U Pleziru svakog ponedeljka uživamo u rubrici pisci preporučuju u okviru koje naši dragi gosti, pisci koje volimo, govore o književnim naslovima i autorima koje sa uživanjem čitaju, preporučuju i poklanjaju svojim prijateljima. Ni ovog ponedeljka nije drugačije, te nam je u gostima nagrađivana pesnikinja Lidija Deduš čija poezija i kratka proza smo imali prilike da čitamo u časopisima Libra libera, Fantom slobode, Tema i na književnim portalima Kritična masa, Strane, Afirmator, Agon, Ajfelov most, Bona, Knjigomat, Balkanski književni glasnik. Lidijine pesme su prevedene na engleski jezik i objavljene u časopisima Europe Now Univerziteta Kolumbija, Njujork i The Well Review iz Irske. Zastupljena je u antologiji pesnikinja inspiriranih imigracijom „Ovo nije dom – pesnikinje o migraciji“ koju su priredile Vitomirka Trebovac i Jelena Anđelovska. Finalistkinja je konkursa za kratku priču „Vranac“ 2016. godine, kao i konkursa „Post Scriptum za književnost na društvenim mrežama“ 2017. godine. Lidijin rukopis Apatridi i ostale čudne ličnosti nagrađen je na konkursu Beogradskog festivala poezije i knjige Treći Trg.

Književni ukusi su, kao i sve ostalo u životu, sasvim individualni, ali vjerujem da se svi bez puno razmišljanja slažemo kako čitanje, bilo poezije, bilo proze, ima izuzetno velik utjecaj na pisanje. Pritom je baš teško reći koje su knjige imale najviše utjecaja na naš razvoj, kao pojedinca ili kao pisca, s obzirom da su nas, u različitim razdobljima života, više ili manje doticale različite knjige. Moj odabir je nasumičan, mislim da sam iz svake knjige, pa i iz onih koje nisam doživjela kao naročito bliske, uzela nešto što mi je u određenom trenutku trebalo. Za ovu priliku biram pet naslova za koje sam sigurna da su dobre preporuke svima, kako za odmor od svakodnevnih nastojanja da održimo glavu iznad vode, tako i za promišljanja o tome kako bismo i što bismo mogli mijenjati da nam osjećaj postojanja bude što ljepši i lakši.

James Hamilton-Paterson, Kuhanje s Fernet Brancom

Pušem na hladno kad je u pitanju humor, ali ova me knjiga očarala do te mjere da je i danas, nekoliko godina nakon prvog čitanja, revno preporučujem svima koji me pitaju šta da ponesu na godišnji odmor. Pametno smiješna, pronicljiva kritika društva plasirana kroz jednostavan koncept i, ukratko, možda najdraža satirična knjiga koju sam pročitala.

Wislawa Szymborska, Radost pisanja

Radost pisanja je knjiga zbog koje sam zavoljela i počela pisati poeziju. Nisam sigurna koliko je ova knjiga preporuka, s obzirom da Szymborsku svi čitaju i svi vole, ali ostavila je neizbrisiv trag u mom pogledu na život, na poeziju, na književnost uopće, ali ponajviše je udarila temelj mojim prvim pjesničkim koracima. Ukratko, moja knjiga-majka u pjesničkom smislu.

Bora Ćosić, Zapisi iz mrtvog doma

Ako mogu birati između života i filozofije, biram život. Životne priče, drame, obiteljske tragedije, nasljedstvo, općenito – priče o ljudima i njihovim sudbinama uvijek ću birati prije svega. Zapisi iz mrtvog doma poetski su osvrt na djetinjstvo jednog od meni najdražeg pisca s ovih prostora. Kako se u našoj kući kroz generacije dosta toga skrivalo i tabuiziralo, čitajući ovu zbirku pronašla sam odgovore na neka od pitanja iz vlastite obiteljske mitologije. Topla, bolna, ljudska knjiga pjesama i preporuka svima koji „ne vole poeziju jer je ne razumiju“.

Semezdin Mehmedinović, Me’med, bandana i crvena pahuljica

Nisam sigurna je li baš ova knjiga ona koju bih izdvojila iz Mehmedinovićevog dosadašnjeg opusa, s obzirom da su me sve koje sam čitala (Autoportret s torbom, Ruski kompjuter, Sarajevo blues, Knjiga prozora…) ostavljale podjednako potresenu na onaj fini način, kad čovjek zatvori knjigu i želi još malo ostati ispod tog toplog pokrivača, ili odugovlači sa čitanjem da potraje do kraja života. Nepretenciozni, pametni prikazi življenja jednog, kako sam sebe prikazuje, običnog čovjeka i njegovog snalaženja u svjetovima u kojima se zatječe, tople slike međuljudskih odnosa i, nadasve, prepoznatljivost pjesnika koji zna kako pisati prozu, a da pritom ne izgubi nijednu poetsku sliku koji je zamislio.

Agota Kristof, Velika bilježnica

Tematski veoma bliska, ova me knjiga osvojila načinom. Spoznaja da je najteže životne drame moguće ispričati najjednostavnijim jezikom u prvi mah mi je bila šokantna, sve dok nisam shvatila kako kratke i odsječne rečenice tekst lišavaju patetike i ostavljaju čistu emociju koja nije ugodna, ali je jedan od najboljih načina da se prikaže i prokaže istinsko zlo.

Share

• Tweet
• Pin It