U Pleziru svakog ponedeljka možete uživati u rubrici pisci preporučuju u kojoj ćete saznati šta vaši omiljeni pisci čitaju. Naši dragi gosti, pisci koje volimo, pričaće nam o književnim naslovima i autorima koje sa uživanjem čitaju i preporučuju svojim prijateljima. Ovog ponedeljka u gostima nam je Andrijana Kos Lajtman, profesorka, naučnica i pesnikinja, autorka nagrađivane zbirke pesama Jutarnji laureat, Autobiografski diskurs djetinjstva i Lunule, neobjavljene zbirke poezije nagrađenom nagradom Dobriša Cesarić.
S obzirom da sam uz knjige svakodnevno, na različite načine i s različitim ciljem – počevši od fakultetske nastave gdje ih nastojim, čim konkretnije i zanimljivije, približiti studentima, preko naslova koje čitam zbog znanstvenih preokupacija i istraživanja, pa do onih koje čitam u slobodno vrijeme, potpuno nesvrhovito i lišeno bilo kakvoga ‘moranja’ – ponekad mi se čini da pročitane knjige čine jedan zamršen, teško prohodan svijet koji raste i mijenja se skupa sa mnom, i koji baš nikada nije isti. Možda bi ga najtočnije bilo zamisliti vrtom – bujnim zelenim vrtom u kojem se najljepše uživa kada se ne hoda onim pošljunčanim, utabanim stazama, nego kada se trči od drveta do drveta, šunja između grmova, zastaje kraj cvijeta koji se sakrio negdje u sjenovitoj dubini, daleko od pogleda. Vrt se, dakako, mijenja ovisno o godišnjem dobu, mijenja se svaki put kada se u njega presadi nova mladica, mijenja se ovisno o tome grli li ga sunčan ili oblačan dan. Ipak, postoje biljke koje se izdvajaju iz bujnog zelenila kao intimni miljenici, one kraj kojih ćemo zastati gotovo svaki put, udišući im miris ili naprosto uživajući u dojmljivoj strukturi listova, cvjetova, korijenja. Nekoliko takvih biljaka, takvih knjiga, želim danas spomenuti, svjesna da vrt neprestano diše i raste te je uglavnom gotovo nemoguće objektivno odrediti koja je biljka najljepša, najzelenija ili najmirisnija. No, evo nekolicine onih koje su mi drage, koje od prvoga susreta osjećam svojima i posebnima.
Tvrtko Kulenović – Istorija bolesti
Smrt Tvrtka Kulenovića prije nešto više od mjesec dana ošinula me vrlo bolno, iako autora nisam osobno poznavala, niti sam ga ikada srela. Razlog za to leži u njegovoj Istoriji bolesti, knjizi koju sam čitala početkom prošle godine (iako je izvorno objavljena još 1994.) i za koju sam već u tijeku čitanja znala da će ostati duboko ugrađena u moj književni imaginarij. Knjiga koju najčešće određuju romanom, no koju radije – po uzoru na samoga autora koji ju je tako imenovao – zovem jednostavno ‘knjigom’, jer se u njoj susreće puno toga – roman, esej i drama, memoari i osobni dnevnik, razmatranja o književnosti, glazbi i slikarstvu, s kronikom jednoga vremena i jednoga grada (ratnoga Sarajeva). Tvrtko Kulenović ispisuje historiju bolesti, koja je više od jedne bolesti – to je povijest dvaju intimnih gubitaka zbog bolesti (majke i supruge), povijest krvavih dana grada Sarajeva, kronika brojnih sudbina (autorovih prijatelja, kolega i poznanika) zapečaćenih ratom. Kulenović je u ovoj knjizi kroničar i analitičar, ali isto tako i dramatičar, romanopisac, pjesnik – onaj koji zapaža detalje, donosi ih precizno i bez uljepšavanja, ali istodobno i onaj kojeg taj i takav svijet boli i dotiče. Također, on je teoretičar umjetnosti, onaj koji strukturira svoju knjigu postmodernistički heterogeno i nepredvidljivo, igrajući se prostorima razmicanja i slobode. Povremeno, on je i putnik koji se sjeća svojih putovanja, mladenačke fascinacije Dalekim istokom i načina na koji se ta fascinacija mijenjala, sazrijevajući u sasvim konkretne forme novih kulturoloških i umjetničkih spoznaja. On je onaj koji znalački, književno raščlanjuje skladbu Pink Floyda Shine On You Crazy Diamond koju ću nakon iskustva Istorije bolesti, baš uvijek kada je čujem, asocijativno vezati za ovoga autora i ovu knjigu, jedinstvenu književnu simfoniju.
Tiha, pametna, duboka knjiga. U formi sjećanja na dane djetinjstva i mladosti, Ilma Rakusa, jedna od najznačajnijih suvremenih književnih teoretičarki i književnica njemačkoga govornog područja, istodobno suptilno i beskompromisno, iznosi fragmente svojih uspomena (autorica ih podnaslovljuje „obluci sjećanja“) na odrastanje u Srednjoj Europi tijekom 50-ih, 60-ih i ranih 70-ih godina prošloga stoljeća. Slovačka, Mađarska, Slovenija, Italija, Švicarska, samo su neke od zemalja u kojima je djevojčica živjela, seleći neprestano s obitelji i odnoseći svaki put sa sobom kao popudbinu ugravirane slike, mirise i ljude koje bi upoznala u pojedinoj etapi toga nesvakidašnjeg, gotovo nomadskog djetinjstva. Kasnije, u godinama mladosti i rane zrelosti, djevojka je i sama puno putovala, od Francuske do Rusije, čime kaleidoskop sjećanja koji se otvara pred čitateljevim očima postaje još bogatiji, začudniji i ljepši. Prijateljstva, ljubavi, naklonosti, književna poznanstva i kulturološka iskustva ono su što čini ovaj književni filigran, istodobno intiman i općedruštven, baš uvijek ispripovijedan elegantnim jezikom bez ikakvih viškova. Bezdobnost i svedomnost kao dvije strane iste medalje. Toplina i vezanje, rastanci i ranjivosti. Jezici kao magija kojom se najdublje dodiruje onaj drugi/Drugi, zavodljiva želja da se njima ovlada. More u nosnicama, gotovo uvijek.
Damir Ovčina – Kad sam bio hodža
Roman po kojem ću pamtiti ljeto 2017., i bokokotorski zaljev gdje sam ga čitala. Mučan, težak, zagonetan, čudan, predivan. Roman najkraćih rečenica, i tako bi ga se moglo nazvati. Ovčina je nevjerojatan stilist, miče iz rečenice viškove, ljušti jezik do srčike, ostavljajući tek riječ ili dvije. „Sunce visoko“. Tako otprilike. Eliptičan pogled, eliptično srce. Život sveden na elipsu između rada u radnoj jedinici i skrivanja u ispražnjenom, tuđem stanu u ratnome Sarajevu. Roman o ratu u kojem se ni jednom riječju ne spominju strane, etnosi, religije. Slika se gradi iz konteksta, iz detalja, iz mikrooblika. Rat kao mora i kao podivljalo more, ljubav kao otok usred takvoga mora. Roman kao hologram straha i psihogram izdržljivosti. Egzistencija kao elipsa koja se raspada, i čudesan poriv da se izdrži, da je se zadrži. Roman o prekinutoj mladosti, o prerano preminiloj majci i o ocu koji je ostao na drugoj strani grada. Roman o bliskosti, onoj koja preživljava s malo riječi.
Vladimir Vukomanović – Bajka o Smrti
Knjižica, knjižuljak. Nije čak ni priča, nego „opričak“, kako kaže pripovjedač. Opričak o smrti – točnije, o Smrti. „Živela jednom jedna Smrt“, tako počinje priča, kao što počinju sve bajke. Ipak, ovo nije bajka kakve poznajemo. Možda bi najtočnije bilo reći da je ovo antibajka, ispričana na način da je mogu razumjeti i djeca i odrasli. Knjiga o smrti, koja je knjiga o životu. Knjiga o Smrti koja je bila siroče, o djetetu kojemu nitko nije tepao „slatko detence“, ni „Smrculence“, ni „Smrče malo“. Jednostavna, duboka i beskrajano zabavna knjiga. Tužna i humoristična istodobno. Knjiga koja nije samo tekst, nego je i likovni tekst te se čitateljski ostvaruje kao specifičan amalgam slike i riječi. Dovitljivost i kreativnost Vladimira Vukomanovića i Jane Rastegorac (autorice ilustracija) jednostavno je zadivljujuća – knjigu, od kada sam se s njome susrela, preporučujem svima – od djece, njihovih roditelja, preko studenata, znanstvenika koji se bave dječjom knjigom do svakoga tko želi biti dirnut, iznenađen, zamišljen, rastužen i nasmijan. Ne nužno tim redom.
