiografiju, što se za nju, Rachel Cusk, prethodno pokazalo traumatičnim, nego se takvom pozicijom u srce umjetnosti želi vratiti proživljeno iskustvo. Veoma teška pozicija, ili, bolje reći – pozicija koja, prije ove trilogije, još nije bila napravljena. Cusk nije odustajala, pa se iz te njene potrage konačno i rodilo nešto sasvim novo, jedan originalan pristup i stil, takoreći bez radnje, ili barem sigurno bez zapleta, i bez klasičnih likova, te njihovog razvoja. Postala je začetnica novog, filozofskog, izvrnutog romana – koji, što je najvažnije, nema nijednu suvišnu ili dosadnu rečenicu. Zaista morate pročitati trilogiju da bi vam ovaj opis postao jasniji.
GOSPOĐA DALOVEJ Virginie Woolf
Upravo vidim da mi je nadohvat ruke i vječna „Gospođa Dalovej” Virginie Woolf, roman pokreta i misli pisan samouvjerenim, sigurnim stilom tog velikog uzora, vjerujem, većini žena pisaca. Ovo mi je najdraži Virginijin roman, i smatram ga najuspjelijim jer nju kroz taj roman mogu najbolje vidjeti, u njemu su prisutna sva njena raspoloženja, nadanja i razočarenja u svoje prijatelje, svoju klasu, razmišljanja o prolasku života, vremena, o sudbini, odnosima, cvijeću, Londonu… I sve to pisano naizgled bez očekivanja kakvu će kritiku dobiti i ko će to čitati; pisano iz njene prave prirode i njenog raskošnog, u toj knjizi čak radosnog talenta – toliko radosnog da bi čitatelji mogli pomisliti da je London grad s 360 sunčanih dana u godini!
