Viđenje mode pedesetih kao malo koji drugi period u istoriji mode sveden je na stereotip. Nije u pitanju obično pojednostavljivanje, nego je stvorena čitava pogrešna slika o jednom periodu: ono je predstavljeno kao zlatno doba visoko sofisticirane ženstvenosti. Ta ženstvenost je ponegdje prelazila u sliku putenosti, seksualnosti, zavodljivosti, a ponegdje u viziju idealne, gotovo aseksualne žene. Jedan se tip viđenja vezuje za holivudske dive na čelu sa zlatnom Merilin, a drugi se povezuje sa svijetom visoke mode, na prvom mjestu sa časopisom Vogue i Dior-om.
Upravo je Christian Dior zaslužan za to što su „pedesete“ započele četrdesetih; pedesete su jedan od rijetkih perioda u istoriji mode koje imaju precizan početak, godine 1947-e. To je godina u kojoj je prikazana njegova čuvena „New Look“ kolekcija, koja je drastično promijenila modni tok. Jer moda prije rata bila je jedna sasvim drugačija moda: bila je to moda rada, moda patnje, moda, činilo se, nastala bez ideala ljepote; ipak je to bila i jedna moda jednakosti. U toku rata radile su žene, a ratovali muškarci; i jedni i drugi imali su aktivne građanske uloge, umjesto aktivno-pasivnog karaktera njihovog pređašnjeg odnosa. Potreba za radom uslovila je posebne uslove i za razvoj mode, naime, suknje su skraćene, materijali bili skromniji, aksesoar takođe, i razlika među muškom i ženskom odjećom bila je sveukupno manja. Bilo je teško ženama da nakon rata ponovo obuku duge suknje (u ratu su one bile skraćene do koljena uz niz drugih elemenata koji su uvedeni da omoguće lakše kretanje i rad), suknje uske, i da uđu u ulogu onih koje ne rade, koje su pasivna savršena bića i ništa više. A možda i nije – jer su nakon malo vremena od prikazivanja Dior-ove kolekcije prihvatile upravo to – iako sa nešto promijenjenom sviješću, koja se ipak morala u nekom trenutku osloboditi.
Šta je to uradio Dior pa je New Look postao velika raskrsnica u istoriji zapadnjačke mode? Pa, čini se, i ništa toliko novo. Barem ne na način na koji se o njemu obično piše. Jer, moda koju je stvorio u velikoj mjeri je anahrona: kolekcija je prikazivala suknje duže nego što su se nosile četrdesetih, a kakve su se nosile prije rata; to naizgled naivno pitanje o dužini suknje nije nimalo naivno i krije u sebi ideale jednog vremena, ideal žene prije svega, onaj koji je oduvijek bio, za mnoge, u suštini opterećujući. Ta ista suknja je padala po uzoru na viktorijanske suknje sa korsetima, a korseti (ovog puta barem mekši) su se nosili u svečanim prilikama.
Skupocjeni aksesoar i nakit, precizno namještene frizure, pažljivo odabrana šminka, i taj kruti, gotovo skulpturalni stav – sve je to bio New Look. I kao što rekoh – novo je zapravo bilo staro, samo preobučeno u nešto savremeniji oblik. To je značilo pročišćenje, minimalističku, moderniju verziju starog, baš kao što i pojedine moderne građevine s početka 20. vijeka liče na klasičnu arhitekturu davnih vremena i maštaju o idealnim proporcijama. To staro je postalo novo samo zbog zamora koji je donio rat, i samo u potrebi da se loša sjećanja odbace, da svijet makar prividno opet izgleda savršeno, svijetlo i netaknuto. Novo je, dakako, bilo maska, ali i nužna potreba; svijet se morao obući u svijetle odore, a Dior je prvi tu potrebu prepoznao. Njegova zasluga, ipak, sa stanovišta istorije mode, a ne istorije snova, mora biti u tome što je povratio ideju o lijepom, i uopšte, o izgledu i izgledanju (look) u modu.
„Izgled“ kakav je on dao nije nov niti revolucionaran, iako mnogi vjeruju ili bi voljeli da vjeruju u to; povratak stvaranja modnog i onog modnog, kreativnog, živog – to je ono zbog čega je Dior nama danas toliko bitan. Povratak mode je sasvim očekivano izazvao različite reakcije. S jedne strane, zadovoljenje potrebe za snom i lijepim izazvalo je oduševljenje. Ali ipak ne na prvu; isprva je takva moda izgledala kao hir i ludost, kao laž, što i nije bilo daleko od istine. Muškarci su se radovali a i nisu, žene su se radovale a i nisu. Žene u uskim suknjama do ispod koljena bile su automatski predodređene za pasivnost, što je moglo odgovarati muškarcima željnim da žene opet dođu „na svoje mjesto“; sa druge strane, ti isti su bili užasnuti cijenama i smatrali su da je ludost i čak nemoguće dozvoliti takvo nešto odmah nakon rata. Žene su se radovale povratku ljepote, ali su se snebivale zbog gubitka slobode, i jedno i drugo se stalno smjenjivalo. Tako je bilo u prvih par godina, a onda je Dior-ova moda prihvaćena. Ipak, ne zadugo… Ali je ono pitanje za modno nastavilo da živi, samo – sa nešto drugačijom sviješću.
Svijest vezana za modu pedesetih jeste u suštini anahrona, kako je već rečeno, i sav taj glamur samo je lažni sjaj prošlih vremena. To se ogleda i u tome što je moda, iako se u posleratnim godinama burno razvijala, i dalje ostala pretežno polje zanimanja žena, i to žena u određenim godinama. Muškarci su se modom više bavili usputno, a moda za mlade faktički nije ni postojala. U modnim časopisima nije bilo klinaca, bilo je samo zrelih žena koje znaju šta hoće, ili se tako barem činilo. Nije bilo mladih pa nije bilo ni topline – stoga nije ni čudo što su modne fotografije iz perioda s početka pedesetih tako krute i čak odbojno perfektne. Mlade su djevojke, izopštene iz polja mode, nosile jednostavne suknje svojih majki i kose svezane u rep, bez mnogo sređivanja. No treba imati u vidu da je moda časopisa poput Vogue-a takođe zaslužna za to što modu pedesetih „iskrivljeno“ vidimo kao idealnu, žene graciozne i besprekorno elegantne. Modne časopise treba uvijek posmatrati kao sliku ideala; svakodnevica je uvijek drugačija. Tako se uski korseti i čvrste haljine nisu nosile svakodnevno, kosa nije bila perfektna, a mnogo je više bilo kratkih frizura nego što se to misli, šminka je bila neutralnija, crveni ruž passe, a pastelne boje ponovo su zadobile svoje modno mjesto. Bilo je, dakle, mode i bez Dior-a. Bilo je i drugih i nešto drugačijih dizajnera visoke mode, poput Balenciaga-e i Balmain-a. Bilo je i mnoštvo modnih priručnika i uradi-sam časopisa koji su visoko preoblačili u svakodnevno i od filmske dive pravili domaćicu po mjeri (idealno, ali ne i realno). Bilo je i buntovnika, a s kraja pedesetih sve više. Ono „novo“ je postalo prozirno, a svijest je nadirala.
Žene su odlučile da skrate suknju, a neke i da zaliče na dječake. U filmu Who Are You Polly Maggoo? muškarac duhovito komentariše tadašnju modu (šezdesetih) rekavši da žene sada svašta nešto pokušavaju da bi se oslobodile… Ali šta god da učine, muškarci će uvijek naći načina da im se to i dopadne