Realnost Monike Herceg je svet u kojem je svaki atom natopljen osećanjima. Uz njeno ime su se smestili opisi pesnikinja, dramaturškinja, urednica, feministkinja i naučnica. Kao mlada pesnikinja je već sa debitantskim rukopisom svoje poetske slike trajno naselila u srčane pretkomore čitalaca. Stoga ni ne čudi što se uz njeno ime vezuju i brojne književne nagrade, poput nagrade Goran za mlade pesnike, Kvirinove nagrade, nagrade međunarodnog poetskog takmičenja Castello di Duno ali i razna druga priznanja. Osim velelepnih tvorevina od reči njene pesme karakteriše i reflektovanje širokog dijapazona društvenih pitanja. Kako je aktivizam bio sastavni deo njenog odrastanja, činilo joj se jedino logičnim da i u svojim pesmama progovori o položaju žena u društvu ali i drugim, podjednako bitnim i sveprisutnim problemima čovečanstva. Iako je jezgro Monikine poezije sačinjeno od „teških tema“, njene reči ipak ne ostavljaju gorčinu u ustima. Ukoliko se sa njenim radom još niste upoznali, predlažemo vam da nakon čitanja intervjua lagano krenete u otkrivanje (Početne koordinate, Lovostaj, Vrijeme prije jezika). Polazna tačka vam može biti i Monikin blog, Pjesnikinja petkom, na kome uz svoju poeziju i prozu objavljuje i autorke iz regije. Ako vas zanima da li osnovni zakoni fizike važe i u poeziji i kako gravitacija utiče na nekoga ko u sebi obuhvata tako mnogo „života“, onda je šetnja uz liticu stihova ove pesnikinje idealna za vas.
Intervju: Nikolina Gavrilov
Čini se da se stepen dezintegrisanosti opalog lišća na današnji dan gotovo sasvim poklapa sa onim trulim lišćem po kojem gazi jedna prošla ti, šetajući kroz stihove svoje prve zbirke pesama „Početne koordinate“. Da li su iz tebe reči iskipele kao čorba od bundeve na koju svi ponekad zaboravimo, ili si dugo vremena čekala da se komad hartije ponovo preobrazi u drvo i u tebi pusti korenje? Kako je došlo do stvaranja prve zbirke i da li je i tada zima bila na putu ka međi Istočne i Zapadne Evrope?
Pisanje je uvijek, kao i većina umjetničkih procesa, ponajviše u onom neizgovorenom, prohodanom, prospavanom i neprospavanom, u pozadinskom šumu koji je neprestano tu što god da radimo i jednom kad se u nama nešto započeno kotrljati, nerijetko se taj proces do dolaska na mjesto na kojem je moguće nešto zaista i zapisati događa godinama; riječi su na kraju uvijek samo ono što izlazi kao destilat nakon dugogodišnjeg vrenja u nama. Tog procesa dugo nisam bila ni svjesna, ali sada, poznavajući ga i imajući povjerenja u protok vremena i ono što vrijeme u nama čini (a ponekad mi se čini da rijeka vremena i te kako oblikuje svoje korito za nas, za unutarnje slaganje svijeta bilo da se radi o poeziji, priči, ideji za film ili naprosto nekim mnogo prizemnijim stvarima poput odluke trebam li imati mačke i gdje mi je srce trenutno, kome bje pobeglo i trebam li večeras izaći iz stana). Nužno je da vjerujemo sebi, onome što zovemo intuicija, ali da također osvijestimo naše zaliječene i nezaliječene rane (nerijetko smo svi opterećeni mnogim prošlim, pogotovo lošim iskustvima i bitno je shvatiti kako ono što je bilo pokušava utjecati na naše odluke danas, sada; koliko se bojimo nekih odluka ili puteva radi onoga što smo osjećali već). Hoću reći, intuicija, kada je naučimo zaista slušati, i ako smo radili na sebi dovoljno da se oslobodimo od prošlosti, moćan je alat, bilo za naše susrete, odnose ili ono što pišemo. Ponekad se javi taj snažan glas u nama da je nešto nužno započeti pisati i vjerujem da je uvijek bitno taj glas poslušati. Naravno, pitanje toga je i pitanje hrabrosti; nerijetko u tim trenucima u nama krene i najveći strah, a istina je, kako kažu, da uvijek treba ići tamo gdje straha ima jer tamo se skriva ono suštinski bitno. Tako je nekako bilo i s Početnim koordinatama. Osluhnula sam pjesme koje su htjele doći, i pustila da sve što je godinama bilo nataloženo u meni, bez straha i bez fige u džepu, izađe. Danas kada gledam u tu knjigu, kada gledam bilo koju svoju knjigu, osoba koja bi ih pisala više nije ista, ali to je bitno; znači da su te knjige i te pjesme otisak mene tada u
vremenu, kao što je nešto što sada radim moj trenutni otisak.
Zemlja je n broj puta napravila krug oko Sunca od dana kada si kao devojčica posmatrala „kad je gromovnik presložio nebo“ do dana kad si krenula na fakultet. Studirala si fiziku a potom si iz naučnice metamorfozirala u pesnikinju, kako je došlo do ovoga? Jesi li ikada samo jedno od ovih zvanja ili si uvek pomalo i jedno i drugo? Da li je uopšte moguće povući jasnu granicu oko onoga što jesmo ili u sve nas konstantno navire delić esencije svega sa čime se susretnemo?
Svijet u kojem smo primorani izabrati da smo samo jedno zastrašujuć mi je. Vjerujući da ljudska priroda jest suštinski znatiželja, kako je to divno rečeno na početku Star Treka – to boldly go where no man has gone before, mislim da je nužno za sve što jesmo, što želimo postati, da smo uvijek dovoljno široki i otvoreni znanju, u bilo kojem pogledu. Iako je već postala floskula da je znanje moć, možda zaboravljamo kako nikada nije ni trebalo biti pitanje moći; čovječanstvo nerijetko ima tu zanimljivu tendenciju pogrešno interpretirati bitne istine. Znanje, za mene osobno, uvijek je bilo pitanje slobode, a pitanje slobode vezano je ne samo za pitanje općenite slobode nekog našeg izbora, nego stalnog biranja dobra naspram zla. Znanje koje neprestano prihvaćam, koje proširuje moj volumen, proširuje i moju sposobnost da djelujem ispravno, računajući na to da ono uvelike određuje granice i dosege onoga što zovemo etika. Ono što je društveni moral ili društvena normalnost mijenjalo se s vremenom, kao i koncept poželjnog ili idealnog, ali pitanje vlastite etike za mene je duboko usađeno u pojmu čovjek bez obzira na kontekst vremena ili trenutnih pravila. Pojedinci koji su mijenjali svijet boreći se za istine nerijetko su imali znanje koje je dublje sezalo od trenutne spoznajne sposobnosti čovječanstva, a njihova etika od njih je tražila da se bore bez obzira na ishode. Tako je mnogo puta u ne tako velikoj povijesti čovječanstva (ako bismo samo starost zemlje sveli na dvadeset četiri sata, prvi ljudi zemljom su počeli hodati dvije minute prije ponoći) povijest promijenjena na ispravni tok. Danas je više nego ikada bitno birati dobro, birati nježnost, birati srčanost, birati pravednost i znati da je iza toga zaista svjestan izbor; znanje koje ga omogućuje. Naravno, svako poopćenje je nužno i opasno, ali za sebe sigurno tvrdim da je moja etika nužno uvjetovana svim znanjem koje probavljam, kao što tvrdim da je moju osjetljivost i sposobnost osjećanja i suosjećanja uvelike razvijala književnost. Samim time, bilo u kontekstu pisanja ili shvaćanja naših postojanja, svako znanje, a time i fizika je za mene bila i jest esencijalna. S tim da je tu fizika meni bitna jer stavlja čovjeka u kontekst svemira, na najmanjoj i najvećoj skali. Činjenica je da je svemir nezamislivo velik i da zaista zasigurno nismo sami: samo naša galaksija sadrži, procjenjuje se, od dvjesto do četiristo milijardi zvijezda, svaka peta zvijezda ima planet koji je Zemljine veličine i na takvoj poziciji da bi mogao imati tekuću vodu, a Mliječna staza je tek jedna od procijenjenih dva bilijuna galaksija spoznatog svemira. Svemir, koji se, kako je otkrio Hubble ubrzano širi pa je morao i imati početak. Ovdje, na onome što je pale bluedot, mi koji smo najviše praznina, jer 99.9999999999996 posto svakog atoma je prazan prostor, a time smo i mi opipljive praznine; mi koji imamo više bakterijskih nego vlastitih stanica, simbionti koji zaboravljaju povezanost svega oko nas i u nama. Oduvijek sam pisala, fizika to nikada nije ugrozila; još od osnovne škole pisala sam puno, već krajem osnovne započela sam mahnito pisati roman (koji je kasnije postao kratka priča), hoću reći-fizika je moju znatiželju da znam više o svijetu kojeg ne samo da sam dio, već sam nužno i promatrač, onaj koji analizira, a samim time ga uvijek iznova i kreira, dovela do razine gdje mi je jasnija moja pozicija (to koliko smo suštinski ništavni usred nevjerojatno velikog svemira, i to koliko smo zbog toga što imamo kapacitet za ljubav istovremeno nevjerojatno veliki i jedinstveni, svatko od nas). Naravno, problem je što previše pričamo u kategorijama koje nisu relevantne; fizika i književnost smatraju se oprečnima (humanistika i prirodne znanosti općenito), a zaboravlja se pitanje kreativnosti i toga što suštinski znači riješiti problem ili napisati književni tekst. Kreativnost koju koristimo za jedno i drugo ista je; koristimo postojeće znanje kako bismo njime kreativnim procesom pronašli rješenje nečega.
Maryam Mirzakhani tri beskonačnosti slaže na kruh
uz sir i majonezu
Godinama sam bila dječak plašeći se svojih bedara,
skrivala geografiju tijela
pod širokim majicama
botanika je bujala
U tvojim dojkama gašenje dana
bubri slično olujnim oblacima,
ali pališ bez razmišljanja glavu kao svijeću
pa je puniš Riemannovim plohama
svjesna da ljeto podgrijava tumore,
da se matematika pokazuje upornima
i nema veze ako će glasne geometrije
uskoro preseliti u kosti
Ja još uvijek prije predavanja iz kvantne mehanike
uplašeno odstranim ženu iz sebe
pa pregovaram s Heisenbergom satima
o neodređenosti grudi
koje ostavljam na porti
A ti, Maryam, tvoja otkrivena glava
nakon selidbe u crne kronike iranskih novina
oštro gleda u muškarce
uvrijeđene prekratkom kosom
puneći njihovu muškost
do zadnje kapilare
vertikalnom jednadžbom poraza
„Lovostaj“ je drugo delo koje si podelila sa svetom. Odlučila si da glas daš onima koje su ostale zaboravljene u ćoškovima velelepne kružne dvorane istorije, čije središte je i danas gusto naseljeno mahom muškarcima. U kom pravcu je duvao vetar kada je na tvoj grudni koš sletelo seme iz kog je nikla ideja o stvaranju baš ovakve zbirke pesama?
Mislim da je svakako duvalo iz ljutnje; sjećam se trenutka u kojoj na nastala prva pjesma- ja sam mlada majka doma, a sprema se takozvani Hod za život. Izluđivalo me to, ta mogućnost manjine da propituje žensko pravo abortusa bez da uopće uzme toliko toga u obzir. Žene su oduvijek radile abortuse, ali činjenica je i da su umirale radi toga i tako nešto značilo bi i zakidanje brige i ostavljanje žena da zaista umiru. Pritom pitanje abortusa, kao i svega je i klasno pitanje, jer ga najviše osjete oni koji ne mogu sebi priuštiti ga, čak i danas kada je on relativno dostupan, barem nominalno. Mislim da premalo pričamo o svemu, pa tako i feminizmu u kontekstu klase jer uvijek oni koji nemaju mogućnosti najviše osjete sve političke odluke. Zato je i dalje bitno razgovarati o dostupnosti javnog zdravstva, o tome što bi ono trebalo biti, o tome da abortus mora postati besplatan i dostupan svima, o tome da postoji menstrualno siromaštvo gdje djevojke i žene ne mogu sebi priuštiti uloške ili tampone i bitno je senzibilizirati društvo da takve stvari više nikada
ne budu privilegija. Pitanje abortusa pitanje je doslovno života ili smrti žene. Toga moramo biti svjesni svakodnevno kada čujemo tu riječ. Žene koje se odluče na abortus napravit će ga, uvijek je tako bilo. Svježa Nobelovka u knjizi Događaj izvanredno je pisala o tome. No, pitanje ženske borbe kompleksno je pitanje jedne duge nepreavedne povijesti, ali i nepravedne sadašnjosti. Toliko je naših prethodnica, književnica, znanstvenica, umjetnica koje je povijest samo probavila. Mi danas u školama ne učimo o feminizmu, o borbi za prava žena, nemamo kontekst vlastite povijesti, činjenicu da su sva prava ne dobivena nego izborena. Ne vidimo žene u udžbenicima, mada ih je bilo u svim strukama. Feminizam bi trebao tu krenuti i trebao bi se obraćati i djevojčicama i dječacima. Patrijarhalni modeli su štetni za sve. Bitno je osvijestiti i toksičnost prema muškarcima, činjenicu da se od malih nogu muškarcima brani da osjećaju, da budu mekani i tako smo zapravo oštetili apsolutno sve i zato je bitno obraćati se svima. Lovostaj je krenuo iz svih tih
točaka, ljutnje prvo, a kasnije želje da artikulira to višeglasje ženskog iskustva, da kaže naše borbe, naše boli, smrti, da kaže naše postojanje.
Da li je ovakav vid aktivizma obitavao u tvojoj svakodnevnici i pre nego što se izlio na papir? Od čega je sve počelo?
Mislim da je aktivistički impuls u čovjeku takav da je ili tu ili ga nema, pritom mislim da nije ni jedno dobro ili loše. Još na faksu prijatelji i ja radili smo razne akcije kada je bilo riječ o nekim stvarima s kojima se nismo slagali, puno sam volontirala uvijek i bavila se aktivizmom kroz neke udruge. Srećom ili nesrećom, taj moj impuls je toliko snažan u meni da ga ja više ni ne doživljavam kao takvoga, ja radim stvari bez da mislim o njima, jer osjećam da je nužno raditi ih. Tako i pišem. Sve ostalo bilo bi pogrešno.
Kako bi prokomentarisala trenutna dešavanja na polju ženskih prava? Koliko je apsurdno što se žene u Americi bore za već stečena prava? I šta misliš o vestima koje čitamo o borbi žena u Iranu?
Činjenica da uopće imamo potrebu evo osvrnuti se i ovdje na to je dovoljna za sebe; mi smo i dalje u procesima toga da žene postanu ravnopravne. I taj proces neće biti dovršen dok svaka žena na svakom kutu svijeta ne bude imala pravo biti slobodna. Koliko god mi ovdje jesmo u društvima koja nominalno ipak guraju ideju ravnopravnosti, i dalje se bojimo riječi feminizam, a trebalo bi da svi glasno vičemo feministi smo. Naravno da jesmo, kao što smo i antifašisti. Jer feminizam je samo odgovor na manjak prava, on je borba da su žene ništa drugo nego ravnopravne. Europa se polako vraća u mrak, Italija, Mađarska, itd. Mi svakodnevno svjedočimo i ksenofobiji, ali i rasizmu, kada govorimo o pitanju izbjeglica. Europa, svjesno, radi novi genocid. Imamo sada već toliko krvi koja je na našim rukama radi nečega tako fiktivnog kao što je granica. Zamislimo samo, mi važemo ljudske živote i tu zamišljenu crtu koja razdvaja države i ljudski životi nam svakodnevno na kraju ipak budu nebitni. Moramo govoriti i o tome da Ukrajinske izbjeglice Europa jest prihvatila, ali i pitati se što bi bilo da su tamnije kože? Mislim da je Europa društvo koje zaista mora propitati svoje temeljne postavke. Također, činjenica da imamo toliko nasilja nad ženama i toliko femicida govori o tome koliko su žene i dalje ugrožene; ti femicidi se više ne događaju samo u kućama, nego doslovno usred javnih mjesta i to je zastrašujuće, ta sloboda nasilja, njegova evolucija. Dok ne prestanemo smatrati da je pitanje nasilja pitanje koje mora ostati u četiri zida, dok ne budemo imali dovoljno kapaciteta da primimo i podupremo (a prije toga, naravno educiramo i damo uopće tu mogućnost) svaku ženu koja trpi nasilje u obitelji, dok svaka djevojčica, pa i dječak ne nauči što su osobne granice i da nitko, ama baš nitko ne smije kršiti to nama kao osobama, mi imamo društvo koje svoju dijagnozu gura pod tepih. A bitno je i reći da jedna borba nije ono što nas treba zanimati; nužno je boriti se na svim frontovima protiv tog mraka koji se polako vraća jer fašizam i postavke koje guraju te takozvane obiteljske patrijarharne vrijednostu suštinski su zaista isti paket i svaka razina te borbe mora nas se ticati. Možda nekada ne vidimo dalje od naših dvorišta, ali svaka vatra lako dođe i do nas.
Tema od koje mnogima još uvek podrhtava šoljica čaja u ruci kad se spomene je svakako i pitanje LGBTQ-u zajednice. Zašto su naše komšije tako neumorno znatiželjne sa kim odlazimo u krevet? I kakve veze imaju njihove „prave vrednosti“ sa našim, podjednako pravim za nas?
Mislim da ja pitanje slobode uvijek pitanje slobode. Bilo da se radi o tijelu, ljubavi, bilo čemu. Naše seksualnosti su fluidne, a radi već spomenutog društvenog konstrukta, navikli smo ih stavljati u kutije. Postoji toliko vrsta ljubavi, toliko vrsta odnosa, toliko vrsta privlačnosti i sama činjenica da i dalje nismo slobodni oko tih izbora je tužna. Pitanje ljubavi i mogućnosti ljubavi najbitnije je pitanje koje kao ljudi možemo postaviti i mislim da svi zaslužujemo velike i bitne ljubavi, da zaslužujemo izgoriti, da se moramo zaljubiti mimo pameti. I pritom to napraviti slobodno, neopterećeno, onako kako osjećamo da trebamo i želimo, s kim želimo. Ipak, nužno je da smo svjesni gdje živimo, da se euro pride u Beogradu jedva dogodio, a pride u Sarajevu nešto prije. Da je i dalje niz osoba koje će svakodnevno propitivati to pravo izbora prisutan, da će se događati nasilje i da ljudi ne mogu hodati ni ulicama naših glavnih gradova tako da se neopterećeno i javno vole. Mislim, mi smo zaista imali taj takozvani referendum o braku gdje smo u ustav stavili to da je brak zajednica muškarca i žene. Nisam nikada nego tada osjetila veći poraz i sram, ta kolektivna homofobija koja se odbijala zvati tako, koja se prodavala pod tko zna što. I tada sam postala svjesna krhkosti svih prava, svega što se svakodnevno treba opet iznova izboriti. Sram me je jer u ustavu zemlje u kojoj živim piše da je brak zajednica muškarca i žene.
Tvoju misao „trebalo bi svi da pokažemo da smo ranjivi kako bismo kolektivno zacelili“ stežem kao amajliju u levoj ruci od kada je iz tvojih usta ušla u moj krvotok. Nedavno sam čitala nekakav članak o tome kako države čije stanovništvo je preživelo traumatične događaje, u godinama nakon završetka istih doživljavaju kolektivni društveni procvat. Da li i tebi deluje kao da je to sve nas nekako zaobišlo?
Ranjivost i pokazivanje naših rana drugima vjerojatno je najteže što možemo napraviti, a istovremeno je i najbitnije. Nisam sigurna postaje li ikada lakše, pokazivati tu vlastitu ranjivost i nerijetko i sama sebe pronađem kako u nekim trenucima pomislim da mora biti i nekog lakšeg načina, da možda ovo nije mudro učiniti jer mogla bih opet ostati rasuta u komadićima, ali taj korak vjere, kako to nekad zovemo, davanje povjerenja drugima, bilo osobama koje su nam bliske, koje nam postaju bliske ili cijeloj zajednici pred kojom istupamo, to povjerenje kao i davanje izbora onome tko je s druge strane jedna je od najbitnijih stvari koje možemo učiniti jedni za druge. U trenu kada sebi dopustimo da preko puta nas vidimo čovjeka u kojeg možemo imati povjerenja i pokazati mu svu svoju krhkost, kada njemu pokažemo da mu vjerujemo, mi rasplamsamo, svaki puta, onu nadu čija svjetlost može obasjati svaki mrak. Svijet je danas mračno i tužno mjesto jer smo negdje u procesu prestali vjerovati jedni u druge, jer smo, već na prvoj vatri koja nam se dogodila, odustali od toga. Ipak, trebalo bi reći i trebalo bi pozvati na taj povratak ranjivosti i nježnosti, trebalo bi vikati glasno kako je jedino što možemo u ovom kratkom životu-osjećati i da sve boli ne mogu zapravo nadglasati onu ljubav koja se dogodi kada se dogodi povjerenje, prepoznavanje. U toj točki događa se i zacijeljenje. Za tu jednu točku sve to vrijedi riskirati, uvijek, neprestano. E sada, imajući na umu sve to, mislim da nas je kolektivna katarza zaobišla jer nikada sebi, na ovim prostorima, nismo iz nekog razloga davali da tugujemo niti da osjećamo. Tabu emocija i dalje je tako zastrašujuće jak na Balkanu da mi se čini da bi bilo nevjerojatno da se išta drugo dogodilo. Mi još ne znamo ni plakati. Mi nikada nismo naučili plakati. Mi i dalje svojoj djeci govorimo da ne plaču, dapače, deremo se na njih da ne plaču čak i kad ih boli. Emocije zabranjujemo od ranog djetinjstva i dalje, kako su ih zabranjivali i nama. Naravno, možemo uzeti i širu sliku, naše sve politike oduvijek su bile takve da umjesto da daju pijetet žrtvama, da uzmu odgovornost za svaki izgubljeni nevini život, i dalje vode utrku u tome kako što jače potpiriti požar nacionalizma. Suštinski, naša se politika nikada dakle nije, ni jedna od tih politika, zanimala za ljude, već za vlastito samoopstajanje. Ne znam koji bi lijek tome bio. Trebamo se očito i dalje nastaviti što glasnije derati smrt fašizmu. Od toga iskreno strahujem, da će nas naša nemogućnost da proradimo te velike traume dovesti ponovno do fašizma, što se već polako odvija u mnogim zemljama. i kod nas također, ako ćemo priznati iskreno. Negiranja genocida, negiranja ubojstava, negiranja odgovornosti; sve je to siguran put prema tom mraku fašizma. Ljubav, o kakvoj se god ljubavi radi, počinje tamo gdje započne povjerenje, a ono mora krenuti od nekoga. Sve što mi možemo učiniti danas i sutra jest da krene od nas. Mi nećemo moći biti odgovorni za to kako se drugi ponašaju prema nama, ali povjerenjem da vlastitu ranjivost stavimo pred njih dat ćemo im do znanja ne samo da im vjerujemo, već da i znamo koliko je u njima svjetlosti. A nekad je to sasvim dovoljno da se, s tom iskrom, osvijetli jedan mali kutak svemira.
Vrijeme je da ti govorim o tom snu
u kojem hrlimo jezikom u more,
ono se mreška kao što se mreškaju sve stvari
koje nikad nećemo doživjeti, ali naša djeca,
ona čvrstoću neće učiti od rane, već od ljubavi
(iz pesme Hipoteze o povremenoj ptici)
Ovo su stihovi iz tvoje zbirke „Vrijeme pre jezika“. Zbog čega je toliko važno obrađivati zemlju i održavati je plodnom kako bi buduće generacije mogle da ubiraju plodove sa nje? Šta bismo mi danas jele da nije bilo Silvije Plat ili Marije Kiri?
Sustav zemlje, sa svim svojim šumama, travama, biljkama, gljivama, kukcima jedan je od najfascinantnijih živućih organizama koji, na našu sreću, radi tako da i nama omogući i hranu, ali i pomaže nam da neprestano učimo uz njega. Primjerice stabla, vjerojatno smo potpuno nesvjesni kada hodamo šumom svog korijenja ispod nas kojim stabla zaista preko gljiva komuniciraju, ali ne samo to-oni se i brinu jedni za druge. Kada je jedno stablo bolesno, druga stabla šalju mu preko tog čudesnog sustava dodatne mineralne tvari, pomoć. Kada se jedno stablo na početku šume razboli ili biva napadnuto, ono šalje informaciju cijeloj ostaloj šumi. Kada dolazi novo stablo, stablo koje je majčinsko stablo razmiče korjenje drugih stabala da napravi mjesto za korijen stabla koje će rasti. Naša egocentričnost i nemogućnost da vidimo dalje od vlastite koristi oduzima nam mogućnost da osluškujemo sve to, da vidimo sve to, da osjećamo sve to. Onemogućuje nam da učimo koliko je jedino ta povezanost suštinski bitna, za svakoga od nas. Briga. Ljubav.
nastavak intervjua pročitajte u 101. broju Plezira (intervju se nalazi na 70. sranici)
