Ovog ponedeljka u rubrici Pisci preporučuju ugostili smo pisca Adnana Repešu.
Adnan Repeša rođen je 1978. godine u Mostaru. Objavio je zbirke priča S obje strane srca, Kratke priče za dugo umiranje i Kancer, kao i romane Svojta i Iza šutnje su planine. Živi u Blagaju.
Bila je zima. Druga ratna zima, kada smo, već sluđeni od granata i dolazeće studeni, počeli panično spremati ogrjev. Nema ništa romantično u tome kada pod prisilom nešto obavljaš. Imao sam tada petnaest godina. Bio sam prisiljen živjeti, iako mi nijedna okolnost iz tog vremena nije išla na ruku. Pamtim te dane po mnogočemu, a najviše po začuđujućem osjećaju smjelosti. Naime, pred nadolazećom zimom ljudi su naokolo pokušavali doći do svega što bi im moglo zgrijati tijela. Tako se, između ostalog, užurbano parao parket i namještaj u lokalnoj školi; skidala su se vrata i odnosile školske klupe, a sve pred strahom od prijeteće studeni. Uvjereni da se više ničemu nemamo naučiti, vlastitu školu pretvarali smo u uspomenu. A ja sam tamo dolazio nakon što se drugi udalje, kako bih iz biblioteke odnosio knjige. Puno knjiga. I sve su mogle biti moje. Te godine upoznao sam Danila Kiša, njegovu Baštu, pepeo, čitajući je opsjednuto, i širom otvorenih očiju, zahvalan piscu jer je kumulaciju lične boli uspio pretočiti u magičan tekst. Čisti genij. Magična proza. Svoj rat preživio sam čitajući tu knjigu. A Danilo Kiš, kako onda, tako i danas, opominje kako je piščeva jedina zadaća pripovijedati istinu. Ma kako ona tegobna bila, i ma koliko se zbog izgovorene istine, zaboga, nama samima, „rano smrkavalo“.
Mnogi su pisci odredili mene današnjeg. Knut Hamsun trajno i nepovratno odredio je mjeru ukusa. Njegovi romani Glad, Pan, Plodovi zemlje, Po zaraslim stazama, iz korijena su promijenili moju čitalačku strast. Lakoća pripovijedanja. Oda jednostavnom životu, osjećaj za detalj, fokus na očigledne stvari koje olako ispustimo.
Pamtim kada sam prvi put čitao Singera, njegovu egizilantsku prozu, Izgubljen u Americi, pisanu nakon osmogodišnje apstinencije, i nakon osjećaja pomirenosti da je s pisanjem nepovratno završio. Mučan osjećaj; željeti nešto, a biti lišen mogućnosti da se izraziš.
Mirko Kovač! Godinama se Kovaču vraćam, kao nekakvom sigurnom utočištu. Pripovijedanje na rubu misterija, a gdje je, opet, sve tako jasno posloženo. Volim Kovačeve knjige zbog tačnosti koju u njima pronalazim, zbog odgovora koje mi nude, zbog osjećaja, da sam, možda, i sam ponešto od toga primijetio, ali, eto, nisam uspio pronaći odgovarajuću riječ. Kovač je moj važan, intiman pisac, na onaj način kako su mi bliski i važni ljudi s kojima dijelim svakodnevnicu.
U godinama koliko ih danas ima autor ovoga teksta, svijet je zauvijek napuštao Dario Džamonja. Čudesan pisac nekadašnjeg Sarajeva, i svega onoga što se ondašnji grad nije usuđivao o sebi reći. Ili što o sebi nije znao. Džamonja je, kao na dlanu, donosio svu svoju bol, svoje strasti i radosti, posrtanja i padove, ne libeći se opisati ono što drugi među nama, spremno prešućuju.
A onda je zaustavljen rat. U mojoj polici, jedan za drugim, svoja su mjesta pronalazili Semezdin Mehmedinović, Marko Vešović, Miljenko Jergović, ispisujući sve one priče koje su bile nužne da bih izbliza sagledao sebe.
Jednom, ne tako davno, a opet mnogo nakon rata, pročitao sam roman Srđana Valjarevića, nakon čega sam o tome napisao priču. Komo se taj roman zove.
A kako se danas zovem ja…
