Bila je to još jedna vruća ljetna noć. Dječak se probudio obliven znojem dok mu se mokra posteljina lijepila po tijelu. Kroz otvoreni prozor čuo se prodoran zvuk cvrčaka. Sunce je preko obližnjeg brežuljka polako i sramežljivo izbacilo svoje prve zrake. Iscrpljen, dječak prilazi k prozoru kroz kojeg ugleda majku kako sva nasmiješena prebacuje tek opran veš preko žice. Lagani povjetarac je njihao njezinu žutu, cvijetovima prošaranu haljinu. Kako? Kako je ta haljina lagana poput krila leptira? Kako se na njoj ne vidi niti kapljica znoja? I kako majčina odjeća uvijek miriše po poljskom cvijeću? Neki unutarnji glas ga je nagovorio da ode u majčinu sobu i otvori ormar sa svim tim šarenim haljinama. Stidljivo je bacio još jedan pogled kroz prozor kako bi se uvjerio da majka ima još puno posla i da ga neće uhvatiti u njegovom nedjelu. Polako se došuljao do sobe i otvorio vrata starog, drvenog ormara. Prva mu je za oko zapala prekrasna crvena haljina prekrivena šljokicama. Oprezno ju je skinuo s vješalice i prislonio uz tijelo. Nestrpljivo se uputio ka ogledalu naslonjenom uza zid. Haljina je većim dijelom visila po podu, al’ mu se strašno dopala. Odjednom je začuo škripu starih drvenih stepenica. Netko dolazi. Dječak brže-bolje vrati haljinu u ormar i odjuri u krevet… Hmmm… da. Tako bi otprilike zvučao prvi susret jednog (nekog) dječaka i ženske odjeće no, nemojte se preplašiti. Ovo je plod mašte autora teksta, a ne neka njegova intimna i uvrnuta ispovijest. Čemu onda ovakav uvod?
Paaa… ukoliko vam je promaklo, živimo u vremenima kad čak i slavne tate postaju mame (op.a. Bruce Jenner = Caitlyn Jenner), TV serije o transrodnim očevima skupljaju brojne nagrade i milijunsku publiku (šifra.”Transparent”), a oskarovske nominacije dobivaju oni glumci kojima šminka i haljine stoje bolje nego nekim njihovim kolegicama. Da, dok se u kinima prikazuje višestruko nagrađivani kandidat za čak 4 (!) zlatna kipića “The Danish Girl”, ukazala se prava prilika da se osvrnemo na burnu filmsku prošlost u kojoj su muškarci bez imalo straha nanosili debele slojeve šminke i odjevali najblještavije haljine.
Teško je uistinu izdvojiti tek nekolicinu značajnijih, kvalitetnih filmova čiji su likovi ili radnja usko povezani s LGBT odnosno transrodnom ili transvestitskom zajednicom kad filmovi takve i slične tematike broje na desetke, ma vraga desetke, stotine i tisuće naslova. Ovom prilikom ću vam te pozamašne brojke ipak razumno svesti na minimum, no neću niti zaboraviti spomenuti neke od poznatijih filmskih faca koje su se komotno poslužili ženskom garderobom bilo da su ih na to nagnale kojekakve neprilike ili čisti fetišizam. Zašto za početak ne bismo ovu priču započeli tamo „dolje“ (op.a. Australija)?
THE ADVENTURES OF PRISCILLA, QUEEN OF THE DESERT (1994)
Anthony (Hugo Weaving) je Sidneyski drag queen izvođač poznat pod umjetničkim imenom Mitzi Del Bra. Njegov već buran život zadobija novu dimenziju kad mu se javi dobra prijateljica Marion s ponudom da nastupi u odmaralištu / hotelu koji se nalazi u Alice Springsu, gradu lociranom daleko na sjeveru Australije. Anthony prihvati ponudu, a potom i nagovori svoje transrodne prijatelje Ralpha/Bernadette (Terence Stamp) i Adama/Feliciu (Guy Pearce) da mu se pridruže. Vesela trojka za put unajmi autobus kojem prije polaska prigodno dodijele ime „Priscilla“. Tijekom dugačkog putovanja, trojka susretne brojne zanimljive likove poput miroljubive skupine Aboridžina, al’ i neke gadnije, homofobne i neprijateljski nastrojene mještane…
Niste još pogledali ili ne daj Bože čuli za ovaj filmski biser? Shame on you! Ako ste i pomislili kako uvrnuti australci nisu izbacili ništa vrijedno spomena još od vremena moćnog „Pobješnjelog Maxa“, grdno se varate. Ova komična drama sa snažnim primjesama filma ceste jako je brzo stekla kultni status, poharala brojne filmske festivale i u konačnici zgrabila prestižni „oskarčić“ u kategoriji najbolje kostimografije.
Naravno, glumački trolist Weaving/Stamp/Pearce briljirao je u svojim tragikomičnim rolama, no sama kvaliteta filma leži u izvanrednom scenariju redatelja Stephena Elliotta koji je na inteligentan i hrabar način uništio neke do tad prilično škakljive tabu teme.
Pričati o filmovima LGBT tematike, a ne spomenuti velikog njemačkog redatelja Rainera Wernera Fassbindera ravno je apsurdu. Ukoliko ste upoznati s radovima spomenutog gospodina, onda dobro znate kako se njegova impozantna filmografija nerijetko susreće s pričama iz svijeta istospolnih zajednica, no nas u ovom slučaju interesira samo jedna.
IN A YEAR OF 13 MOONS (1978)
Priča prati posljednje dane u životu Elvire (Volker Spengler), transseksualne žene nekoć znane pod imenom Erwin. Proživjevši neugodno iskustvo, Elvira se vraća kući svojoj dugogodišnjoj ljubavi, dečku Christophu (Karl Scheydt). Premda je dugo izbivao od kuće, Christoph se naspram Elviri odnosi odbojno i nasilno, a kad zaprijeti da će ovaj put zauvijek otići, Elvira ga očajnički pokušava zaustaviti… Ima u ovoj priči puno tužnih trenutaka i Fassbender ne štedi publiku od bolnih osjećaja. Zašto bi ih uopće i ublažavao?
Fassbender se s ovim filmom osobno obračunao s gradom Frankfurtom i pokušao umanjiti tugu i grižnju savjesti zbog smrti svojeg bivšeg dečka, koji je počinio samoubojstvo nakon njihove kratkotrajne al’ burne veze. Kao što sam rekao, ovaj čovjek jako dobro zna kakav je osjećaj biti dio istospolne zajednice i što okolina misli o tome. No, nije sve tako crno.
Daleko vedriju, uvrnutiju i pritom zabavniju sliku svijeta transvestita (među ostalim) pruža nam jedan film za kojeg ste manje-više svi čuli. Ne znate o kojem to filmu pričam? Možda. Dal’ bi ga trebali pogledati? Oooo da!
THE ROCKY HORROR PICTURE SHOW (1975)
Friško zaručeni par, Brad (Barry Bostwick) i Janet (Susan Sarandon) jedne hladne i kišne večeri izgube se u nepoznatom predijelu Texasa, a da bi nevolja bila tim i veća, isprazni im se guma na automobilu. Mladi par potraži pomoć u obližnjem dvorcu u kojem se upravo održava tradicionalna Transilvanijska konvencija. Brad i Janet ubrzo saznaju kako je dvorac u vlasništvu ludog transvesitskog znanstvenika doktora Franka N. Turnera (Tim Curry) koji je na konvenciji odlučio uzvanicima prikazati svoju najnoviju kreaciju. Riječ je o apolonski građenom, plavokosom i posve umjetno kreiranom mladiću imena Rocky Horror (Peter Hinwood)…
Filmska adaptacija popularnog kazališnog mjuzikla Richarda O’Briena možda u početku i nije naišla na odobravanje kritike i određenog dijela publike, no zahvaljujući tzv. ponoćnim premijerama, s vremenom je stekla kultni status i vojsku sljedbenika kako u SAD-u, tako i ostatku svijeta. Režiju filma je s kazališnih dasaka na veliki ekran prebacio Jim Sharman koji je ujedno i producent filma, a koliku popularnost je s vremenom ova otkačena, glazbena komedija stekla, govori i podatak kako je ovo najdugovječnije prikazivan film u povijesti! Nezaboravni glazbeni brojevi (u filmu među ostalima nastupa i slavni pjevač Meat Loaf), urnebesni Tim Curry i savršena humoristična posveta B hororima i SF-ovima 50-ih, jamac su nezaboravne zabave. Valja usput i spomenuti kako je za ovu godinu planiran i TV rimejk filma gdje će ulogu doktora Franka N. Turnera odglumiti transrodna glumica Laverne Cox dok bi se Tim Curry trebao pojaviti u jednoj od manjih uloga. Sličan žanrovski spoj komedije i glazbenog filma s transvestitima kao glavnim akterima možete pronaći i u hvaljenom filmu Johna Camerona Mitchella “Hedwig and the Angry Inch” (2001).
Idemo dalje? Što kažete o krimi drami s neočekivanim ili posve predvidljivim, ovisno o vašoj pronicljivosti, preokretom?
THE CRYING GAME (1992)
Priča o dobrovoljcu I.R.A.-e, Fergusu (Stephen Rea) koji uspostavi neobično prijateljstvo s I.R.A.-inim taocem, britanskim vojnikom Jodyem (Forest Whitaker). Kad se talačka kriza okonča tragično, Fergus pobjegne u London kako bi pronašao Jodyevu djevojku Dil (Jaye Davidson). Fergus se lažno predstavi kao Jodyev prijatelj Jimmy, a ubrzo se između njih dvoje rodi ljubav.
Fergus zataji Dil svoj pravi identitet i povezanost s I.R.A.-om, no isto tako ne zna kako i Dil skriva jednu tajnu… Ukoliko još uvijek niste pogledali ovaj masterpiece pomalo zaboravljenog irskog redateljskog maestra Neila Jordana, krajnje je vrijeme. Atmosferičan, misteriozian i krajnje senzualan film, svojevremeno je podigao puno prašine od strane puritanskog dijela publike, koji pretpostavljam nisu očekivali takav rasplet, no valja reći kako se film unatoč negodovanju nekih ipak na kraju okitio brojnim festivalskim priznanjima među kojima svakako najzvučnije odjekuje Oscar u kategoriji najboljeg originalnog scenarija (Neil Jordan). Usput ću reći i to da se Jordan svijetu transseksualaca vratio s hvaljenim filmom “Breakfast on Pluto” (2005).
MA VIE EN ROSE (1997)
Ludovic (Georges Du Fresne) je dječak koji se unatoč nerazumijevanju obitelji i okoline sve glasnije počinje definirati kao djevojčica. Obitelj smatra kako Ludovic samo proživljava neku vrstu pubertetske krize identiteta, no Ludovic sve jasnije pokazuje kako želi biti djevojčica imenom Ludo. Pravi problemi nastanu kad se Ludo zaljubi u sina očeva šefa, Jérômea (Julien Rivière)…
Nažalost, za ovaj film su čuli tek okorjeli filmofili, premda su ga belgijanci svojevremeno ponudili kao svojeg kandidata za Oscara. U oštroj konkurenciji film se nije uspio nametnuti za kandidata iako je tek nekoliko tjedana ranije osvojio Zlatnog Globusa u kategoriji za najbolji film izvan engleskog govornog područja. Izgleda da je ovakva tema bila too much za konzervativne članove Akademije. Režiju ove iznimne drame potpisuje Alain Berliner i da, potražite ga i pogledajte. A sad stop! Mogli bismo ovako nastaviti nabrajati još čitavu hrpu izuzetnih filmova koji se dotiču spomenute tematike, no onda bi se ovaj tekst lako pretvorio u kakav esej, roman. Za one koji žele više, na brzinu ću spomenuti još neke naslove koje obavezno morate pogledati, a ukoliko se među nijima ne nalazi neki od vaših osobnih favorita, nemojte zamjeriti.
Dakle, u toj probranoj selekciji se nalaze i: “All about My Mother” (1999) španjolskog genijalca Pedra Almodóvara, “Wild Side” (2004) Sébastiena Lifshitza, šire poznati “Transamerica” (2005) Duncana Tuckera, “Women in Revolt” (1971) kultnog redatelja i čestog suradnika Andy Warhola, Paula Morrisseya…
Kako i sami znate, transvestiti su kroz bogatu filmsku povijest nerijetko bili vezani uz likove manijakalnih psihopata, a među ostalima i žanr komedije. Najpoznatiji lik je svakako onaj Normana Batesa iz Hitchcockova remek-djela “Psycho” (1960) u nezaboravnoj interpretaciji Anthonya Perkinsa, a upečatljivu rolu je pružio i veliki Michael Caine u De Palminom triler klasiku “Dressed to Kill” iz 1980. godine. Da muškarci u haljinama mogu biti iznimno smješni i pritom jako uspješni, pokazali i dokazali su nam još davne 1959.-e Jack Lemmon i Tony Curtis u Wilderovom žanrovskom klasiku “Some Like It Hot”. Tek nekih desetak godina kasnije, cerekali smo se „mudrim“ gospođama iz londonskih predgrađa u interpretaciji luđaka iz skupine „Monty Python“, a početkom osamdesetih smo bili oduševljeni s Dustinom Hoffmanom i njegovom “Tootsie” (1982). Godine 1993. u kinima se pojavio neočekivani hit “Mrs. Doubtfire” u kojem smo vidjeli svu raskoš talenta neprežaljenog Robina Willliamsa, a već godinu dana kasnije, genijalni Tim Burton nas je u biografskoj drami “Ed Wood” podsjetio kako je najgori redatelj svih vremena (u interpretaciji Johnnya Deppa) svojevremeno s guštom oblačio odjeću svoje supruge. Naravno, o ovakvim i sličnim filmovima mogli bismo pričati do u nedogled, no zaključak je bio i ostao taj da filmska umjetnost nema nikakvih predrasuda i svatko zaslužuje svoju priču ma koliko god ona nekom zvučala odbojno ili neprihvatljivo.
