Razgovore o eko navikama iniciramo iz želje da vas motivišemo da se pokrenete, uvedete promene u vašu svakodnevicu ili istrajete u sprovođenju zelenih navika koje jesu mali, ali važan korak u pravcu stvaranja održive budućnosti. Četvrtkom se družimo sa interesantnim gostima koji nam otkrivaju svoje eko navike, dele savete i trikove kojima se služe kako bi svoju svakodnevicu učinili zelenijom, ali i govore o najvećim izazovima sa kojima se suočavaju na tom putu.
Danas nam je gostima Iva Čupić, zoološkinja, konzervatorka, edukatorka na temu bioraznovrsnosti, voditeljka odseka za proučavanje pauka u udruzi BIUS, ilustratorka i vokal u zagrebačkom dream-pop indie bendu Fauna. Za #mojeekonavike nam je pričala o značaju edukacije, bioraznovrsnosti, uzdržavanju od kupovine, popravljanju odbačenih stvari ali i izazovima pronalaska odgovarajuće odeće bez sintetičkih vlakana za njenu omiljenu aktivnost, boravak u prirodi.
Kada se spomenu ekologija, održivost i uopšte eko navike u svakodnevnom životu, šta je tvoja prva asocijacija?
Prva asocijacija vezana uz ekologiju mi nažalost više nisu skladni i stabilni procesi koji se polako mijenjaju prilagođavajući se evolucijski kroz vrijeme, već narušenost tih procesa antropogenim utjecajem. Iako se u znanstvenoj zajednici odavno poznaju načini kojima bi se ublažili negativni utjecaji čovjeka na bioraznolikost te prijelaz na održiviji rast i razvoj te stabilnost, ključan problem su vlade koje čine izrazito malo po tom pitanju. Monokulture, kruzeri, deforestacija, intenzivna poljoprivreda i degradacija tla samo su neke od stvari koje je nemoguće promijeniti individualno, a pritisak na pojedinca da promijeni sve svoje navike toliko je velik da ponekad rezultira krivnjom koju on ne bi trebao osjetiti. Kako savjetovati prosječnoj osobi da ne koristi auto kada mora do posla u drugi grad jer nema priliku zaposliti se bliže, a godišnja emisija plinova luksuznih kruzera za provod je više puta veća od emisije svih auta europskih zemalja? Odlično je prilagoditi svoj život eko navikama bez krivnje, ali isto tako treba glasnije pričati o onima koji rade najveće ekološke katastrofe – neetične velike kompanije i vlade koje razmišljaju samo o profitu iz neznanja.
Mi u Pleziru verujemo da i velike promene kreću od malih koraka, od običnog čoveka. Koje su to eko navike koje ti redovno praktikuješ?
Vjerujem da je trenutno moja najbitnija uloga ona edukacije o malim bićima oko nas koja dovodi do promjene kako ljudi razmišljaju o njima i posljedično bolje razumijevaju ekološke procese te zašto su oni bitni i za naš opstanak. Voljela bih uključiti u to uskoro i edukaciju o „greenwashingu“ za sve koje interesira mijenjanje životnih navika. Second hand odjeća, bicikl (jer si mogu priuštiti da mi auto nije potreban), mali lokalni brendovi, opg-ovi koji provjereno rade na održivi način i smanjenje kupovine bespotrebnih stvari meni su uz to prvi na listi! Izbjegavam što više mogu pakiranja s jednokratnom plastikom i odavna ne koristim previše kozmetike (čisto jer sam dosta lijena po tom pitanju) pa mi to ide pod ruku, ali znam koliko je nekima teško pronaći dobre kozmetičke proizvode koji su rađeni s održivosti na umu.
S obzirom na to da volim izrađivati stvari rukama, na sveopću žalost mog partnera (šala) svako malo donesem komad drva od rabljenih ormara/stolova, odbačenog stakla ili nečeg sličnog i napravim nešto sitno funkcionalno za stan – jer ne vidim smisao u kupovanju nečega što nađem na uglu ulice kao dio glomaznog otpada. Nimalo me ne zabrinjava kako to drugima izgleda kada nosim stvari s ulice, a od poznanika ionako obično dobijem upite od kud mi nešto što sam „sklepala“ samoinicijativno.
Koji su tvoji trikovi i saveti za „zeleniji“ dan?
Mislim da je najbitnija stvar educirati se! Kažem to jer nam može jako puno olakšati svakodnevno funkcioniranje – od biranja hrane koju kupujemo do potrepština za čišćenje i stvari koje svakodnevno koristimo. Ako odvojimo jedan dan i proučimo koji lokalni brendovi oko nas postoje, lakše će nam biti kada nam nešto specifično zatreba, a ne želimo poduprijeti neku veliku korporaciju.
Maleni trikovi koji su mi uvijek korisni su nošenje platnenih vrećica u ruksaku/torbi i propitkivanje kada zaželim nešto impulzivno kupiti – treba li mi to stvarno ili razmišljam o tome iz navike konzumerizma u kojoj sam odrasla? Dosta korisno je i osvijestiti da krivnja radi toga što ne možemo slijediti apsolutno svaku održivu odluku nije nešto što će nam pomoći da budemo svjesniji, već obratno!
Gde vidiš najveće izazove kada je reč o sprovođenju održivog načina života?
Vjerujem da će to uvijek biti lijekovi, jer je to nešto što je u određenim slučajevima neophodno, a osim pakiranja koja su manji problem, ovdje imamo i problem ispiranja supstanci urinom u vodovod te rijeke, gdje to uvelike utječe na vodenu faunu – sve to naravno ne ostaje „samo“ u vodama, već se kroz prehrambene lance širi i na kopno.
Mikroplastika je drugi problem, jer budući da volim biti aktivna i boraviti u prirodi, kroz godine sam kao student kao jeftiniju opciju nakupila sintetičke robe (primjerice lagani „flisevi“ koji savršeno zadržavaju toplinu) koje i dan danas koristim, ali čijim se pranjem u vodu ispire puno plastike.
Glavni izazov mi se ponekad čini sam izbor „manjeg zla“, jer ono što je u jednu ruku „prirodno“, ponekad rezultira podjednako lošim rezultatom za prirodu (primjerice količina vode i zagađenje koje nastaje prilikom bojanja i proizvodnje tkanina od pamuka).
Na usvajanju koje zelene navike ćeš u narednom periodu raditi?
Zamjena sintetičke robe skupljim, ali trajnijim materijalima mi je na vrhu popisa, jer će ti materijali biti idealni za sve moje aktivne boravke u prirodi. Prelazak na kupnju isključivo malih brendova još više stvari koje su mi potrebne u životu, ali i razmjena onoga što mi više ne koristi. Jednom u budućnosti ću nadam se imati i maleni prostor u stanu za svojevrsnu radionu/atelje gdje bih mogla i više poraditi na izrađivanju stvari koje želim imati u stanu.
Fotografije: Iva Čupić, Sanja Lydia Kulušić
