Ovog ponedeljka u rubrici Pisci preporučuju, u gostima nam je književnik i kopirajter Đuro Radosavović, autor romana Budva, bagra i blud i Crnogorski roman.
Đuro radi kao senior kopirajter u advertising agenciji New Moment. Rođen je u Podgorici, živi u Beogradu. Objavio je dva romana, “Budva, bagra i blud“ i ”Crnogorski roman“. Dobio je nagradu Francuskog kulturnog centra za kratki film, prikazan u Kanu 2008. godine. Preveo je nekoliko knjiga sa engleskog i francuskog jezika. Kolumnu “Kosmos ispod sača“ piše za Vijesti. Tekstove objavljuje u Kulturnom dodatku Politike, kao i na OKO portalu RTS-a.
Nedjeljama sam pod dejstvom Ani Erno. Nosim svuda njene ispodvlačene knjige. Listam, opet čitam, opet se divim. Ta žena piše fantastično, a ipak se oslanja na tradiciju najboljih, na Flobera, Margerit Diras i ostale velikane. Precizna rečenica, sažeto, ubitačno, emotivno ali ne i patetično. Ako je iko zaslužio Nobela, ona je. Nije previše njenih knjiga prevedeno kod nas, ali nadajmo se da će ih biti još, jer ta žena i ta proza to zaslužuju!
Selio sam se mnogo puta u poslednjih 10 godina. Knjige su mi sa jedne strane olakšale život, a sa druge ga otežale. Nakon prvih par selidbi, ne nosim knjige više u paketima, jer ne može troje te pakete da podigne. Knjige se pakuju u vreće za cement. To su me naučili ljudi što se bave selidbom. I istina je, lakše se nose, a ne bude im ništa.
Eduardo Galeano je jedan od pisaca čije se knjige ne nalaze lako, ali su blago. Otvorene vene Latinske Amerike, sjajna knjiga kojoj se treba vraćati. Kao i njegova Knjiga zagrljaja, divno djelo. To je knjiga koja treba da stoji na malom stolu u dnevnoj sobi, da se svakog dana nasumično pročita po jedna priča.
Leonardo Šaša je prezanimljiv pisac sa juga, Sicilijanac, onaj što nije kriminalac nego pravi Mediteranac. Treba čitati njegovu prelijepu knjigu Rođaci sa Sicilije. Ima i nas tamo, svih nas, svi smo mi njegovi rođaci. Pitko, pošteno, izvanredno djelo.
Jednom su mi opljačkali kola na Novom Beogradu. Bila neka gusta magla, slomili zadnje staklo na Ford Focusu 2002. godište i odnijeli skoro sve iz gepeka. Bila tamo perjana stara jakna, planinarska vreća za spavanje i dio za kola koji dugo nisam promijenio a trebalo je. Neki zglob za prednji desni točak. To su lopovi odnijeli. Nisu uzeli knjige, a sve su bile drage i potpisane. Njih su ostavili, ne trebaju im. Svaka im čast, to me obradovalo kad sam vidio da su knjige tu. Između ostalih bile su tu knjige: Jovice Aćina, Balše Brkovića, Muharema Bazdulja, Damira Karakaša, Klaudija Magrisa i Milene Marković. I dalje su na mojoj polici. Jedna do druge u nizu, preživjele pljačku. Sad imaju added value, što bi se reklo.
Išao sam nedavno do Grčke. Na put sam nosio Kavafijevu poeziju. Ima jedna pjesma koja mi tjera suze na oči. Zove se Molitva, to je pjesma o mornaru kog je progutalo more i njegovoj majci koja ga čeka, a ne dočeka. Moj prađed je stradao kad je brod kojim se vraćao iz Amerike naišao na minu. Sahranilo ga je more, a Kavafi piše o tome. Ta knjiga ima posebno mjesto na polici. Naravno.
Vratio sam se sa mora i kupio Henrija Milera – Prvi utisci o Grčkoj. Svi ljubitelji Grčke treba tu knjigu da prate. Dobar je i Lorens Darel, naravno, ali Henri Miler je sažetiji i britkiji. Na policama je i njegova Rakova obratnica i Mirni dani na Klišiju, ali se takođe i u putopisu dokazuje kao majstor.
Moj kum Lalović kaže da postoji jedna knjiga koju svaka poštena kuća treba da ima. To je Želja da se bude beskoristan, knjiga o Hugu Pratu. Ima tu mistike, zavrzlama, crteža, ali to je jedan život vrijedan divljenja. Zato je moj kum u pravu, svaka kuća treba tu knjigu da ima.
Posebno mjesto na policama ima Flober. Njegova pisma, njegovi romani, a naročito njegov Rečnik otrcanih misli. Taj rečnik obično ide kao addendum knjizi Buvar i Pekiše, ali to je sjajno djelo za sebe!
Volim knjigu Džoan Didion. U njoj su svi eseji i novinski tekstovi koje je objavila. Besprekorno je pisala. To je priručnik za sve kolumniste, naročito kad pomisle da su svu pamet svijeta popili, da vide da ipak nisu, da je postojala jedna bolja od njih, možda i najbolja od svih, Džoan Didion.
Teško da ima boljeg savremenog pisca od Edgara Kereta. Taj čovjek piše tako lako i lijepo, da vrijedi da se čeka svaka njegova knjiga sa nestrpljenjem. Ako već pominjem Izraelca, da pomenem i Palestinca Hasana Blasima. Nije u rangu Kereta, ali je zanimljiva njegova izbjeglička priča.
Kad se zasitim posla, dnevnika, politike, saobraćajnih gužvi i ogovaranja, uzmem ponekad Rableovu knjigu Gargantua i Pantagruel. Majstor! Taj ritam je nenadmašiv, taj humor je čaroban, a Vinaverov prevod genijalan.
