Pisci preporučuju omiljene književne naslove: Lana Bastašić

U moru aktuelnih književnih preporuka domaćih izdavačkih kuća, blogera i novinara često se mogu naći isključivo novi naslovi u cilju promocije istih. Imajući u vidu da su takve liste najčešće banalne i usmerene na promotivne sadržaje, u Pleziru svakog ponedeljka možete uživati u rubrici pisci preporučuju u kojoj ćete saznati šta vaši omiljeni pisci čitaju. Naši dragi gosti, pisci koje volimo, pričaće nam o književnim naslovima i autorima koje sa uživanjem čitaju i preporučuju svojim prijateljima. Ovog ponedeljka, u gostima nam je Lana Bastašić, nagrađivana književnica iz Banjaluke čiji roman Uhvati zeca je ušao u najuži izbor 65. NIN-ove književne nagrade za najbolju knjigu iz 2018. godine. Lana živi u Barseloni u kojoj uređuje književni časopis „Carn de cap” i vodi školu Escola Bloom.

Budući da je čitanje jedan nadasve intiman čin, uvijek mi je teško sastaviti nekakvu listu najdražih knjiga, pa se onda još pravdati drugima zašto sam odabrala baš te naslove. Kada bih govorila o „Uliksu” Džejmsa Džojsa, ne bi mi ostalo prostora ni za jedan drugi roman. Kada bih govorila o drugim knjigama koje su mi na neki način obilježile život, tu bi se morali naći neki očigledni velikani kao što su Kafka, Čehov, Vulf ili Kiš, ali mislim da vaši čitaoci na taj način ne bi otkrili ništa novo. Stoga sam odlučila ovoga puta govoriti o naslovima za koje mi se čini da nisu dobili pažnju kakvu zaslužuju u našem čitalačkom podneblju. Isto tako, cilj mi je bio odabrati sedam knjiga koje se razlikuju ne samo po žanru i poetici, nego i po tome što dolaze iz sedam potpuno različitih književnih tradicija.

Foto: Radmila Vankoska

Marse Rudureda – Smrt i proljeće

Apsolutno remek-djelo katalonske književnosti iz pera najveće katalonske autorice dvadesetog vijeka, napisan u egzilu i na jeziku koji je u tom trenutku bio zakonom zabranjen. „Smrt i proljeće” je svojevrsni bildungsroman na rubu magijskog realizma smješten u noćnu moru totalitarnog sistema koji služi kao iskrivljeno ogledalo Frankovom fašizmu. Ljudi se sahranjuju u prazna debla mrtvog drveća, pčele su vijesnice smrti, a duše umrlih nemaju usta pa progovaraju kroz vjetar koji se spušta s planine. Jezik je istovremeno i izrazito poetičan i, na nivou sintakse, sasvim jednostavan. Rudureda koristi proste rečenice koje imenuju stvarnost tako da vam se čini kako kamen, jezero, šuma ili leš nisu imali svoje ime do trenutka kada su ga u romanu dobili. Potajno se nadam da neki izdavač upravo čita ove moje redove, te da će ovaj Ruduredin dragulj napokon dobiti prevod i čitaoce kod nas.

Dragoslava Barzut – Papirne disko kugle

Nakon odlične zbirke priča, „Zlatni metak”, Barzut se vratila s još istančanijim stilom i dosta ambicioznijom namjerom u svom prvom romanu. Na prvi pogled ovo je angažovani roman koji kroz uspjelu metaforu ženskog fudbala — borbe unutar “stadiona” koji je tradicionalno prihvaćen kao muški prostor — progovara o mogućnostima lezbijske ljubavi u krajnje homofobnom društvu. Ali takvo čitanje je tek struganje po površini, jer “Papirne disko kugle” osim tematizovanja važnih društvenih tema, takođe na vrlo suptilan, ali efektan način, postavljaju pitanje mogućnosti prepričavanja traume i etike čitanja o istoj. Barzut kao da nam na kraju romana poručuje da svako čitanje nosi određenu vrstu odgovornosti, te da je možda najvažnija funkcija fikcije da nam kroz oneobičavanje predoči istinu o vrlo opipljivoj stvarnosti u kojima ljudi od krvi i mesa žive ono o čemu mi tek čitamo.

Tarjej Vesos – Ledeni dvorac

Vesos je prokleti majstor. On je poput vrsnog mađioničara koji naizgled samo šeta oko vas, zamoli vas da mu nešto pridržite, da biste se naposlijetku našli omađijani na drugom kraju prostorije i nemate pojma kako ste tamo završili. Da citiram Džojsa, kod Vesosa je odsustvo zaista najveći oblik prisustva: sve ono što je važno je zapravo nedorečeno, skriveno, naslućeno. Ovo je priča o dvije djevojčice, Sis i Un, koje žive u hladnom i mračnom norveškom selu i od prvog dana osjećaju neobjašnjivu povezanost. Zatočene u ruralnoj zajednici kojom vlada emotivna otuđenost, djevojčicama nedostaje jezik kojim bi objasnile svoja osjećanja i prenijele ih jedna drugoj. U centru romana je izvanredna metafora vodopada – divljeg i slobodnog – koji se zbog niske temperature pretvara u ledeni dvorac, svojevrsni lavirint za izgubljenu djecu. Jedna prijateljica će se bukvalno naći zatočena unutar strašnog leda, dok će druga morati da se izbori sa onim koji nosi u sebi.

Helen Mekdonald – J kao jastreb

Ne volim autobiografije i memoare jer mi se čini da, osim onog banalnog informativnog nivoa, rijetko kad nose u sebi i majstorstvo pričanja priče koja nam je zanimljiva ne zato što se zaista dogodila nego zato što je odlično obrađena. „J kao jastreb” spada u onu srećniju kategoriju memoara gdje je sve ono što je nepotrebno izbačeno, te autorica nikad ne gubi iz vida centar svoje priče. Nakon smrti oca, Mekdonald, profesorka na Kembridžu, odlučuje da udomi divljeg jastreba i pripitomi ga dok, istovremeno, čita uznemirujući izvještaj T. H. Vajta o treniranju jastrebova po tradicionalnim metodama koje graniče s mučenjem životinja. Pripovjedačica je na taj način zarobljena između finog kembridžovskog društva u kojem se više ne pronalazi (ne samo zato što i dalje pati zbog smrti svog oca, već i zato što je sad već poznata kao „ona ludača sa jastrebom”) i jednog drugog ekstrema, Vajtovog, a to je opsesivnost i iživljavanje nad slabijim. Fokusirajući pripovjedačko oko isključivo na ove tri ravni (smrt oca, jastreb, Vajt) i bez imalo suvišnog pojašnjavanja ili sentimentalnosti, Mekdonald nam pokazuje da je i osjećanje gubitka jedna vrsta zvijeri koja nas isključuje iz civilizacije, koju treba ukrotiti, a da joj pritom ne naškodimo.

Darko Šeparović – Autopilot

Svaka spisateljska generacija nosi u sebi neke manje ili veće nepravde. Danas nam je lako govoriti o proteklim generacijama koje nisu na vrijeme prepoznale talenat, ali je mnogo teže prepoznati ga u onome što tek dolazi. Jedna od velikih nepravdi moje generacije jeste činjenica da sam morala ući u četiri različite knjižare u Zagrebu dok nisam pronašla zbirku poezije Darka Šeparovića u jednoj od zabačenih kutija. Izdavačka kuća je zatvorena, knjigu je nemoguće kupiti bilo gdje, a o distribuciji van Hrvatske da i ne govorimo. Radi se, pritom, o jednom od najuzbudljivijih regionalnih pjesničkih glasova proteklih godina. „Autopilot” je istovremeno dovoljno narativan i direktan da se ne zatvara sam u sebe, ali i dovoljno višeslojan i implicitan da se značenja ne iscrpljuju ni nakon nekoliko čitanja. Na taj način nas pjesnik prvo uvede u narativni okvir kroz konvenciju prepoznatljivosti – „Ovo je valjda petak” – da bi se onda taj mali predah iznenada preobukao u ruho urbanog očuđenja – „Ovo je valjda petak ili su isparile kapljice iz/podrumskih teretana da bi porodile kišu.” Šeparović zna da u svakom čitaocu već leže neke male istine koje ne treba objasniti, i time banalizovati, već samo razotkriti čistoćom izraza i pažljivim odabirom slike kojoj jedan pogled nikada nije dovoljan.

Bohumil Hrabal – Prebučna samoća

U jednom od najdirljivijih romana s kraja prošlog vijeka, pratimo Hantu, čovjeka koji pokušava da sačuva znanje i ideje prikupljene u knjigama dok, istovremeno, mora da zarađuje za život uništavanjem upravo onoga što najviše voli – knjiga. Zatečen usred industrijalnog sivila i besmisla, Hanta je, čini se, posljednji Čovjek u Pragu, pritisnut sa svih strana nedostatkom ljudskosti, empatije, ljubavi i mašte, isto kao što su i mnogobrojne knjige i papiri stisnuti unutar njegove monstruozne preše. Naš junak je svjestan da poslije njega neminovno dolazi neko drugi, neko ko će taj posao obavljati bezlično i mehanički, pa je zato i njegova lična misija da što više knjiga spasi na vrijeme. Tokom tog bolnog procesa, Hanta će nas provesti kroz svoja najdraža i najintimnija sjećanja, dokazujući da su humor, humanost i strast ne samo mogući u najgorem od svjetova već i neophodni za preživljavanje.

Fleneri O’Konor – Teško je naći dobrog čoveka (i druge priče)

Uz knjige Karson Mekalers, ovo je bez sumnje jedna od najvažnijih zbirki priča tzv. „Southern Gothic” žanra. Kod O’Konor eksplicitni horor nikada nije sam sebi cilj – mučne scene ubistava nisu tu kako bi nas zgrozile, one svjedoče o sveopštem gubitku duhovnih i moralnih vrijednosti američkog Juga sredinom prošlog vijeka. U priči po kojoj zbirka nosi naziv, humor i pripovjedna ležernost na početku teksta uvlače nas sve dublje u pustoš i vrelinu Džordžije da bismo na kraju prisustvovali jednoj od najkrvavijih scena američke književnosti. Ali moralna izopačenost nije tek odlika razbojnika: nasmijana baka koja je centralna junakinja priče zapravo će nam smetati mnogo više od opakog ubice. Dugo prije braće Koen, O’Konor nam je dala pregršt grotesknih južnjačkih likova koji nam kroz najbizarnije situacije pokazuju da nam bajke nisu potrebne – život je već najčudniji od svih fikcija, a najobičniji među nama mogu da budu i najkrvoločnije zvijeri.