Rothu se nije baš uvijek sviđalo što ga kritičari predstavljaju kao jedinog pisca na svijetu koji nikada ništa nije izmislio. Ta predrasuda da je uvijek i po svemu jednak svojim likovima, da u romanima živo ispisuje isključivo sopstveno iskustvo, kao da je živio stotinu života paralelno, izazvat će nekoliko nesporazuma između njega kao pisca i publike. Toliko, da će ga američki pisac mlađe generacije David Foster Wallace 1998. godine svrstati u generaciju dominantnih poslijeratnih literatora u Americi, uz Normana Mailera i Johna Updikea, koje će nazvati grandioznim muškim narcisima (GMN-ovima), priznavši da i sam spada među rijetke ljubitelje njihova djela koji su u tom trenutku mlađi od 40 godina.
Branitelj vjere
Već nakon objavljenih priča, skupljenih u knjizi “Zbogom Columbus”, Roth će na svojoj koži osjetiti šta znači kad publika i kritika počne poistovjećivati pisca sa glavnim likom ili pripovjedačem. U njegovim likovima Jevreja koji su se odali preljubu i drugim sitnijim nepodopštinama publika će prepoznavati njegove susjede iz jevrejskog dijela Newarka u kojem je odrastao. Veoma rano on će se, kao mlad pisac, truditi da poruši tabue te jevrejske niže srednje klase koje su mu prenijeli vjerski ortodoksni preci useljenici. To će biti njegovi prvi izgredi, kad se iščauri iz primjernog studenta književnosti u profesora žudnje i pisca skarednih priča, u tom smjeru otišavši najdalje kad već nije u dječačkim danima odlučio krenuti krivim putem, kradući po susjedstvu aute ili padajući na popravni, kako se postajalo lošim tih četrdesetih godina u Newarku.
Kad pedesetih u New Yorkeru objavi priču „Branitelj vjere”, jedan ugledni njujorški rabin će se zapitati: „Šta se uradilo da se ušutka ovaj čovjek?”. Napadajući ga sa raznih propovjedaonica, biće optužen da pruža iskrivljenu sliku o osnovnim vrijednostima ortodoksnog judaizma. U pismima kojim će ga obasuti iz svih krajeva Amerike, čitaoci će ga često pitati da im objasni zašto mrzi sebe. Zašto – pitaju se – jednog Jevreja prikazuje kao preljubnika? Da li je uobičajeno da jedan sredovječni muškarac zanemari posao i provodi čitave dane sa sredovječnom ženom? Je li to jevrejska osobina? Roth će se braniti da svuda gdje drugi osjećaju zlobu, on tek vidi energiju, hrabrost i spontanost. Navodiće da piše o jednom preljubniku da bi otkrio stanje tog čovjeka. Ako je taj preljubnik Jevrej, on će onda otkrivati stanje preljubnika koji je Jevrej.
Tabui masturbacije
Jedan rabin će moliti mladog Rotha da svoje priče šalje u Izrael i tamo ih objavljuje: samo tako, štampane na hebrejskom, mogu biti prosuđivane isključivo iz književnog ugla. Ne pričajte ih ovdje i sada, poantira rabin, Jevreji nisu onakvi kakvim ih opisuju ili zamišljaju antisemiti. Proći će mnogo godina dok Roth ne sretne Isaca Bashevisa Singera koji će iskoristiti priliku da sve čitatelje, koji su mu upućivali slične prigovore, upita da li možda treba da piše o španskim prostitutkama i lopovima. Pišem o lopovima i prostitutkama koje poznajem, objašnjava Singer mladom kolegi Rothu u intervjuu koji će biti objavljen 1976, nimalo mu ne olakšavajući i ne doprinoseći razbijanju tog mita o piscu kao kreatoru koji ništa ne izmišlja.
Nakon što godine 1969. objavi „Portnoyevu boljku”, roman koji će ga proslaviti, stvari će postati još gore, jer glavni junak kao da će izaći iz neke jevrejske šale: sasvim demistifikovan i bez ijedne iluzije, u ispovjednom registru, u trideset i trećoj godini još uvijek ovisan o roditeljima, Portnoy će parodirati psihoanalitičku seansu vraćajući se u djetinjstvo i mladenaštvo i burleskno se fiksirajući na tabue masturbacije i vaginalnog idolopoklonstva ili strahopoštovanja. Šta je veza života i literature, pitaće Rotha. To je razlika između 800 sati psihoanalize i 8 sati čiste zabave koliko treba da se pročita „Portnoyeva boljka”. Roth će u „Boljci” svjesno zaigrati na kartu (jevrejske) autostereotipizacije, pokazujući još jednom sklonost da najozbiljnije teme privodi komediji i lakrdiji. Objašnjavajući u jednom intervjuu kasnije položaj slavne ličnosti u Americi, što mu je donijela upravo „Portnoyeva boljka”, reći će da to znači da vam prihodi vrtoglavo rastu, da postajete predmet seksualne žudnje i robna marka, budući da u tom trenutku u Americi postoji Ivory, sapun koji pluta, Rice Krispies, žitarice koje same od sebe rade puc-krs-tres i Philip Roth, Jevrejin koji masturbira uz pomoć komada džigerice i zarađuje milione od toga, što je imidž koji je zaradio upravo blagodareći iščašenom erotskom ukusu Portnoya.
Pokušavajući stati između publike i tog pisca opscenista, jedino će Updike, saborac iz plejade grandioznih muških narcisa, primijetiti da Roth neprestano izmišlja nešto što izgleda kao roman sa ključem, ali to sigurno nije, u toj sentenci umnogome objasnivši njegovu poetiku. Roth će, međutim, najavljujući nove romane podsjećati na to da će svaki put možda biti uvrijeđenih Jevreja, ali biće uvrijeđenih i nejevreja. Ubrzo će upasti i u probleme sa feminističkom kritikom. Tumačeći još jedan nesporazum, insistiraće ipak da nema posla sa feminističkom kritikom nego tek sa glupim čitanjem. Radi se o tome da je jedna aktivistkinja za ženska prava, nakon romana „Moje zrele godine”, u uticajnom menhetnskom sedmičniku The Village Voice objavila tekst pod zvučnim naslovom „Zašto ovi muškarci mrze žene”, propraćen fotografijama Saula Bellowa, Normana Mailera, Henryja Millera i Rotha.
Žene i muškarci
Zanimljivo da se Roth, kada je u pitanju kritika još jedna manjinske književnosti, sada našao u istom problemu sa feministkinjama, kao sa Jevrejima. Bilo je to vrijeme, kaže Roth, kada se nakon šezdesetih godina otkrilo da su žene dobre i samo dobre, da su progonjene i samo progonjene, da su izrabljivane i samo izrabljivane, a on je u „Mojim zrelim godinama” imao tu nesreću da prikaže jednu ženu koja nije bila dobra, koja je proganjala druge i izrabljivala druge, što je bilo u suprotnosti sa novom etikom i antirevolucionarno, ili suprotno cilju borbe, to jest – bilo je tabu. Još veći problemi će vremenom nastajati budući da su se likovi žena, sklonih iracionalnosti, pojavljivali u gotovo svim romanima u kojima je ordinirao glavni junak Nathan Zuckermann, osumnjičen kao Rothov alter ego. Feminističke kritičarke su Rothu spočitale da je i Lucy Nelson u „Kad je bila dobra”, Rothovom mladenačkom romanu, prikazana kao puna mržnje, a to će Rothu biti prilika da objasni faktore individualizacije te junakinje koja je puna gnjeva jer želi pristojan život i u to ime se suprotstavlja mnogim muškarcima, ali i jednoj ženi čija je bespomoćnost izluđuje.
Radi se o tome da ti portreti kod Rotha nemaju isključivo funkciju reprezentacije žena ili Jevreja, nego su uglazbljeni u sistem motivacije glavnih junaka, koji su većinom muškarci s obzirom na to da često igra na kartu (autofikcionalne) uvjerljivosti. Čak i erotski momenti kod Rotha nisu isključivo u funkciji opscenosti i rušenja tabua, kao kod Mailera ili Millera, nego često igraju ulogu u raspolućivanju senzibiliteta, koji se otvara prema svim stranama erotskog slova, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, kao vrteški nepreglednih mogućnosti i kombinacija, ali i izazivanju utiska uzaludnosti u koje će odvesti propadanje tijela. Roth, uz Kunderu i Singera, ili pomenutog Updikea, jedan je od pisaca koji je napravio ravnotežu između vibracija, intonacija, spontanosti, ležernosti i kadenci govornog jezika sulude stvarnosti iz šezdesetih godina, ostajući istovremeno utemeljen na stranici, opterećen ironijom i distancom, pedantnošću i dvosmislenošću, tim uzusima klasične književne retorike, pokušavajući imitirati posljednju uzdrmanost senzibiliteta i reći najnoviju riječ nakon Joycea, Michela Leirisa ili Georgesa Bataillea.
Ne treba, međutim, zaboraviti ni da je Roth veliki pjesnik senscencije, propadanja, rasipanja tijela. To je, kako primjećuje Foster Wallace, omiljena tema grandioznih muških narcisa: prospekt njihove smrti iz pozadine obasjao je nadolazeći milenij, a odlazak tih solipsista prijeti da odnese sve. Pišući o Updikeovom romanu „Ka kraju vremena”, Foster Wallace daje skicu za portret jedne generacije koja je, afirmisana šezdesetih i sedamdesetih godina, najzaokupljenija sobom još od vremena Luja XIV. S omiljenom temom seksa na čijem platnu, kako godine idu, polako navješćuju apokaliptični prospekt sopstvene smrti, ti GMN-ovi uglavnom iz romana u roman pišu o sebi, i to se odnosi koliko na Updikea, tako i na posljednje Rothove romane među kojima su „Životinja na izdisaju” i „Duh izlazi”. Upravo u „Životinji na izdisaju” iz 2001. godine Roth još jednom daje portret raspusnog učenjaka, profesora žudnje koji u svojoj šezdeset i drugoj godini upoznaje dvadeset i četverogodišnju Kubanku, studenticu, s kojom u tu poznu jesen ili ranu zimu života kopulira iz dana u dan sve do raskida, osjećajući već polako zub tjelesnog propadanja, sve dok mu se u začudnom obratu osam godina kasnije ne vrati da se pozdrave, obuzeta kancerom, osjećajući da se on još prije osam godina, na lijep način, opraštao s njenim tijelom odajući mu počasti.
Slavljenje narcisoidnosti
Polemički nastrojen Foster Wallace se pita da li bi GMN-ovi, zaokupljeni zalaskom njihove potencije, mogli pogriješiti zapitavši se bar jednom jesu li ti njihovi glavni junaci, neovisno o tome jesu li ukrućeni ili mlitavi, možda nesrećni zato što su bili obični šupci. Većina književnih čitalaca, pogotovo čitateljica, mlađih od četrdeset godina, kaže Foster Wallace, mrzitelji su GMN poslijeratne proze, tih propovjednika muške supremacije, tako da naprimjer Updikea označavaju tek kao penis sa tezaurusom, za koji je mizoginija pitanje književnosti, kao što fašizam kod benda Rush postaje pitanje humora. Budući jedan od rijetkih čitatelja simpatizera mlađih od 40 godina, i Foster Wallace im donekle zamjera tu obuzetost sobom i slavljenje te narcisoidnosti kao nečeg grandioznog, međutim, on bi više volio da njihovi likovi iz roman u roman nisu isti ljudi, usamljeni uvijek iznova, ispunjeni tek samosažaljenjem i prezirom prema ženama, ili da broj stranica posvećenih drugim temama bude bar upola veliki kao što su dijelovi romana posvećeni flori oko njihovih kuća, tijelima prostitutki ili njihovim penisima i mislima vezanim uz njih.
Averzija Foster Wallaceova prema GMN-ovima inspirirana je književnim prevratništvom nove generacije, rođene šezdesetih i sedamdesetih godina, koja je posumnjala u GMN otkriće da je mogućnost da se ima seks s kim se god poželi lijek za ljudsko beznađe. Ne osjećajući represiju roditelja, Foster Wallaceovoj generaciji, naprimjer, Rothova ili Updikeova evokacija libidinoznog Ja nije više djelovala ni osvježavajuće ni zanimljivo ni herojski. Ta djeca strastvenih nevjerstava i razvoda koji su tako divno opisali Updike i Roth posmatrali su, nimalo oduševljeni, kako se novi individualizam i seksualna sloboda promeću u neveselu i anemičnu obuzetost sobom koja je doticala i njihove živote. Bijes usmjeren prema GMN-ovima, kao odmetnutim očevima, ostaje zanimljiv sve dok se iskazuje na način književni, a njihovo osporavanje potkrepljuje poetičkim razlozima, više nego ideološkim. U senzibilitetu tih pisaca rođenih šezdesetih definitivno se nešto pomjerilo u odnosu na plejadu Rothovih vršnjaka: oni nisu bili sigurni da seks tako lako rješava pitanja života i smrti.
U književnosti je logična ta nesimpatija sinova i kćerki prema literarnim očevima i majkama. Iako su kao nagovještaj rekli svoju prvu riječ, ali svakako ne i posljednju (Foster Wallace će se u 46. godini smaknuti svojom rukom, u naletu depresije), toj novoj generaciji literatora još uvijek ostaje da siđu dublje u te otkrivene neonske katakombe individualizma i seksa, a uspon i pad Rothove literarne generacije i može im i ne može pomoći, budući da su svojim grandioznim posrtanjem samo do pola pokrili stepenice koje silaze nadolje.
izvor: oslobodjenje.ba
