U Pleziru svakog ponedeljka uživamo u rubrici pisci preporučuju u kojoj saznajemo šta pisci čitaju. Naši dragi gosti, pisci koje volimo, pričaju nam o književnim naslovima i autorima koje sa uživanjem čitaju, preporučuju i poklanjaju svojim prijateljima. Ovog ponedeljka u gostima nam je svestrana umetnica i pesnikinja Katarina Sarić. Ona piše društveno angažovanu esejistiku, prozu i poeziju. Svojim tekstovima, zastupljena je u svim važnijim časopisima i na portalima u regionu, antologijama i zbornicima, među kojima su: „Književnost i jezik u funkciji promovisanja univerzalnih vrijednosti i identitetskih komponenti crnogorskog društva ” FF Nikšić, 2017., „Minervinim tragom” – antologija crnogorskog ženskog proznog stvaralaštva FKCJ, 2018.„Personalni karusel – šizofrena zbirka”, JU Narodna biblioteka Budva, 2018. – uži izbor za idejnu knjigu 13. Međunarodnog sajma knjiga, Podgorica. U prevodu na engleski jezik, poezija joj je objavljivana u časopisima „Balkan poetry today”, „The Wagon” magazine Chennai, India, „Pratik a magazine of contemporary writing” Nepal, međunarodnoj antologiji novih glasova „East meet West Anthology“ India, „Epoque press”, Brighton i Cheltenham UK. Izbor iz političko-erotske poezije, objavljuje u specijalnoj izdavačkoj kući za avangardna i ekscentrična dela svetskih umetnika „Black Scat Books” California. Uvrštena je izborom iz socijalne poezije u ediciju „Artifact Nouveau” kao materijal za čitanje na seminarima i kursevima Delta Koledža, okrug San Joaquin, Kalifornija za 2019. godinu. Kao drugoplasirana na konkursu „Paf-poezija” izdavačke kuće „Arto” Podgorica, 2019. zastupljena je poezijom u istoimenom zborniku. „S one strane svjetlosti” – roman, „Književna zajednica Mirko Banjević”, Nikšić, 2011.
Posljednjih se godina bavim ženskim likovima u književnosti, pokušavajući da prodrem u arhetip fenomena kojeg je Gete nazvao „vječnim ženskim“ u drugom dijelu „Fausta“. Vjerovatno je to odraz mačoističke kulture koja me je iznjedrila i kao ženu i slobodnu umjetnicu – tako što mi je bila, istovremeno, kamen-temeljac ali i onaj spoticanja. Da nije – zasigurno nikad ne bih došla do saznanja da se iza vladajućeg mačoizma i falocentrizma, krije strah od žene, majke, zemlje koju muškarac siluje pravdajući se neznanjem pa sebi posle kopa oči („Edip/ slijepi vrač Tiresija) ili ubija („Orest/Klitemestra“). Ipak, počeću sa Euripidom: „Ifigenija na Tauridi“ i „Medeja“, naravno.
„Ifigenija na Tauridi“, nažalost manje proučavana Euripidova tragedija – stoji kao žrtveni temelj starogrčke civilizacije koju i mi baštinimo kroz patrilinearni, spartanski kodeks tamo nekog izvikanog ratničkog kulta herojstva i časti, a zapravo ne znajući da ona počiva na nezmislivim strahotama. Svi znaju za lijepu Helenu zbog koje je navodno započeo Trojanski rat (zašto je to tako blisko kasnijem biblijskom predanju o Evi, zmiji i jabuci – retoričko je pitanje) dočim za Ifigeniju, najstariju Agamemnovu kćerku koja je na prevaru dovedena u očev ratnički tabor i bila živa spaljena uoči odlaska u rat – rijetko ko. Takođe i „Medeja“ čuvarka „zlatnog runa“ koju slatkorječivi ljepušan Jason obmane i dovede u Grčku gdje je stavlja pod mušku dominaciju ispod koje ona, ne mogavši sebi da oprosti izdaju i pad, ne nalazi drugačiji izlaz sem bjekstva u smrt u koju će ipak poslati njihovu zajedničku djecu.
Simbolika obaju tragedija je užasavajuće uprta u potčinjenje prvobitnog ženskog principa pa čak i romantičarska himna velikog Getea koju sam na početku spomenula, nije u ovom kontekstu slučajna – romantičari su ujedno zahtijevali povratak majci prirodi koji se ne može se razumjeti bez povratka Starim Grcima. Čini se da nam je danas, više nego ikad, potreban još jedan takav pravac. Dakle, povratak grčkim tragičarima ponajprije, ali bez slijepog vrača u ulozi vodiča (i Homer je, spjevalac dva najveća epa toga doba „Ilijade“ i „Odiseje“ bio slijep, nadam se da niko više ne misli da je i to puka slučajnost).
Ibzen i „Lutkina kuća“, drama je koja treba da stoji kao obavezna lektira u svakoj kući koja ima žensko dijete. Na istoj polici sa bajkama braće Grim. Briljantni Ibzen koji je muškim perom opisao najtananije finese ženskog bića kojem nije dato da bude poput ptice u zlatnoj krletki. Ono što Floberu u „Madam Bovari“ i Tolstoju u „Ani K.“ nije pošlo za rukom (oslobađanje žene iz građanskih okova) Ibzenu jeste. Ni „Gospođica Julija“ još jednog genijalca sa sjevera, Strindberga, ne zaostaje za Norom. Krug svakako zatvara Bergman, ali od njega se baš ništa ne može izdvojiti a da se ne načini zločin.
Drama je naišla na veliku društvenu osudu svoga doba ali zato što je, kao i sva velika djela, bila ispred duha svoga vremena. U našoj kulturi će to možda biti i danas, ali to je samo razlog više zašto se neizostavno mora pročitati. „Krojcerova sonata“, roman-novela Lava Tolstoja, neizostavna je lektira za zaljubljene, istovremeno nas i razboli i izliječi i ovo govorim iz vlastitog iskustva, naravno. Jedna od knjiga koje su mi otvarale egzistencijalne oči tokom godina sklonosti ka idealizovanju partnera. Poklonica sam Bartove teorije o književnosti koja se ponaša kao kvazi-materijalno tkivo i priznajem samo onu koju čulno doživljavam i koja ima snagu da mijenja oscilacije na krivulji života.
U isti ciklus smještam i Sabata, naročito „O junacima i grobovima“, zapravo njega postavljam na pijedestal jer ova knjiga objedinjuje i sumira sve moje ideje, da ne kažem opsesije, koje su umnogome odredile i moju vlastitu književnost – Aleksandra koja sumanuto plivanjem gasi unutrašnju vatru samo da bi na kraju izgorjela u požaru „Izvještaj o slijepima“ i neologizam „materbina“ – samo su jedni od motiva zbog kojih i dan-danas „mrzim“ Sabata jer sam ih i sama u mladosti razrađivala i naglas se kasnije, kad sam „otkrila“ ovog genijalnog Argentica, smijala optužujući se za plagijat. Tek kad sam „otkrila“ zapis na Vavilonskoj ploči na kojem se jedan pjesnik „žali kako je već sve napisano“ shvatila sam da je ljudska taština presmiješna rabota. Da je sreće pa da svi pisci to uvide, naročito ovi „popularni“ danas, možda bih mogla i nekog od njih da preporučim.
Ti momenti bliskosti koje se preko pisane riječe razviju pa imate utisak da ste odrasli sa autorom – neprocjenjivi su.
I za kraj ove moje današnje preporuke koju sam tematski uvezala ženskim likovima jer kao što rekoh, u fazi sam preispitivanja i vlastite ženstvenosti, ostavljam „Malvinu“, kratki roman pisca sa kojim dijelim zavičajni krš sa očeve strane – Mirka Kovača. Kontroverzan i provokativan, sa motivima truleži građanštine, hrabrosti lezbejske veze koja prkosno udara na tradicionalni motiv „ očuvanja loze“ u našoj kulturi – uzdrmaće vam temelje pogleda na svijet, iz osnove. Čak i danas kad mislimo da živimo u vremenu u kojem nas ništa više ne može iznenaditi.
