U Pleziru svakog ponedeljka možete uživati u rubrici pisci preporučuju u kojoj ćete saznati šta vaši omiljeni pisci čitaju. Naši dragi gosti, pisci koje volimo, pričaće nam o književnim naslovima i autorima koje sa uživanjem čitaju, preporučuju i poklanjaju svojim prijateljima. Ovog ponedeljka u gostima nam je hrvatska književnica, novinarka i prevodilac, autorka zbirke priča „Nema se što učiniti” i romana „Eksperiment Irene Tot”, Korana Serdarević. Pripremite papir i olovku, jer vaša lista za pročitati će zasigurno postati još bogatija fantastičnim naslovima!
Mihail Bulgakov „Majstor i Margarita”. Znam, čini se isfucanom preporukom; sigurno i oni koji se više ne sjećaju ovoga romana, izdvajaju upravo njega jer se, eto, često izdvaja. Međutim, ja sam za njega vezana odavna, čvrsto i sentimentalno, a tek onda intelektualno. Prvi je razlog što je to omiljena knjiga moga oca, i kao dijete nalazila sam je u kući na raznim mjestima, rastvorenu. Tata bi je svako malo uzimao u ruke, a kako je znao gotovo napamet, nije je čitao iznova redom, već je otvarao gdje mu prst padne i čitao. Fasciniralo me to: knjiga koja se može tako čitati, nisam shvaćala kako roman, vezana i složena forma, ne odolijeva takvome čitanju. Kad sam došla u godine razumijevanja tog djela, pročitala sam je, s tatom razgovarala o njoj, svidjela mu se, ali uvijek je ostala „tatina”. A onda je došao profesor Milivoj Solar, koji je na komparativnoj književnosti jedan sat počeo rečenicom: „Ništa nije bez vraga, a to vam ovaj roman pokazuje.” Njegovo usmjerenje u radost interpretacije me zatreskala za taj roman, njegovu magičnu zaigranost, hrabrost, grotesku, satiru, a povrh svega začudnost. Poslije mnogo godina, Bulgakovljev je Behemot poslao debelog, žutog mačka i u moj roman.
Wislawa Szymborska „Radost pisanja”. Ova je zbirka moj prvi susret s poljskom nobelovkom, i slobodno mogu reći da se radi o ljubavi na prvi pogled i čvrstoj, stabilnoj vezi koju njegujemo već godinama. Lucidnost ove poezije iščitavam na mnogim razinama, od samog poetskog jezika, preko humora u odnosu na čovječanstvo, do duboke sućuti za čovjeka i njegove osamljenosti. Čitam je kao umjetnost koja je za mene vrhunski angažirana: osvješćuje me i mijenja svakim čitanjem, nepretenciozno i s osmijehom; koliko god naizgled ironična, Szymborska u svojim temama nastupa uvijek s punom odgovornošću u odnosu na svoju stvaralačku moć.
Branimir Šćepanović „Usta puna zemlje”. Kad ste napisali „knjiga koju poklanjate”, nisam se u prvi tren sjetila, jer ovu knjigu kupujem po sajmovima i antikvarijatima, koliko god komada ima, a onda poklanjam neplanski, ali znajući dobro osobe kojima će knjiga sjesti na pravo mjesto: direkt na dušu. Taj kratki roman sigurno je među najsnažnijim štivima koje sam pročitala, njegova ideja i izvedba, dojam koji ostavlja, nisu ni prepričljivi ni previše objašnjivi, niti bi trebali biti – svatko mora imati privilegiju da se suoči s njime bez prethodne najave, bez znanja o tome što ga čeka. A kad počne trk, pa kad ostavi knjigu, da ima privilegiju pitati se je li uopće disao, čitajući, odakle ta težina i osjećaj pobjede u isti mah, i tko je taj autor kojemu je to uspjelo.
Danijel Dragojević „Negdje”. Kupila sam tri primjerka ove zbirke, jednu za drugom, jer sam sve redom poklanjala, u želji da podijelim ljepotu. Ljepota je prva riječ na koju mislim kad mislim na Dragojevića, iako sam svjesna njegovih ranijih radova, pjesničkoga početka. Dragojević je izuzetno lirski autor, pjesnik bez premca. Sigurno najvažniji živući pjesnik u Hrvata, i sigurno u isto vrijeme najčitaniji. Što je stariji, Dragojević je sve iskreniji i naizgled jednostavniji, nježan je i okrutan u svojoj autoreferncijalnosti, majstor detalja i čistoće. Odabrala sam za ovaj izbor „Negdje”, iz čežnje da ponovo dobijem tu zbirku koju sam u konačnici razdijelila i poslije je nije više bilo – no mogla sam odabrati i bilo koju od posljednjih. Dragojević je, u svojoj privatnoj sjeni, pjesnik kojemu je „pr” i marketing, i sve što ide sa suvremenim svijetom – samo njegova poezija, „statement”, poziv, jastvo, malo mraka, gomila ljepote, kasno ljeto, goli, osunčani život koji stane na jednu stranicu.
Kristian Novak „Ciganin, al najljepši”. Hrvatska davno nije imala književnu zvijezdu, ako takvo što uopće postoji. Kristian Novak je zaista trebao toj sceni, sa svojom gomilom čitatelja, hrpom prodanih knjiga, kazališnih predstava, osvrta i recenzija. Trebao nam je pisac koji će staviti veliku točku na pretenciozno ponavljanje kako visoka književnost ne može dosegnuti velik broj čitatelja, kako nitko više ne čita, kako je domaća književnost dosadna i mučna. Kristian je svojim dvama romanima pokazao rijedak talent u stiliziranju, vrhunski vođene fabule, pamtljive likove, pametnu angažiranost, a sve podcrtano osobnom figurom autora koja, da se ne uplećemo u pozitivizam, ali ni ne pravimo ludi, ostavlja bez daha. Naime, ne mogu se odlučiti je li Kristian Novak bolji čovjek ili pisac. Vrhunskih je romana malo, izuzetnih ljudi još manje. Čitajmo Novaka.
