Svaka zemlja, koliko god mala ona bila, ima nešto čime bi se mogla dičiti. Za Crnu Goru je najčešći reprezent pitoreskni kontrast planina i mora. Ja bih rekla da su to ipak ljudi poput Milene Živković.
Intervju: Zvjezdana Gvozdenović
Kraj je sunčanog oktobra u trenutku kada Milena i ja, dvije Crnogorke posve dijametralnih generacija, sjedimo svaka za svojom aparaturom u svom prostoru i u dvije različite države, čekajući da započne naš prvi susret. Milenu predano pratim već godinama i na samom početku mi je bilo jasno da ne svjedočim klasičnom prototipu savremene umjetnice. Njen content bio je jasan i relevantan, a Milena na Instagramu odisala je lucidnošću i humorom. Ono što nisam očekivala je da će stvarna Milena, van okvira društvenih mreža po kojima je mnogima poznata, prevazići sva moja očekivanja i da će mi naš kratak razgovor biti nešto na šta ću se zasigurno vraćati u periodima u kojima budem preispitivala ličnu, ali i kolektivnu budućnost u ovom malom kutku svijeta koji dijelimo. Taj mali kutak zvan Balkan, podjednako proganja i starije i mlađe, koliko kao blagoslov, toliko kao prokletstvo. Upravo je za kreativce čest izvor inspiracije, ali i neizbježne tegobnosti koja ih označava kao bića sklona utopijskim idejama za koje se čini kao da se jednostavo ne uspijevaju primiti na našem kršu. Milena nam pokazuje da se jedna „utopija” ipak može živjeti. Sve što je potrebno? Učiniti stvarnost vašim igralištem – i na njemu započeti malu revoluciju.
U toku pripreme intervjua, prisjetila sam se riječi Jozefa Bojsa: ”Man is only truly alive when he realizes he is a creative, artistic being.” Tvoji radovi nam ukazuju na neraskidivu vezu života i umjetnosti (koju često osuđujemo na zaborav), ali i kreativnosti kao prirodnog stanja. Umjetnost je, naglašavaš, ne samo estetska, već i duhovna praksa unutar koje se istražuju životna iskustva. U vremenu u kojem je i dalje ustaljeno mišljenje da umjetnost treba ostaviti umjetnicima, a „običnom” čovjeku njegove svakodnevne muke i trivijalnosti kojima se ograđuje, da li umjetnost može imati i svoju praktičnu stranu i približiti se i najostrašćenijima?
Samo zamislite svijet bez muzike, filma, mode, pozorišta, arhitekture, književnosti… To je u startu skoro pa jezivo zamisliti. Dobar dio ljudi ne shvata da je umjetnost neprestano prisutna u njihovoj svakodnevici, doduše u različitom kvalitetu. Kada je Jozef Bojs rekao da je svaki čovjek umjetnik, nije mislio da svaki čovjek treba da stvara umjetnička djela, već da umijećem življenja doprinosi sebi, prirodnoj okolini i boljem društvu. Često na svojim predavanjima kažem da nije važno ko stvara, a ko konzumira umjetnost, jer se nekada može desiti da čitalac ima snažniji impuls inspiracije i doživljaja od samog pisca koji je pisao to djelo. Svjedočili smo i za vrijeme pandemije korona virusa kako je umjetnost najpotrebnija upravo u kriznim vremenima. Sve revolucije u umjetnosti su u takvim vremenima i nastajale.
„Ako mislimo da fali inspiracije, isto je kao da mislimo da fali vazduha”. Fascinantno je kako i sama etimologija riječi dovodi u vezu ta dva termina. Inspiracija je od najranijih dana bila nešto što nam utjerava vazduh u pluća (od latinskog inspirationem odnosno inspiratio-uvlačenje vazduha u pluća)! Kako li smo onda olako zaboravili na nju i beketovski je otpisali kao nešto na šta se čeka? Da li je u pitanju nezainteresovanost, neznanje ili nešto mnogo ukorijenjenije u naše društvo? Da li postoji kontrateza čekanju, ona koja bi nas probudila iz opijenosti rutinom i uz koju bi iz dana u dan po malo mijenjali svijet?
Kada bi znali da će u prostoriji u kojoj boravimo izbiti požar naravno da bi velikom brzinom, bez čekanja izašli iz tog prostora. Teško da bi neko za to bio nezainteresovan, letargičan ili se nadao da će se dogoditi neko čudo. Radi se o nivou svijesti. Ljudska priroda je osuđena na zaborav. Veći dio čovječanstva se oslanja samo na četiri čula, život na autopilotu. Veći dio života provodimo u kolektivnoj mentalnoj čekaonici. Najveći problem je što ovoga nijesmo svjesni. Umjetnost može biti budilnik, poziv na igru pa i priprema za prelazak (smrt). Samim tim je umjetnost i duhovna praksa, korektiv društva i pomoćni vazduh. Često se miješaju umjetnost i kreativnost. Umjetnik može da naslika sliku ali ne znači da je time izrazio svoj kreativan potencijal. Neko ko je npr. pravnik, ekonomista ili kuvar može nekad kreativnije da se izrazi od slikara koji slika umjetnički rad. Što znači da kreativnost nije namijenjena umjetnicima, već svakom čovjeku. To je jasno iskazao Karl Gustav Jung kroz arhetip homo creator.
Često govoriš kako inspiraciju pronalaziš u stvarnosti i u isječcima svakodnevice. Kako izgleda tvoja svakodnevica?
Računam da je moj pravi ulazak u umjetnost i uranjanje u svakodnevicu kao polje inspiracije započelo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju u toku pripreme magistarskog rada „Jedan dan”. Istraživala sam najobičnije stvari, trenutke i događaje u jednom danu. Tražila sam male katarze, najčešće kroz narativ dnevne sunčeve svjetlosti u prostoru. Tada sam se odmakla od potrebe da stvaram samo estetske slike i demonstracije talenta pod uticajem akademizma, već me zanimao život, tj. brisanje granica života i umjetnosti. Konceptualna umjetnost tada postaje nešto najbliže mom senzibilitetu. Jedan dan, sam po sebi postaje umjetničko djelo. Svoje radove ne zaključujem u gotov rad ili određen pravac, već su oni postali dokumenti posmatranja, podložni neprestanoj promijeni i istraživanju. Moja svakodnevica je sasvim jednostavna, s tim što je obojena sviješću da se taj dan nikad više u tom sadržaju neće ponoviti, i u tom kontekstu je jedan dan zaista kao jedno djelo. Često padam u zaborav za sva ta mala čuda u običnoj svakodnevici, pa vježbam fokus. To je jako važan segment moje umjetničke prakse.
Znamo da je uspješan projekat često rezultat dobro povezanog tima i vrijednosti koje zajednički kultiviše. Zaista, rijetko koji projekat može proći bez pomoći asistenata i saradnika. Mješanac Šugi i tele Điđo su poznati svima koji te prate. Ko čini ostatak tvoje ljudske snage?
Oduvijek sam čeznula za asistentima. Na kraju sam ih i dobila i to prvo kroz životinje. Moj pas Šugi je zaista tehnički asistent, nije štos niti šala, jer da nije bilo njega u toku pandemije korona virusa ne bi nastao projekat Mentalna ekologija. Svi koji su imali psa u toku trajanja karantina imali su veću slobodu kretanja. Sada mi sa ove vremenske distance zvuči nevjerovatno, ali tako je bilo. Taj period mi je označen kroz najduže šetnje po prirodi. Sa druge strane, tele Điđo postalo je asistent za zakon o biootpadu. Njegovu zanimljivu priču možete i pogledati, jer su o teletu Điđu čak urađene i dvije emisije!
Tim sa kojim radim i razvijam umjetničke projekte su moje prijateljice, ekonomistkinja Jasna Drašković i psihološkinja i profesorica Andrijana Popović. One su prve prepoznale vrijednost ovih projekata. Čak su i meni samoj objasnile koliko je to vrijedno i važno, na čemu sam im beskrajno zahvalna. Treći član našeg tima je književnica Natalija Đaletić koja čini važnu kariku u daljoj implementaciji ovih projekata. Sve ovo ne bih mogla sama! Dobar tim je vrijedniji od najbolje ideje. Kako često iskustveno ističem, veća je umjetnost realizovati ideju nego je osmisliti.
Prepoznatljiva si, između ostalog, po svom Instagram profilu na koji bilježiš tvoje akcije, bile one mikro ili makro oblika. Ž-art je u tom nastojanju postao poput galerije. U vremenu u kojem je imperativ uklopiti se u tokove kapitalizma i institucionalnog aparata umjetnosti, ti ih na neki način uspijevaš zaobići. Društvene mreže i njihova sveprisutnost danas su sposobne mijenjati narative. Da li si od početka bila svjesna pojedinih dobrih strana društvenih mreža ili su ti se njihove prednosti ukazivale vremenom?
Društvene mreže su dobar alat, informacioni kanal i platforma za plasiranje ideja koje mogu biti na opštu korist. Uopšte nisam bila svjesna dobrih strana društvenih mreža, jer se sve jako brzo mijenja. Ja koristim opciju story za ekološko umjetničke kampanje, a postove za virtuelnu art galeriju.
Odavno je sve pomiješano, privremeno i ubrzano. Avangarda preko noći postaje mejnstrim, kapitalizam neprestano od revolucija stvara brend, pa se u tom haosu treba snaći. Najbolji alati za bilo koju vrstu haosa su iskrenost, ljubav i kontinuitet.
Upravo preko Instagrama najviše saznajemo o tvom kreativnom kursu „Disciplina mašte” i projektu Mentalna ekologija, koji je dio kursa. Da li se mašta može disciplinovati ili je pomalo nestašan sudionik? Kome je sve namijenjen tvoj kurs i koji su njegovi ciljevi?
Albert Ajštajn je za maštu rekao da je to inteligencija koja se igra. Disciplina u kontekstu ovog programa nije nešto rigidno, ustrojeno, već disciplinom možemo maštu pretvoriti u realnost, kako ne bi sva mašta ostala zatočena u mislima. Taj prelaz i transformacija mašte u stvarnost zahtijeva disciplinu. Grčki filozofi su odavno govorili o tome, o putu ideja u kojem ne može da se preskače posvećen rad. Kreativni kurs Disciplina mašte se bavi artikulacijom kreativnog potencijala i njegove primjene u svakodnevnom životu bez obzira na talenat. Na primjer, ja sam maštala da moj umjetnički rad bude istraživanje, što znači da umjesto slike i crteža izlažem kreativni kurs i ekološko umjetnički projekat Mentalna ekologija. Sjećam se da mi je dugo bila potrebna jedna vrsta misaone discipline, u smislu da u ovo vjerujem, da mi vremenom ne „ispari” iz glave i odustanem jer mislim da je nemoguće, nepotrebno i nedovoljno dobro.
Pravcima u kojima tvoj projekat Mentalna ekologija ide nas iznova uspijevaš iznenaditi. Ljetos su u pilot projektu učestvovali školarci. Rekla si da djeca nisu čistila, već su se inspirisala. Njihova akcija postala je igra. Kako su djeca reagovala na cjelokupni projekat? I da li su, kao koliko-toliko još uvijek neopterećena bića, bliža svom prirodnom, kreativnom egu? Kako je tebi bilo sarađivati i inspirisati se sa njima? Da li si možda došla do nekih novih saznanja/ideja/uvida?
Mentalna ekologija pored edukacije u oblasti savremene umjetnosti podstiče na male, kontinuirane akcije kod svakog pojedinca. U radu na pilot projektu sam otkrila dragocjenu činjenicu – da je čovjek koji razvija svoj kreativni potencijal istovremeno i ekološki osviješten. Posebno me iznenadilo to što djeca imaju iste potrebe kao i odrasli. I njima je dosta neprestanog dokazivanja i takmičenja, polako postaju imuni na trendove… I ona žele da prošire svoju kratkoročnu pažnju i slušaju nove priče. Osjetljiviji su po pitanju ekologije i za razliku od odraslih više vjeruju u snagu pojedinca.
Uplivi tog vida kreativnog obrazovanja u tokove formalnog obrazovanja nešto je novo u našem sistemu. Naš sistem obrazovanja, koji se pretjerano ne razlikuje od sistema u regionu, poznat je po uniformnosti i pomalo zastarjelim metodama podučavanja. Da li u jednoj tako zatvorenoj sferi koja se tek od nedavno počinje otvarati ima prostora i želje za novim i drugačijim pristupima?
Odavno je po tom pitanju sve rekao Nelson Mandela. Ako želimo mijenjati svijet, promijenimo obrazovanje! Nevjerovatno je da se predmet Likovno obrazovanje nije promijenio od 19. vijeka. Djeca i dalje nose blok 5 u plastičnim futrolama kao i mi osamdesetih, zadnji Titovi pioniri… A svijet se sprema za seljenje na Mars! Nevjerovatno je da u školama u eri vršnjačkog nasilja nemaju obavezne predmete koji razvijaju empatiju, odnos prema sebi, mentalnom zdravlju i očuvanju prirode. Zato je dugoročni plan i misija ovog projekta da Mentalna ekologija postane predmet u osnovnim i srednjim školama.
Projektu su se pridružili i radnici gradske čistoće. Koliko im je, izvan prirode njihovog posla, koncept održivosti poznat i značajan? Da li su ga mogli prepoznati u svojoj profesiji? Kakav je bio njihov pristup radionicama?
To je bilo sjajno iskustvo! Radnici gradske čistoće u Podgorici su na čelu sa njihovim direktorom Andrijom među prvima iskazali interesovanje za ovaj program, što je jedinstveno na ovim prostorima. Takođe su pristali da se kurs održava ponedeljkom u sred radnog vremena, uz obrazloženje da je rehabilitacija umjetnosću zaposlenih potrebna upravo na početku nedjelje. Kod pojedinaca iz te grupe se pokazao snažan kreativan potencijal. Kurs je sa njima trajao kratko zbog njihovih dnevnih obaveza da grad bude čist, ali su za to kratko vrijeme ostavili snažan utisak na mene.
Bojs govori da je cilj umjetnosti osloboditi ljude, što implicira da je umjetnost nauka o slobodi. Govoreći o slobodi, projekat si prezentovala i zatvorenicima u ZIKS Spuž. Da li je bilo zahtjevno približiti im umjetnost i način na koji ona može biti faktor oslobađanja individue? Kako im, na umjetničkoj ravni, približiti šta je sloboda i šta znači biti slobodan?
Jedan od glavnih motiva za održavanje kreativne radionice i edukativnog programa u zatvoru sa grupom ljudi koji su lišeni slobode je sociološko i umjetničko istraživanje na temu: ŠTA JE TO SLOBODA? Šta je to mentalna sloboda i ko je danas u tom smislu slobodan? Kako čovjek može da doprinese društvu iako je lišen slobode, osuđen i kriv? Da li umjetnost oslobađa i kako? Kako se vrijeme u zatvoru može kreativno iskoristiti? Sada dok pričamo o ovome ne znam odakle sam imala hrabrosti da stignem u ZIKS sa ovim pitanjima. Valjda mi je dobra namjera i čežnja za odgovorima (slobodom) otvorila put…
„Umjetnost zaista oslobađa”, ovo je zapisao jedan od štićenika na kraju kreativne radionice. Ovaj komentar ima višeslojnu snagu i značenje. U toj izjavi je rečeno dosta toga o umjetnosti, o čovjeku i o slobodi, pogotovo zato što je napisano iz neposrednog iskustva. Dolazim do dragocjenog zaključka svjedočeći potrebi ljudi koji su lišeni slobode, da nijesu lišili sami sebe potrebe za stvaranjem i da im to niko ne može oduzeti. Posebno me iznenadilo kada je nekoliko njih reklo da im u zatvoru fali vremena i da im je često žao da odu da spavaju. Taj razgovor u ZIKS-u me je obogatio snažnim osjećajem empatije prema čovjeku – i onom na slobodi koji nije slobodan u smislu mentalne slobode, i onome koji je u zatvoru, a povremeno doživljava slobodu kroz san, misli, zanesen maštanjem i na kraju kroz umjetnost. Ovo iskustvo će posebno značiti i uticati na razvoj programa Mentalna ekologija kao i na moju dalju umjetničku karijeru.
celokupan intervju pročitajte u decembarskom Pleziru na 36. strani
