PABLO ESKOBAR

„Kako postati svetski poznat prestupnik“

Mogao bih da pišem o sramoti jedne usijane glave koja je prekrečila mural Stramera, po mom mišljenju, jednog od malobrojnih ko je svojim načinom izražavanja uspeo da mobiliše veliki broj ljudi da misle svojom glavom, mogao bih da pišem o albumima koji su obeležili stoleće iza nas i definisali moj muzički ukus, ali odlučio sam da za ovu priliku ostavim muziku po strani i pod utiskom aktuelne serije „Narcos“ napišem nešto o jednom od najkontroverznijih ljudi naše globalne komune – Pablu Eskobaru. Njegova pesma počinje sasvim ubičajno ali tu je kraj običnom jer je njegov život bio takav da se i pored svog mog truda ne može prepričati i opisati u nekoliko poglavlja. Zato pratimo putokaze i u narednih nekoliko stranica otkrivamo ko je bio Pablo Eskobar.

Pablo-Eskobar

Rođen u Kolumbiji, 1949. godine 1. decembra u gradu Nuevo Laredo, istoimena opština, nastavio svoj život u Medelin gradu. Budući da svi znamo kako je skončao, možda će nekoga zanimati njegov smeo život i to kako je sebi krčio put u divljoj Kolumbiji. Na dan kada je Pablo ubijen zajedničkom akcijom predstavnika vlasti Kolumbije i SAD-a majka Eskobara, ne misleći na scene užasa koje je mogu zadesiti, odlučna da bude pored svog sina i na miran način stavi tačku na krvavi obračun koji je koštao Kolumbiju hiljade života, bila je uz Pabla tog dana. Na tom mestu, lokalni stanovnici odavali su počast Don Pablu za sve izgrađene zgrade, apartmane, diskoteke i restorane, kao i fudbalske terene sa svetlima, kako bi plebs mogao da igra svoju omiljenu igru i noću. Na dan završne potere majka Don Pabla je grabila ka mestu zločina sve dok nju i njenu ćerku, Pablovu sestru, nisu zaustavili smutljivci odeveni u plavo. Majka je morala je da vidi da li je i kako nastradao njen hrabriša. Kada je prepoznala njegovo truplo, stisnula je usne kako ne bi odale emocije i zastala je tek da kaže okupljenim novinarima željnih krvi: “Sada konačno počiva u miru!”

POGLAVLJE 1. KAKO JE SVE POČELO
Pablo Eskobar je bio drugo dete u braku Abela i Hermilde od ukupno njih šestoro. Otac mu je bio stočar, majka učiteljica i njegovo detinjstvo bilo je bezbrižno. Bio je uvek dobro obučen, a Pablova pozamašna figura potvrđivala je i to da je bio dobro uhranjen. Voleo je brzu klopu, filmove i pop muziku. Eskobar je rastao u doba kada je teror La violencia (period od 1948-1958. godine u Kolumbiji u kojem je besneo građanski rat) postepeno slabio. Eskobar i njegovi prijatelji na ulicama Medelina su rasli u buntovnike i bili članovi nihilističkog pokreta  tzv. Nadaisti. „Ništisti“ zabranjeni od crkve, jedva tolerisani od vlasti, ismevali su starije, oblačili se nekonvencionalno i izražavali otpor prema establišmentu na način svojstven hipicima – uživali su drogu.

Pablo-Eskobar4
Pablo je veoma rano postao ovisnik o lakim drogama te iako je izgradio kokainsko carstvo ostao je veran plodovima marihuane. Lenčario je do dva-tri popodne, a ostatak dana je provodio uživajući travu, pa bi se moglo reći da je njegov put ka poslu narko bosa bio motivisan dosadom ali i ambicijom.

Legenda o Eskobaru otpočela je pričom da je bio kolumbijski Bili Piton, teretili su ga za krađu nadgrobnih spomenika koje je prema pričama prepravljao a onda iznova prodavao. Kasnije je to poricao i zbijao šale na svoj račun. Može se reći da je tako nešto bilo malo verovatno, jer Pablo je bio veoma sujeverna osoba, vaspitan u duhu paganskog katolicizma. Ono što je bilo verovatnije, počeo je sa sitnim prevarama, prodavanjem zabranjenih cigareta, lažnih srećki ali i nasilnim uzimanjem novca iz banaka.

Prema izveštaju američkih službi, u kasnom adolescentskom periodu, Pablo je bio uspešan kradljivac kola pa su on i njegovi pajtaši krađu kola pretvorili u pravi mali biznis. Pored oprobane tehnike krađe kola pod okriljem noći ponekad su išli toliko daleko da su upadali u auto usred dana a vozače bi samo odgurnuli u stranu. Svi ovi automobili su rasklapani i prodavani u delove, jer se na tome dobro zarađivalo a iza sebe su ostavljali čist teren. Kao nus pojava ove aktivnosti, Pablo je od kradenih mašina i delova pravio trkačke automobile i takmičio se na lokalnim trkama.

Pablo-Eskobar-10

Kada je shvatio da je prerastao ovakav vid aktivnosti, vođen ambicijom, Pablo je počeo da prodaje sigurnost. Ljudi su mu plaćali da im kola ne budu ukradena, pa je zarađivao kako na ovaj način tako i na kolima koja je krao. Nekako prirodno se nadovezivala i aktivnost kidnapovanja ljudi u svrhu iznuđivanja novca od onih koji su mu isti dugovali. Ponekad bi žrtva i pored plaćenog otkupa bila ubijena, za primer. Najpoznatiji slučaj je bilo kidnapovanje industrijalca Diega Echavarie (poznati filantrop koji je pomagao svoju zajednicu) koji je uprkos donacijama opštini u kojoj je živeo bio omrznut od sirotinje. Kada je pronađen, na njemu su bile vidne povrede od prebijanja, a na kraju je zadavljen i pored otkupa od 50.000 dolara koji je platila njegova porodica.

Eskobarova smaknuća odavala su utisak čoveka koji je rastao u ozbiljnog bosa: okrutan, krvav, smrtonosan i usmeren na zastrašivanje kako običnog sveta tako i predstavnika vlasti. U narednim godinama on će ipak postati i više od idola ljudima iz svoje okoline zbog svojih dela. U njihovim očima on će biti dobrotvor dok će kod Gringosa severno od Kolumbije biti persona non grata, neko koga će loviti kao zver.

POGLAVLJE 2. TEKTONSKI POREMEĆAJ
Eskobar koji je već bio poznat i „uspešan“, sredinom sedamdesetih je prepoznao u kom pravcu se kreće tržiste, koji je to proizvod za kojim će mnogi izgubiti razum, šta je ono što će oportunistima biti kamen spoticanja. Odgovor na ovo pitanje bila je koka.

Kokain je postao nova religija, nova muza stvaraocima. Kokain će učiniti Eskobara i njegove saradnike bogatijim nego što su ikada zamišljali i svrstati ih među najbogatije ljude na svetu. Zahvaljujući kokainu stekao je nezamislive količine novca. Posedovao je bezbroj nepokretnosti širom sveta, komplekse apartmana, vile, banke. Priliv novca je bio svakodnevan i ogroman, a kada ga nisu mogli „oprati“, novac su jednostavno zakopavali. Sav taj novac koji se slivao izazvao je ekonomski bum pa je za kratko vreme Antiokijska oblast postala Silikonska dolina Kolumbije, lokomotiva razvoja.

Godine 1976. Pablo je oženio Mariju Viktoriju Henao Veleho, stidljivu, zgodnu petnaestogodišnjakinju, tako mladu da je morao da se podvrgne specijalnom oprostu pred biskupom.

Pablo-Eskobar3

U svojim kasnim dvadesetim širio je svoj uticaj i izvan granica Kolumbije pa je tako na početku izgradnje svoje imperije uhapšen zbog krijumčarenja 30 kilograma kokaina u Ekvador. Naravno ovo mu nije bio prvi put ali se sada suočavao sa ozbiljnom zatvorskom kaznom. Prirodno, Pablo je pokušao da podmiti sudiju međutim bez uspeha. Tada stupa na delo njegov instinkt preživljavanja. Eskobar je otkrio da sudija ima brata koji je po zanimanju advokat, sa kojim se ovaj nije najbolje slagao. Naravno bio je angažovan, a sve sa ciljem da nepotkupljivi sudija bude izuzet. Upravo se to i dogodilo. Novi sudija je preuzeo slučaj, a Pablo i njegovi saradnici bili su slobodni.

Eskobar se u svom poslu oslanjao na maksimu plata o plomo ili „srebro ili olovo“ pa je tako postupao sa javnim službenicima. Ukoliko bi prihvatili ovakvu filozofiju svi oni zajedno bi se bogatili. Ako bi odbili saradnju…zna se.

Pablo je bio na vrhuncu. Imao je pošiljke za Majami, Njujork, Los Anđeles, prodaja se desetostručila. Ako bi pošiljka i bila presretnuta, gubitak je uvek bio manji od profita. A profit je bio… Apetit za kokainom u Americi je bio nezaustavljiv. Vukovi sa Wall Street-a, glumci, čak i sportisti. Ogromne količine novca su se slivale u Medelin, dovoljne da oporave ekonomiju ne samo gradova već čitave nacije.

Sa svojim milionima Pablo je sada mogao sebi da priušti da kupi zaštitu za svoje isporuke kokaina širom Latinske i Severne Amerike. On je bio ta nevidljiva ruka koja je upravljala ponudom. Pa ipak, bio je dovoljno mudar da dozvoli da neke od njegovih isporuka budu presretnute kako bi snagama reda izgledalo da rade svoj posao.

Eskobar je u svemu ovome video sebe kao revolucionara, kao Pančo Vilu dvadesetog veka, meksičkog disidenta koji je stao na crtu Sjedinjenim Državama, pa je u stilu modernog Robin Huda počeo da troši na socijalna davanja u gradu čineći za te ljude mnogo više nego što je vlada ikad učinila za sirotinju. Izgradio je stanove za siromašne pod imenom „Bario Pablo Escobar“ što je obezbedilo domove ljudima koji su živeli u kartonskim kutijama pored gradskih deponija. Konzervativna Katolička crkva je podržala njegove napore da sprovede socijalni program.

Politika je bila sledeći logičan korak u trci za ostvarenje ambicija. Pomogao je predsedničku kampanju Betancura pozajmljujući mu avione i helikoptere. I sam se oprobao u politici kao kandidat za zamenika člana kongresa na koje mesto je pretendovao Envigada Haira Ortega. Kada je
Ortega izabran, 1978. godine bio je izabran i Escobar kao njegova zamena u gradskom veću u Medelinu. Od toga Eskobar je video benefite, te je postao narodni tribun, onda i zamenik kongresmena, pa je samim tim imao pravo i na diplomatski pasoš koji je počeo da koristi i odlazi na putovanja sa porodicom po SAD-u.

Pozirao je ispred Bele kuće sa svojim sinom Huan Pablom. Počeo je da se eksponira u političkom životu sve više. Umesto da ostane u pozadini i vuče konce još dugi niz godina on je insistirao da izađe iza zavese pred javnost.

Pablo-Eskobar5

Osnovao je svoje novine pod nazivom „Medelin Vista“ koje su štampale sve ono što bi Eskobar poželeo. Tih godina počelo je da se priča o umešanosti američke administracije u procesu hapšenja Pabla Eskobara. Tim povodom Kolumbija je potpisala ugovor sa SAD-om kojim se kaže da je trgovina kokainom zločin protiv Amerike. Po tom ugovoru se predviđalo da se osumnjičenima za trgovinu narkoticima sudi u SAD-u, pa ako budu osuđeni biće tamo i zatvoreni. Strah od ekstradicije isplivao je kroz neviđena zverstva narcos-a pa je Kolumbija postala užasno mesto za življenje.

POGLAVLJE 3. EKSTRADICIJA ILI SMRT
Predsednik Amerike Ronald Regan je kao reakciju na sve učestalije ekscese u američkom društvu povodom zloupotrebe kokaina, 1982. godine oformio grupu koja je imala zadatak da koordinira naporima za suzbijanje trgovine narkoticima na tlu Amerike. Za glavnokomandujućeg odredio je svog potpredsednika Džordž Buša.

Godine 1986. Regan je potpisao poverljivu direktivu koja je proklamovala da šverc droge na tlo SAD-a predstavlja pretnju nacionalnoj bezbednosti. Međutim prava akcija suzbijanja je usledila nakon izbora Buša starijeg na mesto predsednika 1988. godine, pa tada otpočinje pravi rat protiv narcosa i trgovine narkoticima. Sa početkom ozbiljnije borbe nekako se poklopio i incident u kome je stradao košarkaški igrač Len Bias, NBA zvezda tog vremena. Na lokalnoj zabavi „pošmrkao“ je poveću količinu kokaina, potom izgubio svest i preminuo. Obzirom da je vlada SAD organizovala sveobuhvatnu borbu protiv narcosa, količine a samim tim i kvalitet droge bio je u padu. Kokain je izgubio svoj glamur kada je počeo da se pojavljuje u jeftinijoj i daleko nekvalitetnijoj formi – krek – koji je počeo da se konzumira pušenjem. Krek je počeo da se ubrzano širi ulicama Amerike i bio je glavni uzročnik porasta kriminaliteta i stope zločina.

Naravno, kokain nije prestao da se koristi ali više nije bio moderan. Mladi japiji koji su bili najveseliji na žurkama i sebe videli kao najsposobnije ljude a ne kao zavisnike, sada su sa lisicama na rukama odvođeni u sudnice gde su dobijali dugogodišnje kazne. Pablo i ekipa nisu više bili samo narko bosovi, sada su postali državni neprijatelji.

Uz saradnju sa SAD-om i Kolumbijska vlada počela je da razmišlja o akcijama suzbijanja šverca kokaina. Pionir borbe protiv narcosa bio je Rodrigo Lara Bonilla ministar pravde za vreme predsednikovanja Belisario Betancura, te je zahvaljujući njegovim organizacionim sposobnostima Nacionalna kolumbijska policija (PNC) provalila u dva kokainska skrovišta prilikom koga je uništen kompleks od 14 laboratorija i kampova za 40 radnika pod nazivom Tranquilandia. Tom prilikom je zaplenjeno 14t kokaina.

Pablo-Eskobar6

Takođe u akcijama koje su usledile uništeno je sedam improvizovanih aerodroma i sedam letelica koje su služile za transport. Bio je to do tada, najgori period za Eskobara i narcose. Manje od godinu dana nakon toga, Lara je izrešetan u svom automobilu. Nakon ubistva ministra pravde, predsednik Betancur je nastavio borbu protiv narcosa potpomognut američkom pomoći. Bio je odlučan da potpiše sporazum sa SAD-om kojim se predviđalo izručenje Eskobara Sjedinjenim Državama.

Pritisak na Pabla spolja i iznutra je rastao pa je odlučio da na neko vreme napusti Kolumbiju, čvrsto rešen da i dalje vuče konce i upravlja kokainskom imperijom..

Nekoliko dana nakon Larinog ubistva Pablo je napustio zemlju i odleteo za Panamu, mesto koje je bilo prijateljski nastrojeno. Poznati diktator Manuel Norijega, pružio mu je utočište za napojnicu od 2 miliona dolara umesto 4, koliko je prvobitno tražio.

Ali sa Eskobarom dolazi i pažnja northamericanos-a, a ta pažnja Norijegi nije bila potrebna jer su Amerikanci već zažmurili na njegovu trgovinu marihuanom od koje je finansirao privatnu borbu sa svojim rivalima. Pablo je morao da traži izlaz iz takve situacije. On više nije bio odmetnik nego izgnanik. Tražio je način da svoj poraz pretvori u pobedu, hteo je da se vrati u Kolumbiju i za to bio spreman na velike ustupke.

Za povratak je tražio da mu bude oprošteno za sva nedela u prošlosti, mogućnost da nesmetano uživa u bogatstvu koje je stekao i boravak u Medelinu bez straha od hapšenja i izručenja. Kuloarske priče su bile da je ponudio da isplati nacionalni dug Kolumbije od 10 milijardi dolara, ali se to ispostavilo kao netačno, a i narcosi svakako to ne bi prihvatili. Pomenuti dogovor je odbila Kolumbijska vlada i vlada SAD-a(!) jer je bio politički neprihvatljiv. Iako je negirao svoju umešanost, država mu još nije zaboravila ubistvo ministra pravde i htela je naplatu za njegove greške.

Pablo je imao svoju flotu i mrežu pilota koji su njegovim avionima prevozili robu do krajnjih odredišta. Među njima je bio i američki pilot Beri Sil koji je u akciji DEA bio uhapšen pa kada je video da mu preti višedecenijska kazna pristao je da bude doušnik. Na avionu koji je prevozio 750 kg kokaina postavljena je kamera koja je na mestu sastanka uslikala Eskobara i Gachu. DEA je planirala da iskoristi Berija kako bi namamili Pabla velikim poslom na teritoriju Meksika gde bi bio uhapšen i sproveden u Ameriku na suđenje. Naravno mreža Eskobarovih obaveštajaca prezrela je namere Sila koji je likvidiran od strane Sicarios-a, plaćenih ubica, u Luizijani nakon što je odbio da se podvrgne programu zaštite svedoka. Pablo se povukao iz Paname nakon što ga je Norijegina vojska prevarila i u akciji zaplenila jednu od kartelskih laboratorija za pravljenje kokaina. Celokupna situacija u Panami pokazala je Don Pablu da je ipak, bez obzira na sve, najsigurniji u Kolumbiji. Za vreme odsustva njegov uticaj u Medelinu je oslabio. Preuzimali su mu poslove, a čak mu je i otac kidnapovan. Eskobarovi Sicarios-i su nakon toga preorali zemlju i ubili svakog za koga je postojalo i zrno sumnje da šuruje sa otmičarima. Dve nedelje potom njegov otac je pušten nepovređen, a otkup nije plaćen. Vrativši se u Koluimbiju, Eskobar, sada već najtraženija osoba na svetu, odlučio je da svoju borbu vodi sa svoje teritorije. Više nikad neće napustiti Kolumbiju.

Pablo-Eskobar7

POGLAVLJE 4. PRIVATNI ZATVOR
Do svog kraja Pablo je živeo u permanentnoj paranoji i povremeno u ratu sa državom. Iako se vratio oslabljen i dalje je imao dovoljno uticaja na policiju i sudstvo. Svako ko je odlučio da mu se suprotstavi bio je markiran za odstrel. Tako je najpre sudija koji je naredio da se ponovo otvori slučaj ubijenog ministra pravde Lare bio likvidiran u Bogoti. Još četvoro sudija koji su bili povezani sa istragom bili su ubijeni. Kada je ovo ubistvo sudija pokrenulo priču o ekstradiciji, grupa gerilaca M-19 (revolucionarni socijalistički pokret) zaposela je palatu pravde u Bogoti. Kolumbijski pravni sistem bio je devastiran, a više od 50 zaposlenih u Vrhovnom sudu je bilo ubijeno. Kasnije je saopšteno da je gerilcima bilo plaćeno milion dolara da izvedu napad.

Nakon ovog incidenta popularnost Eskobara kod naroda je drastično opala pa je polako počeo da gubi podršku tamo gde je uvek imao. Nisu mu oprostili za ubistva, kidnapovanja i bombaške napade. Kako bi izbegao internacionalnu pravdu, odlučio je da se dogovori sa svojima i odleži neko vreme u „zatvoru“. Međutim La Catedral, privatno zdanje, je bio sve samo ne tamnica.

Pablo-Eskobar8

Spolja neugledan, untra je bio sve suprotno. Sve vreme boravka u La Catedral-u imao je na raspolaganju luksuznu hranu, novac, mlade devojke, teren za fudbal, doslovno ni u čemu nije oskudevao. Iako su pro forme postojali čuvari, zapravo oni su bili Pablova privatna vojska koja mu je štitila leđa. U La Catedral se sve moglo uneti. Pablo je imao kamion koji je redovno više puta nedeljno saobraćao ustaljenom trasom i donosio sve potrepštine. Istovremeno Ekobaru nije bilo ograničeno kretanje, često je odlazio na fudbalske utakmice u Medelinu a policija bi tada blokirala ulice kako bi nesmetano prošao do stadiona čiju je izgradnju lično finansirao. Takođe je viđen u prestonici Kolumbije kako kupuje poklone za Božić. Godinu dana boravka u zatočeništvu proslavio je u noćnom klubu. Ali posle svakog izleta Pablo se uvek vraćao u La Catedral.

I tako dok se Pablo elgentno izvlačio iz situacije u kojoj se nalazio, američka administracija je želela da okonča ovu maskaradu. Predsednik Kolumbije Gaviria je bio za truli kompromis, išao je linijom manjeg otpora i želeo bilo kakav mir sa narcos-ima.

Pablo-Eskobar9

Na ovom mestu trebalo bi uvesti u radnju dramski lik Eduarda Mendoze jer je on veoma bitan za dalji razvoj situacije. Mendoza je na početku karijere radio na koordinaciji ličnog obezbeđenja tada predsedničkog kandidata Gavirie. Nakon izbora postao je zamenik ministra pravde kome je dodeljena ta nezahvalna uloga borca protiv narcos-a, tj. kartela Medelin. Nakon prve godine u La Catedralu, Mendoza kao i ambasada SAD-a urgirali su kod predsednika Kolumbije Gavirie da „zatvor“ bude raspušten, a Pablo odveden. Povod za žustru akciju države bilo je ubistvo dvojce saradnika Eskobara, Fernanda Galeana i Gerarda Moncada.

Fernando i Gerardo su posetili Eskobara kako bi se požalili na visoku „ratnu taksu“ koju su mu plaćali zbog sada razrađenog posla koji su preuzeli u njegovom odsustvu. Globa je iznosila 20 miliona dolara. Američkih. Mesečno. Nakon rastanka sa njima sicarios-i su danima pratili ovu dvojcu i likvidirali ih. To je konačno naterlao Gaviriju da deluje. Naredio je vojsci da uđe u svetilište. Najpre pregovorima, a potom i silom ako treba. Mendoza, zadužen za ovaj slučaj, otišao je na pregovore gde je postao zatočenik narcos-a. Tada po naređenju predsednika Gavirie vojska upada u zatvor i oslobađa Mendozu ali od Pabla nije bilo ni traga. Mendoza će kasnije lažno biti optuživan da je pomogao Eskobaru u bekstvu.

Pablo-Eskobar10

POGLAVLJE 5. KRALJ JE MRTAV!
Opšti rat koji je poveden portiv Eskobara davao je rezultate. Medelinski kartel se raspadao, ostajali su bez novca, a jedno od Pablovih imanja „Napoles“- pretvoreno je u policijski štab. Mnogi njegovi saradnici su prodavali informacije o kartelu u zamenu za zaštitu i aboliciju za raniju trgovinu drogom. Nije bila tajna da je u njegovom lociranju nakon bega učestvovala DEA ali novina su bili pripadnici Delta odreda nazvani Search bloc, elitne jedinice američke vojske i to jedinica koja se vratila iz Somalije i neuspešne epizode u Africi, a naravno nezvanično bIli su tu i agenti CIA. Formirane su jedinice za lociranje don Pabla. Međutim to nije bilo nimalo lako, jer on kada bi posumnjao da je lociran brzo bi menjao svoj položaj.

Jedina slaba tačka Eskobara, a ujedno i prednost druge strane, bila je njegova porodica. Supruga i deca su veomo često menjali mesto boravka. Najviše vremena su provodili u Frankfurtu i pored sveobuhvatne akcije predsednika Kolumbije da Eskobarovima zabrane ulazak. Posle svakog odlaska, uvek su se vraćali u Kolumbiju. Svaki put kad su se vraćali Pablo je poželeo da na neki način komunicira sa njima i to je bila prilika za ekipu zaduženu za lov na njega. Jedna od poslednjih telefonskih komunikacija između Pabla i Marije Viktorije bila je presretnuta i Pablo je lociran, a lokacija je bila oblast Los Olivos.

Pablo-Eskobar-11

Signal koji su pratili bivao je sve jači pa su se agenti za kratko vreme rasporedili u blizini lokacije i čekali povoljan trenutak. Usledila je munjevita akcija, pucnjeva i šrapnela je bilo na sve strane. Prema izveštaju policije agenti su uočili bucmastog čoveka kako beži u gornji deo kuće koju su opkolili. Jurnuli su prema njemu i ubili ga dok je trčao preko krova. Postoji i druga verzija koju je izneo poručnik Martinez da je Pablo istrčao sa puškama u obema rukama i uz pucanje uzvikivao „Policija drkadžije!“ To je previše holivudski, ali moguće da je istina. Voleo je on filmove.
Ubrzo su se stvorile i televizijske ekipe koje su snimale i slikale Pablovo modro telo i podbulo krvavo lice. Od velikog Pabla ostalo je njegovo truplo i olakšanje svih onih koji su godinama živeli kao zatočenici terora koji je širio.

Pablo-Eskobar-12

EPILOG
Ubistvo Pabla Eskobara nije bilo primarno zbog kokaina i droge. Njegovo nasilje, njegova surovost, njegova ambicija bile su njegova balast, izrečena smrtna kazna bez procesa. Otišao je bez fer suđenja, na kom bi mogao da ispolji oratorske veštine, sposobnosti koje je pokazivao tokom svih godina sezone lova na njega. Do trenutka likvidacije, čini se da je uvek bio korak ispred svojih protivnika bilo da nose značku ili povez preko glave. Kada govorimo o proizvodnji i distribuciji kokaina Kolumbija je i dalje ostala jedan od najvećih izvoznika otmene droge ali sada preko Cali kartela, strogih profesionalaca koji nisu žudeli za eksponiranjem. Eskobarova humka i mesto gde je sahranjen u Medelinu i danas je popularna turistička atrakcija.

*narcos pojam koji označava pripadnike kartela

Share