Moje eko navike: Milja Vuković

Razgovore o eko navikama iniciramo iz želje da vas motivišemo da se pokrenete, uvedete promene u vašu svakodnevicu ili istrajete u sprovođenju zelenih navika koje jesu mali, ali važan korak u pravcu stvaranja održive budućnosti. Četvrtkom se družimo sa interesantnim gostima koji nam otkrivaju svoje eko navike, dele savete i trikove kojima se služe kako bi svoju svakodnevicu učinili zelenijom, ali i govore o najvećim izazovima sa kojima se suočavaju na tom putu.

Danas nam je u gostima Milja Vuković, građanka i ekološka aktivistkinja, koosnivačica Facebook grupe Divlji Beograd i osnivačica grupe Za manje smeća i više sreće – Zero & Low Waste Serbia. Milja čvrsto veruje u građansku inicijativu, volonterski rad, borbu i angažovanje za stvari koje su nam važne. Srčanu borbu za čist vazduh, vodu i hranu. Za #mojeekonavike Milja nam je govorila o dubinskoj promeni svesti, intimnoj zahvalnosti, poštovanju prirode ne samo deklarativno, već u srži sa svešću koliko smo sa prirodom uvezani. Govorila nam je o potrebi da kreiramo novi sistem, okrenemo se pokretima kao što je pokret odrasta i pronađemo balans u svemu, kako ne bismo ogorčali pod teretom loših stvari koje se događaju na ovom planu.

Kada se spomenu ekologija, održivost i uopšte eko navike u svakodnevnom životu, šta je tvoja prva asocijacija?

Promena. Dubinska, potpuno neophodna ali i inspirativna promena. Sve to ali i osećaj opasnosti i urgentnosti, jer u tu promenu zaista treba da stupimo što pre, odmah ili prekjuče. Takođe, mislim da je neophodno da to sve prestanu da budu samo reči, izlizane od ponavljanja, prazne. Zaista je od suštinske važnosti da te reči prožmu naš život, da imamo intimno, lično iskustvo zahvalnosti, radosti zbog svega što imamo, iskustvo poštovanja prirode, zatim osećaj kruženja materije, osećaj da život pulsira svuda oko nas, sveti život, moćni život.

Mi u Pleziru verujemo da i velike promene kreću od malih koraka, od običnog čoveka. Koje su to eko navike koje ti redovno praktikuješ?

Ima ih milion i raznovrsne su. Neke su sasvim praktične, skoro pa banalne: nosim svoj ceger, vrećice za robu za merenje, flašu za vodu uvek sa sobom. Neke se tiču pogleda na širu sliku proizvodnje proizvoda koje koristim: da li ta proizvodnja podrazumeva patnju mnogih bića, ljudskih i neljudskih, da li ta proizvodnja totalno zagađuje životnu sredinu, da li je proizvod napravljen da traje… Pogled na socijalni i etički aspekt proizvodnje je nešto što je postalo moja ekološka navika, nešto o čemu i dalje učim i otkrivam. I pošto stalno dolazim do informacija koje su duboko uznemiravajuće kad je ekologija u pitanju, dolazim i do još jedne eko navike a to je – trud da budem u balansu, da ne potonem, ne ogorčam… Mislim da se sa time mnogi eko ljudi bore danas. Nastojim da budem sa ljudima koje volim, da kuvamo, jedemo zajedno, da se smejemo ili plačemo zajedno, lovim prilike da plešem ili da budem u prirodi, da nešto uradim što je poklon zajednici kojoj pripadam… Pitanje je kako slaviti život, dragoceni život koji imamo.

Koji su tvoji trikovi i saveti za „zeleniji“ dan?

Prisetiti se šta je ono što nas zaista raduje i hrani u životu. Mi stalno zaboravljamo šta je ono što nam je zaista važno. Boriti se za ono što je stvarno bitno. Jesti i koristiti što manje životinjskih proizvoda. Puno možemo da učinimo samo sa tim pristupom. Hodati, voziti bicikl, koristiti javni prevoz. Dobro razmisliti, tri puta razmisliti pre nego što krenemo da nešto kupimo. Apsolutno sumanute količine kupujemo i bacamo. Kupovati lokalno, od malih proizvođača. Uz sve ovo, meni su trud da proizvodim što manje otpada i da kompostiram stvarno ulepšali i ozeleneli život. Toplo preporučujem svima.

Gde vidiš najveće izazove kada je reč o sprovođenju održivog načina života?

U ovom trenutku jedan od najvećih izazova vidim u krizi našeg društvenog sistema. Države su u ozbiljnoj krizi. Mi plaćamo države, a državnici su u džepu korporacija koja se ne ponašaju odgovorno, misle kratkoročno i gramzive su. Potreban nam je novi sistem. U poslednje vreme puno učim o degrowth-u, pokretu odrasta. Taj pokret temeljno i kreativno, a ne kozmetički, pristupa stvaranju, osmišljavanju novih, održivih, humanijih sistema života. Takođe, znam da to sad zvuči suviše filozofski nekome, možda, ali zaista vidim da je najveći izazov naša duhovna kriza. Mislim da je duhovna kriza uzrok, ono što stoji iza cele krize koju naše društvo u ovom trenutku proživljava. Osećam da smo se, kao vrsta, izglavili. Nemamo više svest da smo neraskidivi deo žive celine, koja je veća od nas, kojoj mi pripadamo, sa kojom smo povezani nebrojenim nitima, kojoj zaista imamo milion razloga da budemo zahvalni.

Na usvajanju koje zelene navike ćeš u narednom periodu raditi?

Volela bih da osposobim bicikl i upoznam se sa čarima i izazovima gradske vožnje. A i uopšte kretanje, vežbanje, ples. Osećam već neko vreme da mi to nedostaje, kao da uvek ima nešto preče.

Share