Pisci preporučuju omiljene književne naslove: Mihaela Šumić

Ovog ponedeljka u rubrici Pisci preporučuju ugostili smo nagrađivanu pesnikinju i prevoditeljku Mihaelu Šumić.

Mihaela Šumić je rođena 1998. godine u Banjaluci. Završila je Opštu gimnaziju Katoličkog školskog centra „Blaženi Ivan Merz”. Tokom 2012. godine pisala je poeziju i kolumne za meksički LUF magazin. Svoju poeziju, kao i prevode na engleskom, španskom, portugalskom i hrvatskom, do sada je objavljivala na nekoliko portala. Čitaocima se predstavila na festivalima književnosti „Imperativ” u Banjaluci i „Rukopisi” u Pančevu. Do sada je objavila zbirku pesama „Nekoliko sitnih uboda”, za koju je dobila nagradu „Čučkova knjiga”, za najbolju prvu knjigu objavljenu u 2020. godini, kao i zbirku priča „Herbarij svete smrti”, za koju je nagrađena regionalnom književnom nagradom „Štefica Cvek”. Zbirka poezije „Imenik Laure Carvalhoˮ njena je treća knjiga.

Foto: Tajana Dedić Starović

Godina Juana Rulfa: „Pedro Páramo“ i „Zlatni pijetao“

Početkom godine, u jednom usputnom razgovoru Damir Karakaš mi je preporučio roman „Pedro Parámo“ meksičkog autora Juana Rulfa, dodavši kako ga je Gabriel García Márquez svojevremeno doživljavao kao masterlass iz magičnog realizma. Zbog ove povezanosti s Márquezom, čija su djela za mene predstavljala vrhunac magičnog realizma, odlučila sam pročitati i ovaj Rulfov roman.

I doista, „Pedro Parámo” jeste masterclass iz magičnog realizma. Rulfov magični realizam očituje se u potpunom realizmu magije; fantastične okolnosti u kojima obitavaju sasvim obični likovi vrlo suptilno i gradacijski obuhvaćaju čitav roman.

„Došao sam u Comalu jer su mi rekli da je ovdje živio moj otac, neki Pedro Parámo“ prva je rečenica u knjizi koja nas, malo pomalo, vodi u fiktivnu verziju Comale, gradića u stvarnosti smještenog u meksičkoj državi Colima, a u Rulfovoj interpretaciji Comala je grad duhova, grad ovozemaljskog pakla, grad u kojem stanovništvo čine zatočene i izmučene duše koje u svojoj interakciji sa glavnim junakom, Juanom Preciadom, ogoljavaju ne samo sebe, nego i svijet i okolnosti u kojima su živjele i još žive.

No Rulfova verzija Comale nije naprasna reinterpretacija stvarnosti, ona je normalizirana, lagana, postepena, ona nije tu da privremeno šokira čitatelja i da se hrani intenzivnim reakcijama, ona je nježni, tihi vodič koji se dovoljno dugo zadržava na svakom liku i u svakom kutu ovog mjesta, toliko da čitatelj doista povjeruje u to da Comala u stvarnosti ne može postojati izvan konteksta ovog romana.

Zanimljivo je da su Gabriel García Márquez i Carlos Fuentes obojica priznali kako ih je ovaj roman „spasio“ tijekom spisateljske blokade, a Márquez ga je naveo kao jednu od najvećih inspiracija za roman „Sto godina samoće.“

U drugoj polovici ove godine jedna od meni najdražih meksičkih glumica, Lucero, igrala je seriji „Zlatni pijetao“ (El Gallo de Oro), baziranoj na istoimenoj noveli Juana Rulfa, objavljenoj čak dvadeset pet godina nakon „Pedra Párama.“

Juan Rulfo je za života objavio samo tri knjige: zbirku priča „Dolina u plamenu“ 1953. godine, roman „Pedro Páramo“ 1955. godine i novelu „Zlatni pijetao“ 1980. godine.

Upravo zbog serije i odlične adaptacije dijaloga i jezika karakterističnih za Rulfove likove, odlučila sam pročitati i novelu „Zlatni pijetao“, koja, za razliku od „Doline u plamenu“ i „Pedra Párama“ još uvijek nije prevedena na naš jezik.

Radnja novele „Zlatni pijetao“ smještena je u Meksiko sredinom dvadesetog stoljeća, u tradicionalnu i siromašnu sredinu koja bijeg iz svakodnevice traži na vašarima, u borbama pijetlova, u igrama na sreću i sukobima koji ih prate; u njoj se susreću i sudaraju likovi poput siromašnog Dionisija Pinzóna, koji radi kao seoski glasnik, no želi sudjelovati u borbama pijetlova kako bi zaradio nešto novca, Bernarde Cutiño „La Caponere“, vašarske pjevačice koja muškarcima donosi sreću i Lorenza Benavidesa, bogatog ljubavnika „La Caponere“ koji je iskusan u borbama pijetlova i s kojim Dionisio počinje surađivati.

Jezik je jednostavan, savršeno prilagođen sredini i okolnostima u kojima žive likovi i Rulfo, još jednom, na vrlo suptilan način prepliće stvarnost i magiju, koja usprkos maštovitosti i mogućnostima, ipak biva ograničena normama siromašnog i patrijarhalnog društva.

Ovo se najviše očituje kroz lik „La Caponere“, žene čiji „dar“ u utopijskom društvu zapravo postaje „prokletstvo“ u patrijarhalnom društvu. Stoga „La Caponera“ odbacuje stereotipe ženstvenosti i samim svojim postojanjem prkosi društvenim normama i očekivanjima, time postavši svojevrsna feministička ikona svog doba, koja je spremna boriti se za svoju slobodu po svaku cijenu.

Fernanda Melchor: „Sezona uragana“

„Sezonu uragana“ sam prvi put pročitala nakon što mi je izdavač Boris Maksimović (Imprimatur) predložio da radim na njenom prijevodu. Drugi put sam je pročitala tijekom samog procesa prevođenja, a nakon što je prijevod objavljen, pročitala sam je još dva puta.

Kad smo tek dogovorili prijevod ovog romana, nismo ni slutili da će se dvije godine kasnije na Netflixu pojaviti njegova filmska adaptacija, kao ni koliko će se regionalna čitateljska publika povezati sa likovima u fiktivnom selu La Matosa na jugu Meksika.

No ova povezanost, pak, nije toliko iznenađujuća. Usprkos geografskoj udaljenosti i onom što se na prvu čini kao centralna tema romana, a to je ubojstvo seoske vračare Vještice, čitatelju vrlo brzo postaje jasno da smrt Vještice, ispričana kroz perspektivu nekoliko likova, zapravo služi samo kao povod za otkrivanje jedne još tragičnije priče, one u kojoj i mi sami dijelom živimo, čiji likovi zarobljeni u malom mjestu svoje postojanje svode na puko preživljavanje u siromaštvu, u patrijarhatu, u nemogućnosti promjene i bijega, time se osudivši na posezanje za krajnostima: potpunim odustajanjem ili životinjskim, nasilničkim porivima.

Stilski inspirirana Márquezovom „Patrijarhovom jeseni“, jezički uprošćena u govor neobrazovanog i siromašnog stanovništva, psihološki kompleksna i beznadna, „Sezona uragana“ nas upoznaje sa Yesenijom, Luismijem, Munrom, Normom, Chabelom i Brandom, koji nam, jedno po jedno, razmotavaju priču o Vještici, ali i samoj La Matosi, njihovom urođenom zatočeništvu u tom mjestu sa zaključkom: „Jeste li vidjeli? Ono svjetlo što sija tamo daleko? Ono maleno svjetlo što liči na zvijezdu? E, tamo morate ići, rekao je; tamo vam je jedini izlaz iz ove rupe.

Nakon „Sezone uragana“ Imprimatur je objavio još dva romana ove autorice, „Paradajs“ i „Lažni zec“, koji podjednako dobro obrađuju slične teme, a likove, ali i čitatelje, na jedan surov način sučeljavaju sa stvarnošću.

Isabel Allende: „Kuća duhova“

Za ovu knjigu saznala sam zahvaljujući istoimenom filmu iz 1993. godine, sa glumcima poput Meryl Streep, Jeremyja Ironsa, Glenn Close i Antonija Banderasa u glavnim ulogama.

Nekoliko godina nakon što sam pogledala film pročitala sam i ovaj briljantni debitantski roman Isabel Allende, koji danas važi za jedno od najvažnijih djela čileanske književnosti.

Sa „Kućom duhova“, naslovom koji sam po sebi već nagovještava ulazak u svijet magičnog realizma, Isabel Allende vodi nas kroz obiteljske i političke intrige u zemlji čije se ime nikad ne spominje, no iz samog povijesnog konteksta možemo pretpostaviti da je riječ o autoričinom rodnom Čileu tijekom dvadesetog stoljeća.

Roman, sastavljen iz četrnaest poglavlja i epiloga, upoznaje nas sa četiri generacije obitelji Trueba, sa njihovim intimnim i političkim sukobima koji se prožimaju i deklarativno međusobno uvjetuju tijekom najvažnijih događaja u skorijoj čileanskoj povijesti, a priču nam, u svojoj životnoj bilježnici, najbolje razotkriva Clara, žena koja je, sama po sebi, začetak i utjelovljenje magije ovog romana, koja svojim sposobnostima da razgovara sa duhovima i predviđa budućnost, pretpostavlja i replicira obiteljske sudbine.

Pored svoje fantazmagorične postavke, roman je ujedno i jedno od najboljih književnih svjedočanstava čileanskog društva u dvadesetom stoljeću.

Inspirirana Márquezovim remek-djelom „Sto godina samoće“, Allende na vrlo vješt i autentičan način gradi radnju i likove onog što je počelo kao njeno oproštajno pismo bolesnom ocu, a završilo kao jedan od najboljih romana suvremene latinoameričke književnosti.

Slično Juanu Rulfu, Allende fantastične dijelove ne koristi kako bi šokirala čitatelja, niti kako bi hiperbolizirala svakodnevicu, oni na vrlo suptilan i ubjedljiv način dekonstruiraju stvarnost, time lagano rušeći granice između ovozemaljskog i magičnog.

Kako detaljnim opisima svake knjige ponaosob ne bih dalje dužila ovaj već dugi tekst, a knjige su previše dobre da bih ih izostavila u prijedlozima, dalje prijedloge ću sažeti u nešto kraće opise:

Virginia Woolf: „Tri gvineje“

Knjiga-esej koncipirana oko ženske interpretacije fašizma i rata, ali i rodne nejednakosti koja ženu stavlja u centar egzistencijalne borbe naspram muškarcima u patrijarhalnom društvu.


Gabriela Mistral: „Lutajuća djevojčica: Pisma Doris Dani“ (Niña errante: Cartas a Doris Dana)

Posthumno objavljena kolekcija pisama između čileanske književnice i Nobelovke Gabrijele Mistral i njene dugogodišnje partnerice, prevoditeljice Doris Dane. Knjiga koja u potpunosti preobražava odnos javnosti prema ženi koju je vlast pretvorila u savršenu predstavnicu domoljublja i tradicionalnih vrijednosti, etiketirajući je kao „majku nacije.“ Knjiga je za sada dostupna samo na španjolskom i engleskom jeziku.

Eugene O’Neill: „Dugo putovanje u noć“

Ako je „Pedro Páramo” masterclass iz magičnog realizma, onda je „Dugo putovanje u noć“ masterclass iz drame. O’Neillova briljantna i potresna drama o sunovratu jedne obitelji, o gorčini postojanja unutar toksičnih odnosa sa onima koji bi nam trebali biti najbliži, a koji se svojim naravima i postupcima sve više udaljavaju od nas, ali i od sebe samih. Drama prožeta snažnim i mučnim dijalozima i sudbinama svojih likova, toliko utisnutih u neizbježnu tragediju, da čitatelju na kraju tišina ostaje kao jedina utjeha.

Dubravka Ugrešić: „Lisica“

Roman o romanu, o pisanju, o piscu. Dubravka Ugrešić svojom prepoznatljivom ironijom pripovijeda o pripovijedanju, o dvostrukoj ulozi pisca u tekstu i društvu i uspostavljanju granica između njih. Igrajući se sa preciznošću esejističke forme, jednostavnošću dnevničkog zapisa i uzbudljivim i hiperboliziranim aspektima putopisa, Ugrešić s lakoćom i neizmjernom pripovjedačkom snagom zaokružuje svoj doživljaj suvremene književne scene i skepticizma koji dolazi zajedno s njenim očekivanjima.

Tanja Stupar Trifunović: „Zmijštak“

Zbirka poezije koja je dobila nagradu „Vasko Popa“ za 2022. godinu, svojim snažnim i turobnim slikama inkarnira bol i tragediju zavičaja koji okrutno ranjava i iscjeljuje svakog tko mu se dovoljno približi, praćena podjednako snažnom ličnom potragom za svakodnevnom sigurnošću i slobodom bivanja, kao i razotkrivanjem stvarnih društvenih staleža unutar uspostavljene prividne hijerarhije. Ovo je poezija koja se ne plaši vlastite surovosti, ali ni nježnosti i koja stvarnosno razlaže kompleksnost iskustava običnog čovjeka u suvremenom društvu.

Share