Ovog ponedeljka u rubrici Pisci preporučuju gostuje pevoditeljka i književnica Andrea Grgić. Nakon završene klasične gimnazije Andrea je diplomirala francuski jezik i književnost i istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prevodi s francuskog, piše kratke priče i pesme, a nedavno joj je objavljena prva zbirka priča s istoimenog bloga na Facebooku Gospođa (2020.) u izdanju Bookare iz Zagreba i Factuma iz Beograda.
Redoslijed moje liste nema veze s prvenstvom i možda bi u nekom drugom trenutku života ta lista bila posve drukčija, možda bi to bilo nekih drugih pet djela zbog nekih sasvim drugih razloga. Pretpostavljam da su to one divne usklađenosti univerzuma kad nam u pravom trenu dođu u ruke knjige koje nam najviše trebaju.
Vernon Suboteks 1,2,3, Virginie Despentes (OceanMore, 2016-2018, prijevod: Ita Kovač)
Vernon Suboteks je trilogija u kojoj pratimo glavnog junaka koji je svoje najljepše dane doživio u legendarnim 80-im godinama prošlog stoljeća, kada je od omiljenog prodavača ploča postao traženi DJ, da bi danas bio beskućnik. Majstorski napisan roman sa sjajno razrađenim likovima i glavnim junakom koji se nije snašao u novom svijetu, poput mnogih dobrih ljudi koje poznajemo. Svi mi koji smo osamdesetih godina prošlog stoljeća bili mladi, možemo se vrlo dobro saživjeti s Vernonom. Integralni dio ove priče je svakako i glazba koju ćete željeti poslušati nakon čitanja ili ćete možda osjetiti poriv da je čujete odmah, tako da ćete uz užitak čitanja, imat spremnu i play listu za odličan party. Nesmiljena kritika francuskog društva i današnjeg društva općenito, ljubav prema subkulturi i likovima s društvenih margina te humor i opisi Pariza i urbanog života u svakom smislu o kojemu autorica piše kao insajderica, ono su zbog čega ne možete prestati čitati Vernona Suboteksa.
Lucia Berlin, Priručnik za spremačice (OceanMore,2018, prijevod: Vjera Balen Heidl)
Ova posthumna zbirka kratkih priča, njih 43, velikim je dijelom nadahnuta privatnim životom Lucie Berlin (1936. – 2004.). Kako bi mogla uzdržavati djecu, radila je najrazličitije poslove. Bila je medicinska sestra, spremačica, administratorica u bolnici, profesorica u gimnaziji, da bi postala omiljena profesorica na sveučilištu u Coloradu. Borila se s alkoholizmom i ovisnošću i sva su ta iskustva pretočena u priče. Veliki raspon emocija isprepleten s crnim humorom, ispričan je izravnim, suhim stilom koji prodire duboko. Najčešće u prvom, a katkad i u trećem glasu ona pripovijeda o životu. Ona je promatračica života, a njezini su likovi usamljenici i dolaze s rubova društva. To su djeca bez prijatelja, trudne tinejdžerice, samohrane majke koje autorica vidi i razumije. Njezina je empatija neizmjerna, suosjeća sa svima, čak i s onima koji su je povrijedili. Lucia Berlin oslikava sumornu i okrutnu američku svakodnevicu u kojoj nažalost nema mjesta za ravnopravnost i gdje su šanse za neki bolji život minimalne.
Ljubavnik, Marguerite Duras, (Zagreb, Globus media, 2004., prijevod: Ingrid Šafranek)
Ljubavnika sam prvi put pročitala krajem osamdesetih, na prvoj godini studija francuskog jezika i književnosti kada moj francuski i nije bio nešto. Uspjela sam uhvatiti samo neke razine romana, ali sasvim dovoljno da mi otvori slobodan prolaz kojim ću mu se uvijek vraćati. Kako sam sazrijevala i kako je moj francuski postajao sve bolji, tako su i nijanse Ljubavnika dobivale neke nove, za mene neistražene, dimenzije. Baš kao i Marguerite Duras (1914. – 1996.), genijalna spisateljica i filmašica, ovo njezino remek djelo i dalje je jednako intrigantno, a svako ponovno čitanje zapravo je novo. Ljubavniku se često vraćam i ne mogu prestati uživati u tome kako Duras isprepliće misli i pretače ih u rečenice, što me dovodi do još jednog divnog djela iste autorice:
Tarkvinijski konjići, Marguerite Duras, (Zagreb: Vuković & Runjić, 2007., prijevod: Vlatka Valentić)
Radnja romana odvija se u Italiji, na obali mora, u vruće ljeto. Skupina prijatelja provodi ljetne praznike i jedino što iščekuju je večernji povjetarac, a jedino čemu se nadaju je kiša i svježina koju ona donosi. Što učiniti sa sobom i sa slobodom i što je ljubav bez drugoga, pitanja su oko kojih se vrte radnja i postupci likova. Teško je i vruće, ali neodoljivo za čitanje.
Stoner, John Williams (Fraktura, 2016., prijevod Patricija Vodopija)
John Williams (1922. – 1994.), napisao je pravi američki roman, priču o Williamu Stoneru, čovjeku koji je od seljačkog sina postao sveučilišni profesor engleske književnosti. Stoner je i ljubavni roman, roman o jednom razdoblju američke povijesti i roman o književnosti. Moglo bi se reći, obična priča o običnom životu, od početka pa sve do najljepšeg opisa smrti, ispisana je predivnim stilom koji ponire u dubinu lika. Jednostavnost u svojoj složenosti. Sve je jasno i na svome mjestu, sve teče i što reći nego: čitajte Stonera.
