Ovog ponedeljka u rubrici #piscipreporučuju gostuje nam Marija Dragnić, pesnikinja, autorka zbirki poezije Konfabuacije (PPM Enklava, 2019) i Mi, marije (PPM Enklava, 2020). Pročitajte koje autore i naslove je ovom prilikom izdvojila.
Moje omiljene knjige bi nam vjerovatno svima bile poznate, ali ću trenutno radije sastaviti situaciono inspirisanu asocijativnu nisku naslova. Nakon što sam se prije nekoliko dana s kratkog izleta iz Sarajeva vratila u Beograd sa intenzivno prožimajućim utiscima i nekoliko knjiga, produžila sam u Tiranu, gdje me je sačekao ovaj zadatak. Na snazi je režim „Roming kao kod kuće”, navodno plod saradnje ministarstava telekomunikacija. Neko vrijeme već maštam o ukidanju „rominga” za knjige, o knjigama koje bez ograničenja putuju iz jedne u drugu zemlju regiona, tražeći i nalazeći svoje čitaoce. Tragom pomenute misli, a sa prethodnom destinacijom kao odskočnom daskom za preporuke, ovom prilikom pomenuću vam nekoliko naslova mladih bosanskohercegovačkih pjesnika/inja, i to onih (još uvijek) ne naročito frekventnih u medijima.
Subašić, Vernes, Papagaj sloboda (Sarajevo; Zagreb: Buybook; Stolac: Udruženje građana „Slovo Gorčina”, 2020.)
Prvo, ovu zbirku poezije bih preporučila jer će zasigurno naljutiti fašiste. Volim sve knjige, situacije, ponašanja koja uzdrmaju preplašene od „drugačijosti”; čovjek iz straha radi najgore stvari, potrebna nam je književnost koja ga raskrinkava. Subašić pomno gleda oko sebe i bilježi sve „anomalije”, pritom ne izuzimajući sebe iz tog svijeta, niti kritike:
FANTOMKA
Biciklističke gaćice
sa spužvom na turu
što nas čuvaju od sterilnosti i raka,
e, njih ja stavljam na glavu
kad šetam gradom
kad na teveu gledam dnevnik
kad razgovaram s prijateljima.
Nataknute na odraz u ogledalu
štite ga od ovostranog mene.
U ovoj knjizi on primjećuje detalje, analizom razgrće dijeljenu stvarnost, ne upadajući u zamku pukog komentarisanja spoljašnjeg – autor rado osvrne britak pogled ka unutra, tražeći razlike i istosti s onim što ga okružuje; knjigom veže svijet u novu, makar poetsku, cjelinu. Kako kaže moj drugar Damir Damir, mornar i haiku pjesnik: „Ako kritikujem, ne znači da ne volim!”
Bojanović, Uroš, Diskretne hronike (Zagreb: Sandorf, 2020.)
Govoreći o kritički nastrojenim, a empatičnim hroničarima, nemoguće je ne sjetiti se Bojanovića. Njegova poslednja zbirka poezije paketić je mraka, bolesti, melanholije, zapakovanih uz malo (jer esencijalne) duhovitosti u jednostavnu estetizaciju (koju je, naravno, teško postići). Takva knjiga, svakako je poklon, poklon iz kog će izletjeti riječi kao „milion šrapnela” što će napraviti „apstraktnu kompoziciju” po zidinama oko vašeg srca. Još ćete stići tome i da se nasmijete, i tako potvrditi jednu od najvećih moći poezije – moć razoružavanja.
Zimska kratkodnevnica
Boce sa antisepticima
Su spremljene
Za slučajnosti sa keramičkim nožem
Uniforma zaslijepljuje,
Tehničar ravnodušno govori
Deseti večeras
Hidrogen zapucketa u prorezima
Sedative povraćam u bubrežnjak,
Krv zamrlja lateks
Nabijenog katetera
Priče više ne postoje,
Sve staje u manje rečenica, kao:
U čekaonici
Sjede roditelji i prijatelji
I niko ništa ne radi
Niko ne zna
Šta da uradi
Ima nečeg utješnog u Bojanovićevom pesimizmu, možda jer je istinit, a sve što je tačno, to je zato i lijepo; možda i jer je sveprožimajući, pa se makar u opštem i neizbježnom propadanju naslućuje jedinstvo: i to kao prirodno, kom se ne može umaći.
Hasanbegović, Dijala, Žena u ružičastoj haljini, (Zenica: Vrijeme, 2020.)
Ničeg ružičastog nema u ovoj knjizi. Zvijezde u njoj trepere, ali od straha. Noći su duge, nebo namjerno visoko, a sreća: bliska ili daleka, samo fikcija, i to je sve što imamo, kaže pjesnikinja. Iz fikcije Dijale Hasanbegović niko ne izlazi ravnodušan, osim žene iz naslova knjige. Iz fikcije Dijale Hasanbegović niko ne izlazi „neoštećen”, ni kamen koji ostane od svijeta za njenom poezijom što otiče, teče. Ali, može nam se desiti da s autorkom iz pjesme iskoračimo budni, lucidni „kao jutro posle plača”, tihi poput sunčeve topline, oslušnemo nježni zvuk sopstvenih ili tuđih koraka (biće nam već jednaki) i makar poželimo da nikad ne pokucamo na vrata tuđe nesreće – to su uvijek i naša vrata.
„…Rastem u svojoj boli kao jelka
na koju ćete kačiti
sjajne i raznobojne osude
kao na Mliječni put
što je šaljivi bog okačio
raznobojne planete.
Udaljite se od oštećenih!
Istina je! – oštećenost je zarazna!
Tuđa potresa dublje nego vlastita
sije sjeme sumnje u zaokruženost svijeta
osakaćenost je bolest koju možete dobiti
kada pogasite televizore, parkirate auta
otkažete putovanja, skinete šminku
i prestanete živjeti
život koji su vam reklamirali.
Strahujte od neprebolnih
koji vide vaše lice
onakvim kakvim ga je ugledala svjetlost
zbog koje ste plakali pri rođenju.”
(Iz pjesme Neoprošteni)
Ovo je knjiga-novorođenče koje ne plače pred svjetlošću, koje ne plače i kvari simulakrum od masovne produkcije slika, iznevjerivši oči naviknute na podmetnuta očekivanja, ali srce – ne.
Đukić, Mili, Pregaženi ježevi (Beograd: Treći Trg, 2018.)
Mili mi je u razgovoru u Sarajevu kazao nešto o tome kako bi volio da čovjek otpusti stvari i prestane sve „držati pod kontrolom”, što mu ionako nikako ne uspijeva. Ulicom idu ježevi, kola ih gaze, ne diraj ježeve, ne pokušavaj da spasiš ježeve. Ipak, iz njegovog glasa dok priča, kao i iz njegovog glasa u ovoj knjizi, ja nisam mogla ne čuti saosjećanje za sve pregažene naježene životinje na svijetu, i u nama. To ne znači da u knjizi nećete pročitati dosta o prašini, paučini, praznini, umoru, vješanju – ali i želji da se smisli, da se osmisli nešto bolje, za sve nas što ispod grana pogađamo boju rijeke, dok ne naučimo da je pustimo da bude rijeka.
„…odnedavno namazani kremom za kurčenje
stavili smo crne naočale sa debelim 3D okovima
sve što smo učinili kroz par hiljada komičnih godina
mali je dio predstave
ako uspijemo izumrijeti
biće to naš najveći uspjeh
silno se trudimo
zbog toga zaslužujemo poštovanje
počeo sam cijeniti slušalice
na pjesmu Blue Hotel
plesao sam pod njenim prozorom
ljudi su me čudno gledali
zijevali su
nisam ih mogao čuti
bilo je kao u nijemom filmu
ona mi je nasmijana
mahala s prozora.”
(Iz pjesme Nijemi film)
Čitaćete želju da se smisli, da se usmisli nešto bolje – nikad dalje od prvog do sebe, ništa veće od malih stvari, i njihovog vazda privremenog poretka.
Samo s obzirom na uobičajenu dužinu ove rubrike, ovdje bih se zaustavila, trenutno, podrazumijeva se. No, ne prije nego kažem da smo vjerovatno već čuli za Srđana Gagića, Vladanu Perlić, makar onlajn čitali Anitu Pajević, Šimu Majić, Bjanku Alajbegović, Selmu Asotić čijoj ću se prvoj knjizi poezije mnogo obradovati; pomenimo i Armina Stefanovića i zbirku „Nemo i plovidba za srećom” koja mi je trenutno kraj uzglavlja, uz novi roman Senke Marić. Idemo dalje, čitamo, naročito poeziju, preispitujemo sebe i svijet, dovoljno često, i želim nam – s ljubavlju!
