Kada danas kontempliramo o odgovorima na krupne globalne problematike, bile one ljudska prava ili osiromašivanje tla, često nismo svjesni da one nisu isključivi produkt naše današnjice. Bili to tihi protesti ili oni koji su se poput lančane reakcije širili planetom, ujedinjavajući zemlje u nezadovoljstvu i žudnjom za promjenama, rijetko koja decenija istakla se kao ona koju danas znamo pod „lude šezdesete”. I zaista su bile lude, sa svim svojim dobrim i lošim stranama. Dok je dio planete ratovao i marširao pod idealima oslobođenja, drugi dio borio se na svoj, ništa manje vrijedan način – umjetnošću. Nezavisno od toga da li ste plesali uz Beatlese na radiju, hodali kroz jeku Woodstocka ili pripremali performans koji bi predstavljao bojkot aktuelne situacije, ti doprinosi „kontrakulturnoj” deceniji danas se smatraju istorijskim. Umjetnost je u različitim formama pronašla aktuelni odgovor na revolucije i promjene koje su se podjednako odigravale na bojištima i ulicama, bile one eho problematike civilnih, manjinskih, ženskih ili LGBT prava, anti-ratni, studentski, ekološki pokreti ili pitanje oslobođenja od formalnosti društva i buđenja seksualnosti. Svaka akcija je u određenoj mjeri mijenjala realnost tog doba, a samim tim i realnost kakvu danas poznajemo. Koegzistiranje i preplitanje savremene umjetnosti sa krupnim društvenim previranjima tog doba rezultiralo je u brojnim pokretima, stilovima i izražajnim sredstvima, tako najavivši novu eru umjetničke produkcije. Bile su potrebne kasne 60-te godine kako bi se čovjek počeo percipirati dijelom svijeta, a umjetnik prevazišao viđenje sebe kao izolovanog sistema. Mnoga su imena koja su svojim radom prevazišla granice one ustaljene, čisto estetske funkcije umjetnosti i ustupila mjesto smislenim akcijama u još težim godinama koje će uslijediti. Danas su ona sastavni dio opšte kulture, kao ništa manji borci u toj globalnoj bici. Ipak, jedan život i stvaralački tok decenijama je bio zasijenjen tragedijom koja ga je naglo i tragično prekinula.

Ovog Dana planete Zemlje (još jednoj tekovini 60-ih godina), vrijeme je reći nešto o Ani Mendieti – umjetnici koja je sebe dala zemlji u svim svojim, i njenim, obrisima.

Ana Mendieta (1948 – 1985), prepoznata po svojim performansima, skulpturama, foto, video i „earth-body” radovima, smatra se jednom od najuticajnijih kubansko-američkih umjetnica postratnog perioda. Rođena u Havani u poznatoj i poštovanoj porodici, Ana sa 12 godina, zajedno uz sestru Raquelin, biva odvojena od svoje zemlje, porodice i života kakvog je kao dijete poznavala. Kao i 14,000 hiljada druge kubanske djece, Ana je bila žrtva političkih i društvenih prevrata u svojoj zemlji. U operaciji američke vlade i katoličkih dobrotvornih organizacija, poznate kao Petar Pan, a iz straha od režima Fidela Castra, djeca 1961. godine bježe u Sjedinjene Američke Države. Sestre Mendieta su bile jedne od rijetkih koje su dobile mogućnost da ostanu zajedno u tom novom svijetu nepoznate kulture i jezika. Tek godinama kasnije dobiće priliku da se ponovo sastanu sa ostatkom porodice. Do tada će odrastanje provoditi u izbjegličkim kampovima, institucijama i hraniteljskim porodicama po Ajovi. U školama reforme, u koje su bile upisane, suočavale su se sa jezičnim preprekama i svakodnevnom diskriminacijom, što je samo produbljivalo osjećaj otuđenosti u njima. U toj zemlji „Američkog sna”, imale su samo jedna drugu i rastuće interesovanje ka umjetnosti. Uprkos neprijatnostima, Ana je završila srednju školu i upisala Univerzitet Ajova, kao studentkinja francuskog jezika na glavnom smjeru i umjetnosti na sporednom. Izbor će se ubrzo promijeniti i Ana će se fokusirati na umjetnost upisivanjem na inovativni kurs Intermedijalne umjetnosti Hansa Bredera. Tada, pod uticajem avangardne zajednice i novih saznanja, uviđa da slikarstvo kojim se dominanto bavila nije dovoljno stvarno i da njim ne može postići ono čemu teži – djelima čija magija dolazi iz unutrašnjosti. Te 1972. godine njeno stvaralaštvo se nepovratno mijenja i prerasta u različite forme performansa po kojima će biti prepoznata i mnogo kasnije.

U težnji da se što više približi stvarnosti, Ana počinje eksperimentisati sa sopstvenim tijelom i krvlju kao moćnim izražajnim sredstvom. Istovremeno je rastao njen interes ka spiritualizmu, religijskim i primitivnim ritualima, pogotovo kubanskoj Santerii čije elemente je inkorporirala. Iako je odgojena kao katolkinja, Ana je razvila interes za rituale Santerie, jedne od dominantnih kubanskih vjera koja je imala dubok uticaj na njen rad u pogledu materijala i okruženja u kojem je stvarala. Santeria je sinteza afro-kubanskih i katoličkih obilježja, kao i vlastitih jedinstvenih učenja i rituala. Upotreba Santerie u njenim radovima prvenstveno je proizašla iz potrebe da prevaziđe osjećaj otrgnutosti od domovine koji je pratio od djetinjstva i ponovo se duhovno poveže sa korijenima kroz umjetnost. U ovoj vjeri je pronašla odgovarajuće temelje lične i umjetničke filozofije, koja se bazirala na moćima zemlje i povezivanju prirodnog sa duhovnom sferom. Organske materije poput zemlje, vatre, perja i kamenja, a ponajviše krv (po strani bizarnost), u Santerii su otjelotvorenje životne sile i odatle nije začudna njihova zastupljenost i vitalna uloga u Mendietinoj umjetničkoj praksi. Jedna od njenih najranijih upotreba rituala Santerie koja je pretočena u izvedbu bila je njen performans Death of a Chicken (1972). To je jedino djelo u kojem Mendieta eksplicitno uključuje žrtvovanje životinje.

Santeria je dopustila Mendieti da ujedini sve aspekte svoje umjetnosti: performans kroz ritual, duhovnost kroz prirodu i baštinu kroz Kubu.

Ljeta 1971. Mendieta je napustila Ajovu kako bi sa studijskom grupom otputovala u Meksiko radi istraživanja. To putovanje biće prelomno za nju i nazivaće ga „povratkom izvoru”. Ono će ujedno biti i početak njene težnje ka, prema njenim riječima, vođenju „dijaloga između krajolika i ženskog tijela”. Upravo ovim razgovorima između umjetnice i zemlje ublažavaće bol rane odvojenosti od doma kojeg poistovjećuje sa univerzalnom, majčinskom utrobom iz koje je istrgnuta. Nakon povratka iz Meksika, uslijediće njen najplodniji stvaralački period koji se ogledao u seriji radova pod nazivom Siluetas. Ovaj korpus sastojaće se od preko 200 radova i ostaće lajtmotiv njenog kultnog stvaralaštva. Svaku od njenih „silueta” činili su obrisi Mendietinog tijela koja je ili fizički ležala na tlu i stapala se s okolnim elementima poput lišća i rastinja, ili je koristila svoje tijelo da napravi otisak u njemu, koji bi zatim fotografisala. Često je naglašavala ove obrise crvenim pigmentom, paljenjem vatrom, kamenjem ili drugim autohtonim materijalima koji pripadaju području u kojima su siluete nastajale. Serija je bila terapeutska za Mendietu, jer joj je omogućila da se ponovo poveže sa prirodom i osjeti ukorijenjenost u njoj.

• 

• 

• 

• 

• 

Veliki dio njenog rada realizovan je poput neke vrste obreda, osmišljenog da oponaša naizmjenične cikluse života, smrti, ženstvenosti i obnove.

Kada je započela seriju Silueta, bila je jedna od mnogih koji su, kao odgovor na šezdesete godine, eksperimentisali sa land artom, body artom, performansom i videom/fotografijom. Ipak, Mendieta je bila prva koja je kombinovala ove tehnike u nešto što je nazivala „earth-body” skulpturama. Godine 1973. scenira performans pod nazivom Rape Scene, kao svojevrsni komentar na silovanje i ubistvo koleginice koje se odigralo na kampusu univerziteta, a koje je počinio drugi student. U trenutku performansa, za ubicom se i dalje aktivno tragalo. U izvedbi je Ana pozvala studente i profesore da joj se pridruže u njenom stanu. Po dolasku su se gledaoci suočili sa prizorom Mendiete, nage od struka prema dolje, umrljane krvlju, pognute i vezane za sto na isti način kao u ubistvu koje se stvarno odigralo. U tom položaju je ostala oko sat vremena, dok je potresena publika sjedjela oko nje i razgovarala o prizoru. Njeno vlastito tijelo bilo je predstavnik svih drugih tijela marginaliziranih polom ili rasom i iskorišteno je kao poziv na kontemplaciju o brutalnosti nasilja koje se dogodilo u njihovoj sredini, a kojem su svi svakodnevno izloženi i o kojem svjesno ćute. Upotreba tijela i krvi omogućila joj je da što stvarnije pristupi temama koje su je sve više okupirale: nasilje nad ženama i manjinama, pitanja identiteta, rodne fluidnosti i kulturalne marginalizacije – sve ono čemu je godinama bila i sama izložena, sada je našlo svoje umjetničko ostvarenje.

Za mene je krucijalno da budem dio svih mojih umjetničkih djela. Kao rezultat moje participacije, moja vizija postaje realnost i dio mog iskustva, rekla je ona.

Nakon diplomiranja se seli u Njujork, gdje upoznaje značajna imena tog doba, pogotovo umjetnice iz feminističkih krugova. U jednoj od tadašnjih feminističkih galerija upoznaje i svog budućeg supruga, cijenjenog umjetnika minimalizma Carla Andrea. Iako je određeno vrijeme izlagala sa umjetnicama feminizma, ubrzo je zaključila da je američki feminizam u tom trenutku predstavljao pokret bjelkinja srednje klase. Mendietina umjetnička produkcija jeste imala izraženu feminističku crtu, ali se u njoj zalagala za inkluzivniji pokret od onog već postojećeg. Nastojala je izbjeći etiketiranje i svrstavanje u bilo koju grupu kojoj bi je javnost pripojila, bila ona umjetnička ili socio-politička. Nije se smatrala ni umjetnicom performansa, ni feminizma, ni land art-a, uprkos svim poveznicama. Svrstati se značilo bi pristati na tradicije utemeljene na ugnjetavanju. Još od djetinjstva imala je priliku osjetiti neprijateljstvo „civilizovanog” svijeta i prebroditi njegove predrasude i netoleranciju.

Njen otpor prema kategorizaciji dolazio je iz sasvim razumnog mjesta aktivnog protivljenja kolonijalizmu, eksploataciji i institucijama bilo koje vrste, te „bijelačkim pokretima”. Anino iskustvo uveliko je uticalo na njen život i rad i odražavalo je njene složene osjećaje vezane za još složeniji identitet koji je posjedovala.

U toku karijere stvarala je na područjima SAD-a, Meksika, Italije i Kube, koju je nakon dugogodišnje odvojenosti dobila priliku posjetiti više puta kao turistički vodič. Iako se uspjela vratiti domovini, u svom umjetničkom stvaralaštvu nikada nije napustila teme poput nasilja, života, smrti, identiteta i pripadanja. Zemlja je postala njen najbliži saradnik, pomažući joj da se pozicionira u ovom svijetu i kroz vezu sa prirodom osjeti cijelom. Seriju Siluetas koju je započela ranije u životu nastavila je proširivati na lokalitetima za koje se vezivala. Otiskivanjem sopstvenog tijela u podloge poput pijeska, zemlje, snijega, leda i kamenja, prepuštala se ciklusima prirode da mijenjaju i brišu linije njenog postojanja. Prepuštajući im se, prihvatala ih je u životu, smrti i ponovnom rođenju koje ti ciklusi slave. Jedan od najljepših primjera ove prakse je ujedno i jedan od njenih najpoznatijih radova – Imagen de Yagul (1973). U njemu je Ana zabilježena kako leži u grobnici Zapoteka, tijela prekrivenog bijelim cvijećem. Jedva vidljiva, cvijeće izgleda kao da raste iz nje. Ovim činom ona postaje beživotno tijelo, ali i mjesto velike plodnosti i ljepote. Od 1978. siluetama pridružuje i seriju radova koju su činile apstraktne, spiritualne forme urezane u kamenu, glini ili napravljene od pijeska. Njihov zajednički naziv je Esculturas Rupestres i nastajale su na lokalitetima u okolini Havane, na mjestima nekadašnjih prehispanskih naroda. Svaka figura posvećena je nekoj od ženskih božanstava njihovih kultura, kao što su Iyare (majka), Maroya (mjesec) i Guanaroca (prva žena).

Kratki život Ane Mendiete i njen umjetnički put može se posmatrati kao priča o rastrzanosti i traženju sebe. Veći dio svog života istraživala je upravo tu bol kroz svoj multidisciplinaran rad i pokušavala je pomiriti se sa njom. Težila je potisnuti lagodnost življenja ljudi i njenu nonšalantnost na načine koji bi ih otrgnuli i potaknuli da se povežu jedni sa drugima i shvate da smo pred Majkom Zemljom svi jednaki – i svi smo jedno. Svojom umjetnošću željela je probiti slojeve ukorijenjenih uvjerenja o razlikama u mnogim sferama uključujući pol, rasu i pripadnost bilo koje vrste, tražeći od nas da otvorimo oči pred pošastima predrasuda, nasilja i nepravdi i suprotstavimo im se. Postala je doživotna zagovornica marginalizovanih i umanjenih i veliki dio sebe ulagala je u napor da se drugost prizna, a ono što je drugačije poveže u cjelinu.

Upravo tema nasilja ostaće nepovratno vezana za njeno ime, a umjetnost u kojoj je prihvatala i dobre i loše strane života na zemlji (i u njoj) postaće predskazanje njenog kraja.

Ana Mendieta preminula je 8. septembra 1985. godine u Njujorku, kada je pala sa 34. sprata zgrade u kojoj je živjela sa suprugom. Imala je 37 godina. Neposredno prije pada, sa njom je u prostoriji bio njen suprug koji je i pozvao hitne službe, navodeći da je izvršila samoubistvo zbog svađe o tome ko je od njih dvoje poznatiji u umjetničkom svijetu. Po dolasku službi, pronađen je izgrebanog lica, a komšije su mogle posvjedočiti svađi i uzvicima Ane Mendiete u sekundama prije pada. Carl Andre je zbog svoje ugledne umjetničke karijere i podrške moćnika oslobođen svih optužbi, uprkos dokazima. Na suđenju su kao potkrijepljenje teorije o Aninom „samoubistvu” priložene fotografije njenih umjetničkih radova koje su trebale ukazivati na njenu navodnu suicidalnost i depresiju. Ipak, njeni radovi su uvijek slavili čudesnu moć života, a ne tragični čin umiranja. I decenijama nakon je javna propraćenost njene smrti zasijenjivala njen umjetnički i, na kraju dana, životni opus. Ipak, posmatrati njene radove kroz prizmu njene smrti bila bi greška i neizmjerna šteta. Sa vremena na vrijeme, javljaju se figure koje žele ostaviti svoje obrise u svemu, sposobne da pomire naše postojanje sa cjelinom čiji smo neizostavan dio – Ana Mendieta je jedna od njih.

Prilikom jedne od posjeta Kubi, Ana je zapisala: Na Kubi kada umremo, zemlja koja nas prekriva govori.

Daleko od Anine Kube i vremenom i prostorom, vjerujem da zemlja govori svima nama. Krajnje je vrijeme oslušnuti je.

Share

• Tweet
• Pin It