U moru aktuelnih književnih preporuka domaćih izdavačkih kuća, blogera i novinara često se mogu naći isključivo novi naslovi u cilju promocije istih. Imajući u vidu da su takve liste najčešće banalne i usmerene na promotivne sadržaje, u Pleziru svakog ponedeljka možete uživati u rubrici pisci preporučuju u kojoj ćete saznati šta vaši omiljeni pisci čitaju. Naši dragi gosti, pisci koje volimo, pričaće nam o književnim naslovima i autorima koje sa uživanjem čitaju i preporučuju svojim prijateljima. Ovog ponedeljka u gostima nam je Monika Herceg jedna od najtalentovanijih hrvatskih pesnikinja mlađe generacije. Monika je pesnikinja i fizičarka, koja iza sebe već ima dve značajne nagrade, nagradu Goran za mlade pesnike i nagradu Na vrh jezika za najbolji rukopis zbirke poezije autorado 35 godina starosti. Pripremite papir i olovku i uživajte u fantastičnim preporukama naše ovonedeljne gošće.
Fotografija: Nikola Kuprešanin
Naravno, mnogi nosimo po stvarnim i virtualnim džepovima autore kao što su Dragojević, Anne Carson, Ingeborg Bacmann, ili Pogačar i često se dogodi da autor koji nam odgovara u određene dane, ili sama knjiga ovisi ne samo o vremenu i godinama u kojima jesmo (jer nikad ne čitamo isti mi istu knjigu) nego i o godišnjem dobu, promjenama u kojima se nalazimo, životnim okolnostima. Često i o onom što sami želimo pisati. Ovih dana sređujem novu zbirku i kad uređujem i dopisujem, rastavljam i sastavljam, jako mi je bitno da imam nekog pogonsko gorivo, knjige kojima sam okružena i u kojem ulazim svako malo, na različitim mjestima, samo da pokrenem jezik i prste. Tako me ovih dana okružuju:
Ana Brnardić, Postanak ptica i Uzbrdo
Ana Brnardić jedna je od pjesnika nove generacije, koja se rano javila svojom prvom zbirkom i već tad ukazala na to koliko je čudesna; u trenutku kada je dobila Gorana za mlade pjesnika imala je osamnaest godina. Otada je nezaobilazno ime hrvatske suvremene poezije. To je poezija koja me može istovremeno vratiti radu na tekstu, ali i emocijama, ona je nešto poput tablete za moje pisanje. Njene knjige (ovdje spominjem ove dvije jer se njima najčešće vraćam) potpuno su uronjene u prirodu: suživot bilja, sunca, ptica i glazbe, naši ljudski svjetovi kroz Anine riječi uvijek djeluju kao čarolija. Iako se u nekom trenutku grad i urbanizam počeo lijepiti i na poeziju, Ana taj generacijski krik kao da ne osjeti, njen svijet uronjen je u mahovinu i prijateljska stabla, uvijek u letu pod nečijim krilima i na instrumentima. Anine ptice lete iz svemira i violina, pogađaju srce i jezik.
Martina Vidaić, Tamni čovjek Birger i Mehanika peluda
Martina je ove godine dobila novoutemeljenu nagradu Ivan Goran Kovačić za najbolju zbirku u prošle dvije godine u Hrvatskoj za Mehaniku peluda. Kad sam čitala zbirku koja joj je prethodila, Birgera, osjetila sam ono što rijetko osjetimo (možda prerijetko), a to je da me šokirala, oduševila, rastavila, duboko pogodila, i sve što već ide s dobrom poezijom. Ostala sam u potpunom čuđenju kako na našim prostorima netko piše tako glasno, svjetski, punokrvno, drugačije. Tamni čovjek Birger osobna je zbirka promišljanja malenih privatnih mrakova, ali i otpora prema njima i svijetu, dok je Mehanika peluda zbirka je o različitim marginaliziranim osobama, iz izmještene perspektive. Tako možemo čuti glasove kućanice, kupačice, beskućnika, itd. Zbirke su to istančane inteligencije i potpuno lišene patetike, a s druge strane zadivljujuće jezične preciznosti.
Max Porter Tuga je pernata stvar
Kroz likove vrane, oca i dvojice dječaka kojima je upravo umrla majka, Porter na potpuno čaroban način progovara o tome kako se ljudsko stvorenje nosi s takvim gubitkom i tugom. Moglo bi se reći da je ovo i roman u pjesmama, ili poezija u romanu, ali svakako mu je teško nametnuti neku strukturu. Radi se o malim monolozima iz navedenih lica i ponekad nam se učini da čitamo precizno izvedene, savršene pjesme, ponekad prozu. Jedno je sigurno, u svakom trenutku čitamo savršene rečnice koje su lišene patetike i na potpuno novi i jedinstven način progovaraju o boli.
Fizika tuge Georgi Gospodinov
Nisam sigurna uopće kako opisati tu predivnu knjigu, ali kad sam je prije mjesec dana uzela čitati, nisam mogla stati, a to mi se jako rijetko dogodi s prozom, ta ljubav na prvu stranicu. Priča satkana od mnogo priča, puna empatije i života, a u isto vrijeme marginalnih situacija i likova. Svatko od nas, ako se bavi pisanjem, sanja da napiše upravo jednu takvu bitnu knjigu.
Olga Tokarczuk Ormar
Nevelika knjiga, tri priče, ali kakve tri bombe, jedna o ormaru, jedna o sobarici i jedna o videoigricama sjetile su me zašto volim pisanje i kako se i u najobičnijim stvarima kriju čudesne priče i mikrosvemiri. Olga je majstorica pripovijedanja, ali i stila i kondenzacije, orijentira se na detalje, na pozadinu, a u isto vrijeme izaziva ovisnost o svom tekstu i osjećaj bliskosti s pričom.
